SUMRAK MORALA:SVE SU UČESTALIJE KRAĐE NA OSJEČKIM GROBLJIMA

http://www.glas-slavonije.hr/mozaik.asp?rub=3

Ništa nije sveto, sve je ili brutto ili netto!


Autor: Biljana BOŽIĆ

Krađe na osječkim grobljima posljednjih su godina posebice uzele maha, pa tako više nije “in” ukrasti poneki lampion ili vijenac s posljednjim pozdravima nepoznatih ljudi, nego predmete koji obećavaju mnogo unosniju zaradu. Pokazuje to i posljednji slučaj na Židovskom groblju, na kojem su drski lopovi ukrali kovanu ogradu, mesingane karike, ali i, ne bud' im teško, metalni poklopac šahta ispred mrtvačnice! Ne treba niti spominjati vaze ukradene na Centralnom groblju, prodajom kojih su se “dugoprstići” mislili “opariti” za čak 70 tisuća kuna, a ako ni to ne izazove dovoljno zgražanja, uvijek nas može iznenaditi krađa biste ili nadgrobnog spomenika.

Opravdanja teškim vremenima i nedostatkom posla i novca u ovom su slučaju posve neprimjerena, jer ako ćemo dopustiti da kroz pore ovog čudnog društva iscuri i zadnje zrno skrupula, uskoro će grobljima haračiti horde pljačkaša uzimajući sve što im dođe pod ruku, a tada, koliko god bogohulno i grozno zvučalo, možda ni pokojnici neće biti sigurni. Nadležne službe, uprave i ostali “pametni i knjiški ljudi” (pre)dugo obećavaju veću kontrolu na osječkim grobljima, kamere i ostale “krikove” tehnike. No, zasad se sva kontrola svodi na bespomoćnog čuvara (ali ne na svim grobljima, da ne bi bilo zabune, na nekima se još može krasti bez da itko ometa!), koji cijelu noć čuči u svojoj kućici bez prevelike želje da povremeno prošeta i provjeri situaciju, što mu se na neki način ne može previše ni zamjeriti. Naime, ne može biti pretjerano ugodno usred noći vrludati po groblju i strepiti od kojekakvih likova koji možda baš u tom trenutku skidaju kovanu ogradu ili u torbe trpaju mrtvački pokrov (grad na Dravi, na žalost, pamti i takve slučajeve).

Postavlja se pitanje koliki trošak mora biti postavljanje kamera, tih nevjerojatno skupih i posljednjih čuda tehnike, kada se već godinama ništa konkretno ne čini. Svi nemoćno sliježu ramenima, policija ne može gotovo ništa, a zaposlenicima groblja nije dopušten pretres posjetitelja za koje posumnjaju da su nešto “lapili” preko dana, pa ih tu i tamo pozovu da se “suzdrže” od krađe! Ako je suditi po dosadašnjim iskustvima, kradljivci će se na ovakve pozive teško suzdržati i od smijeha i od krađe.

Među “grobljanskim” zločincima ne ističu se samo pljačkaši, tu su i vandali, obijesni mladci zaraženi alkoholom, drogama i neiscrpnom ljudskom glupošću. Takvim primjercima ljudskog roda od krađe je mnogo zanimljivije okretanje križeva naopako, ispisivanje natpisa psećom krvlju i razmetanje parolama o štovanju vraga i ikonografije, o kojoj zapravo ne znaju ništa. Znaju samo da je neopisivo zabavno skrnaviti nečije posljednje počivalište, zalijevati ga katranom i pokvarenom hranom te se tako što bolje uklopiti u već ionako prilično izopačeno i perverzno društvo u kojem odrastaju.

Pomaknute vrijednosti i sumrak morala koji prijeti vječnom noći ne zabrinjava, čini se, nikog pretjerano, bez obzira na to što zvono za uzbunu svira već jako dugo. Nekoliko packi po dlanovima pijanim desetogodišnjacima, koji su za jedno od prvih mjesta svojih izlazaka odabrali groblje te malo zgražanja i čuđenja nad sve bizarnijim krađama, društvu je posve dovoljno da si umiri savjest. Nastavi li se ova bolesna tradicija još neko vrijeme, mogli bismo doživjeti mnogo strašnih stvari. Primjerice, sa strahom krenuti u posjet grobu svojih najbližih, nikad ne znajući hoće li imati nadgrobni spomenik, križ okrenut naopako ili jednostavno neće imati ništa jer je “pod okriljem noći” (omiljeno opravdanje za nereagiranje i propuste) počinjena krađa pa se, eto, ništa nije moglo učiniti. Čini se kako je, od svih pretresa, najnužniji kolektivni pretres građanske savjesti, vrlo ozbiljna analiza morala i najoštrije sankcije. Posve je jasno da mrtvi neće progovoriti i požaliti se, no razlog zašto živi svjesno polagano tonu u vlastitu kaljužu i mirno to prihvaćaju, ostaje velikom zagonetkom. Odavno je jasno da je preostalo malo stvari kojima će ljudi odavati poštovanje, jer očito je kako Božja kazna više nije vječni i sveprisutni strah, od svjetovnih kazni ne “trese” se više gotovo nitko, a nikad nije istinitije zvučala domišljata, ponešto prerađena uzrečica - “Ništa nije sveto, sve je brutto i netto”.