Autor:  Marko Fančović  

Najveći propusti Nobelove nagrade za književnost  

Nobelova nagrada dodjeljuje se od 1901., dva desetljeća prekasno za Flauberta, Gogolja, Dostojevskog, desetljeće prekasno za Hermana Melvillea, pa i jednu godinu prekasno za Oscara Wildea, ali po popisu monumentalnih propusta najveće svjetske književne nagrade očito je da ni ti velikani – da su bili još živi – ne bi mogli sa sigurnošću računati na besmrtnost Nobela, makar im ne bila potrebna jer su je svojim djelima davno osigurali.

Evo kratkog pregleda nekih od najvećih pisaca kojima su, jer su bili živi u vrijeme dodjeljivanja nagrade (a nisu pisali za ladicu poput Franza Kafke ili Béle Hamvasa), Nobela mogli dati – nitko im za nijedno od tih imena rekao da ne spada među najveće živuće književnike - a nisu. Promoviranje "malih književnosti" i nagrađivanje pisaca iz Afrike i Azije je OK, ali tragedija književnog Nobela je u tome što je dodjeljen mnogim beznačajnijim piscima iz Francuske, Njemačke, Rusije, Velike Britanije  i SAD-a, a ovima nije.

1. Lav Nikolajevič Tolstoj (1828-1910)

Davati nagradu za književnost, a ne dati je grofu iz Jasne Poljane, čovjeku koji je za sobom ostavio "Rat i mir" i "Anu Karenjinu", toliki je propust da se, nakon dodjeljivanja prve Nobelove nagrade za književnost, četrdeset dvoje švedskih akademika i književnika otvorenim pismom ispričalo Tolstoju i istaknulo da je njihovo mišljenje da je on trebao biti dobitnik. Carl David af Wirsén, stalni tajnik Komisije za dodjelu nagrade, divio se Tolstojevu literarnom geniju, ali je i bio oštar protivnik njegovih političkih stavova i prvih deset godina nije dolazilo u obzir da kontroverzni Rus dobije Nobela, a poslije je bilo prekasno...

2. Emile Zola (1840-1902)

Umjesto Tolstoja, prvu nagradu dobio je Francuz, ali ne majstor realizma Zola ("Therese Raquin", "Nana", "Germinal"), škakljiv zbog svoga političkog angažmana u slučaju Dreyfuss, već politički neutralni – i danas skoro zaboravljeni – pjesnik Sully Prudhomme.

3. Anton Pavlovič Čehov (1860-1904)

Već i svojim pripovijetkama bi zaslužio nagradu, a onda se prebacio na kazalište i napisao zastrašujući niz drama: "Galeb", "Ujak Vanja", "Tri sestre" i "Višnjik". No, Nobelovu odboru ni to nije bilo dovoljno.

4. Henrik Ibsen (1828-1906)

Ni susjed iz Norveške nije Šveđanima bio dovoljno značajan, i pored onog što je dao svjetskom kazalištu koje poslije njega nije bilo isto ("Norma", "Peer Gynt", "Kuća lutaka", "Hedda Gabler"). Neki kažu da ga je eliminirala nespretna formulacija ciljeva nagrade, koja je tražila da u svojim djelima nagrađeni pisci iskažu "idealizam", što je pogrešno protumačeno kao "optimizam". No, reformiranje kazališta je što se Nobela tiče uzaludan posao; nagradu kasnije nije dobio ni Bertold Brecht.

5. Henry James (1843-1916)

Kad netko napiše i "Washington Square", i "Portret dame" i "Bostonce" i "Daisy Miller" i "Okretaj zavrtnja" i time ne zasluži Nobelovu nagradu, jasno je da ni kvaliteta ni čitanost nisu kriteriji po kojima se ta nagrada dodjeljuje.

6. Thomas Hardy (1840-1928)

Velikom piscu i pjesniku nisu pomogli ni "Tess od d'Ubervilleovih", ni "Soba s pogledom", ni "Jude neznani" ni "Načelnik Casterbidgea" ni sjajna poezija; ni za tog velikana nije bilo nagrade.

7. Marcel Proust (1871-1922)

Dobro, činjenica je da njegovo veličanstveno djelo "U potrazi za izgubljenim vremenom" nije cijelo izašlo za života (objavljivanje je dovršeno 1927.), ali je već nakon prva četiri od sedam romana tog ciklusa bilo jasno da je riječ o nečemu iznimnom što će još desetljećima plijeniti pažnju čitatelja i kritike. No, Proust je između ostalog bio i otvoreno gay, što je i neke druge pisce limitiralo u konkurenciji za Nobelovu nagradu. Ako je to utjeha ljubiteljima Proustova djela, barem mu novčani dio nagrade nije bio potreban: njegovo nasljedstvo bilo je "teško" oko 6 milijuna dolara u današnjem novcu.

8. James Joyce (1882-1941)

Možda najveći revolucionar u književnosti dvadesetog stoljeća ostao je bez nagrade i pored značaja njegova "Uliksa" i "Finneganova bdijenja" te sjajne zbirke priča "Dublinci" i romana "Portret mladog umjetnika". Kao mala utjeha može poslužiti da je nagradu na kraju ipak dobio njegov učenik i prijatelj Samuel Beckett.

9. Znanstvenofantastični trio - Herbert George Wells/Jules Verne/Karel Čapek

Karel Čapek, tvorac pojma "robot", navodno je čak i bio u konkurenciji za nagradu, ali kad su ga zamolili da navede neko drugo djelo koje bi se moglo citirati umjesto njegovog "Rata ljudi i daždevnjaka" koje je "uvrijedljivo za Nijemce", on je izjavio: "Hvala na dobroj volji, ali ja sam svoj doktorat već napisao i ne mislim ga opet pisati." Očekivati od švedskih akademika da obrate pažnju na kultna pustolovna djela vizionara Julesa Verna možda je pretjerano, premda su oni nagradili recimo jednog Henryka Sienkiewicza, pisca "Kroz pustinju i prašumu" i "Quo Vadis". No, nagrada ne bi nezasluženo otišla npr. "ocu znanstvene fantastike" Herbertu Georgeu Wellsu, koji je pored "Rata svjetova", "Otoka dr. Moreaua", "Vremenskog stroja" i "Nevidljivog čovjeka" napisao i nekoliko kvalitetnih "običnih" romana, kao i vrlo kvalitetnu "Povijest svijeta".

10. Mark Twain (1835-1910)

Autor prvog "velikog američkog romana" – "Pustolovine Huckleberryja Finna" – i čovjek koji je stvorio Toma Sawyera, "Kraljevića i prosjaka", "Pudd'nhead Wilsona" i što sve ne, za Nobelov odbor "nije bio dovoljno idealist (!)". Prvi Amerikanac, satiričar Sinclair Lewis, dobio je Nobelovu nagradu tek nakon 30 godina dodjeljivanja; bez nagrade su ostali velikani poput Theodorea Dreisera, Francisa Scotta Fitzgeralda, Normana Mailera...

11. Astrid Lindgren (1907-2002)

Ni to što ste ispred nosa Švedskoj akademiji, "u njihovom dvorištu", nije jamstvo da ćete nagradu dobiti ma koliko je zasluživali. A ako prihvatimo da je i dječja literatura ozbiljna grana književnosti koju nije lako pisati dobro (što je svakako točno), nije bilo razloga da se autorica "Pipi duge čarape" i drugih sjajnih knjiga ne uvrsti među Nobelove besmrtnike.

12. W. H. Auden (1907-1973)

Da nekog ljubitelja i poznavatelja poezije probudite u pol noći i pitate tko je bio najveći pjesnik 20. stoljeća, odgovor bi vjerojatno glasio "Hugh Wystan Auden". Njegove sjajne stihove šira publika uglavnom poznaje po "Funeral Bluesu", recitiranom u filmu "Četiri vjenčanja i sprovod", no njegov opus prepun je pjesama kojima je Nobelovu nagradu svakako zaslužio. Ali, Auden ne samo da je bio gay, nego je i tračao dobitnika Nobela za mir Daga Hammarskjölda da je također gay i time si uništio šanse za nagradu.

13. Američki dramatičari

Ni velikani američkog kazališta, osim Eugenea O'Neilla, nisu dočekali da ih obasja Nobel. Premda se njihova djela izvode u kazalištima širom svijeta i izvodit će se dok je kazališne umjetnosti, pažnju švedske Akademije nisu privukli ni (slijeva nadesno) Arthur Miller ("Smrt trgovačkog putnika", "Svi moji sinovi") ni Tennessee Williams ("Staklena menažerija", "Mačka na vrućemu limenom krovu", "Tramvaj zvan čežnja", "Noć iguane", "Tetovirana ruža", "Slatka ptica mladosti") ni Lillian Hellman ("Male lisice", "Igračke na tavanu", "Sjeverna zvijezda", "Dječje doba"). Uz njih se obično spominje i Edward Albee ("Tko se boji Virginije Woolf"), ali je on još živ pa ima makar minimalnu šansu ipak dobiti nagradu.

14. Virginia Woolf (1882-1941)

Možete biti najistaknutija figura literarnog modernizma, možete napisati i "Svjetionik" i "Gđu Dalloway" i "Orlanda", Nobelovu nagradu svejedno nećete dobiti. Da su Šveđani imali kristalnu kuglu pa vidjeli da će za ulogu Virginije Woolf Nicole Kidman dobiti Oscara, možda bi se predomislili, ali nisu.

15. Hrvat, Bošnjak, Srbin

Jest, Ivo Andrić je nagrađen, ali da je još netko od velikog trolista pisaca "s ovih prostora" - Miroslav Krleža ("Zastave", "Povratak Filipa Latinovicza"), Meša Selimović ("Derviš i smrt") ili Miloš Crnjanski ("Roman o Londonu", "Seobe") – dobio Nobela, to ne bi uopće bilo nezasluženo. A to više-manje vrijedi i za Ranka Marinkovića, Borislava Pekića, Danila Kiša, Dragutina Tadijanovića...

16. Vladimir Nabokov (1899-1977)

Rus koji je počeo pisati na ruskom pa se prebacio na engleski jedan je od kultnih autora novije književnosti, majstor stila i velemajstor slaganja rečenice. Autor legendarne "Lolite", romana poput "Pnina", "Bijele vatre" i brojnih briljantnih pripovjedaka jedan je od onih "vječnih kandidata" za koje se stalno očekivalo da će dobiti Nobelovu nagradu, ali je umro, a da je nije dočekao.

17. Graham Greene (1904-1992)

"Moć i slava", "Ministarstvo straha", "Naš čovjek u Havani", "Komedijaši", "Brightonska stijena", "Ljudski faktor", "Mirni Amerikanac" i druga djela britanskog majstora literature čitat će se i kad više od polovice dobitnika Nobela bude zaboravljeno. Vječiti kandidat Greene nagradi je najbliži bio 1974.; jednom prijatelju povjerio se da smatra da mu za Nobelovu nagradu stalno nedostaje samo jedan glas, jer jedan od sudaca ne trpi njegov katolicizam i njegove ljevičarske simpatije, a tvrdo je odlučan da ga nadživi. Tako je i bilo.

18. W. Somerset Maugham (1874-1975)

Jedan od najpopularnijih autora prve polovice 20. stoljeća bio je i najbolje plaćeni književnik pa mu novčani dio nagrade ne bi bio potreban, ali je svojim djelima – "Oštrica brijača", "Kolači i pivo", "O ljudskom vezivanju", "Mjesec i novčić", pripovijesti i drame da ne spominjemo – svakako zaslužio Nobela. No, to nije nikakvo jamstvo da će netko Nobela i dobiti, kao što se vidi iz cijelog našeg popisa.

19. Jorge Luis Borges (1899-1986)

Ako su Tolstoj, Čehov i Zola najveći Nobelovi promašaji prve polovice 20. stoljeća, slavni slijepi Argentinac svakako je najveći promašaj druge polovice. Nobelovu odboru nije se sviđala njegova (ne pretjerana) podrška nekim totalitarnim režimima Latinske Amerike, ali zbog toga ignorirati Borgesovu poeziju ili djela poput "Alepha", "Šest problema don Isidra Parodia", "Izmišljaje" i "Povijest vječnosti" znači zbilja nemati pojma o književnosti.

20. Aldous Huxley (1894-1963)

Autor ogromnog erudizma i briljantnog izričaja, proslavljeni pisac "Vrloga novog svijeta", "Kontrapunkta života", "Otoka" i brojnih drugih djela, jedan je od onih pisaca za koje se može reći "ako NJEMU ne date Nobela, zašto ga onda uopće nekome davati?" Za naslov najboljeg esejista 20. stoljeća konkurent mu je George Orwell, kojeg spominjemo jer je još jedan od ne-Nobelovaca koje vrijedi izdvojiti.

21. Evelyn Waugh (1903-1966)

Čovjek koji jednako briljirao u komičnom ("Uspon i pad", "Šaka prašine") i ozbiljnom ("Povratak u Brideshead") literarnom izričaju jedan je, po općem mišljenju, od desetak najvećih propusta Nobelova odbora.

22. Julio Cortazar (1914-1984)

Za one kojima je Marques previše sočan a Borges previše suh, "prava stvar" je ovaj kultni argentinski autor, čije su "Školice" iz 1963. ne samo vrhunski literarni eksperiment već i ludo zabavan, sjetan i upečatljiv roman. Pariz, gdje je proveo veći dio života, po njemu je nazvao jedan trg, ali ga je slava Nobela zaobišla – vrlo nepravedno.

23.Yukio Mishima (1925-1970)

Kad su svi 1968. očekivali da neosporno najveći japanski pisac dobije Nobelovu nagardu, nagrada jest otišla u Japan, ali je prvi dobitnik iz "zemlje izlazećeg sunca" bio Mishimin učitelj i mentor, Yasunari Kawabata, dok je autor "Hrama zlatnog paviljona", "Mornara koji je ispao iz milosti mora" i "Odbjeglih konja" ostao bez nagrade te dvije godine kasnije nakon neuspjelog operetnog državnog udara počinio seppuku.

24. Robert Musil (1880-1942)

Premda za života nije dovršio svoj magnum opus "Čovjek bez svojstava", i u onom što je prije toga objavio ("Pomutnje pitomca Torlessa", "Tri žene"), bila je očito vrhunsko vladanje književnim izričajem. Dati mu Nobela bilo bi u skladu sa zamislima samog Alfreda Nobela, koji je htio da novčani iznos nagrade bude pomoć još mladim piscima, čija najbolja djela tek trebaju uslijediti.

25. Roald Dahl (1916-1990)

Da, ima i još nekih jačih britanskih pisaca koji su mogli dobiti Nobela, kao što su Robert Graves ("Ja, Klaudije") ili Lawrence Durell ("Aleksandrijski kvartet"), ali smo mi odabrali spomenuti Dahla jer ima najzgodniju unuku (Sophie Dahl). Jest, taj kriterij je imbecilan, ali po svemu što smo vam izložili valjda ste shvatili da nije imbecilniji od kriterija švedske Akademije.

29. Kurt Vonnegut ml. (1922-2007)

Cijeli život pisao je i znanstvenu fantastiku, ali se odbijao deklarirarti kao ZF pisac jer "kritičari često cijelu fantastiku trpaju u jednu ladicu koju onda brkaju s pisoarom". No, i bez znanstvene fantastike njegova ozbiljna, sjetna, pogano cinična i zabavna djela ("Bog vas blagoslovio, gđo Rosewater", "Mehanički pijanino", "Doručak šampiona") bila bi dovoljna za nagradu, da ima imalo pravde.