Neumoljiva brzina života otuđila je ljude i promijenila vrijednosti, a pritom se zaboravlja na činjenicu da se sastojimo od tijela i duše kojoj treba puno topline, kaže dr. Cecilija Laboš koja se s dijagnozom slomljenog srca susrela prije mnogo godina kada je radila u Njemačkoj.
Već neko vrijeme odnos između mene i Marka nije funkcionirao. Kilometarske, iscrpljujuće svađe noću, fakultet i posao danju. Onda šutnja, pa svakodnevica, privid riješenih problema. Uza sve to, dodatni napor: kako pred našim trogodišnjim sinom odglumiti sve-je-u-redu situaciju. Htjela sam ga zaštititi, nemam pojma... 

Ranojutarnje poruke

Postoje ljudi kojima se snažne, tužne i ružne emocije gomilaju poput sitne prašine na srčani mišić i guše ga pa on počinje slabjeti

- Ines je govorila polako, lupkajući metalnom žličicom o rub šalice iz koje se pušio vrući čaj. Bora između obrva na njezinu lijepom licu, koju je inače vedro nazivala odrazom karaktera, a ne godina, kao da se uozbiljila i produbila.

- Oko sedam ujutro zazvonio mu je mobitel - nastavila je suhim glasom. - Brijao se u kupaonici. Slučajno sam se našla pokraj stolića. Na zaslonu je pisalo ime kolege s posla. Htjela sam mu odnijeti aparat, no ubrzo je prestao zvoniti. U jednom trenutku pogled mi zapne za poruku. S kime se tako rano dopisuje, projurilo mi je glavom, i prije nego što sam se snašla, poruku sam otvorila - govorila je tihim, oštrim glasom, pritiskajući vrećicu meda kao da je ona nešto kriva.

Pad preko stolića

- Znaš, bio je to prvi put da čitam poruke s tuđeg mobitela - pogledala me Ines ravno u oči. Bora na čelu se produbila. Čaj je čekao u šalici.

- ‘Budna. Dan će biti naš’, pisalo je. Smajlić se glupavo smješkao na kraju rečnice. Isuse. Postoji druga. U papučama sam izletjela iz zgrade, cesta je bila mokra, nema veze, nisam htjela da me sin vidi izbezumljenu - prisjeća se Ines. - Poruka nema uvod. Znači bliski su, to je neka uhodana priča. Misli su šibale, prsti su sami poletjeli. Izmijenile smo nekoliko kratkih poruka, nastavila je priču, pazila sam da pišem njegovim rječnikom. U svega par minuta otkrila sam Markov novi odnos. Zapravo, pitanje je koliko je bio novi. Vratila sam se u stan. On je u predsoblju obuvao cipele. Mobitel je skliznuo u praznu pepeljaru na stoliću. U istom trenutku ošinula me snažna bol u prsima, grčenje, slomila sam se preko stolića bez zraka.

Ovakav “mini infarkt”, plastično rečeno, zapravo je imitacija infarkta, poručuju stručnjaci s druge strane Atlantika, a zove se stresna kardiomiopatija ili sindrom slomljenog srca. Baš u vrijeme kada je prije desetak godina Carlos Santana lansirao megahit “Corazón Espinado”, iliti “Probodeno srce”, suvremena medicina prihvatila je činjenicu da i emocionalne traume mogu fizički naštetiti srcu. Gubitak voljene osobe, prekid veze, zlostavljanje na poslu, strah od otkaza i ostale traume mogu izazvati fiziološke promjene na srcu. Pritom su simptomi “slomljenog srca” slični klasičnom infarktu: u oba slučaja pacijenti osjete jaku bol u prsima, teško dišu, srce nakratko prestane “pumpati” krv i zataji zbog stresa.



Problematični ožiljci

Međutim, tu sličnosti prestaju. Srčani mišić zabilježi morfološke promjene od kojih se ubrzo oporavi. Preostaje, kažu stručnjaci, dignuti se i proći ono razdoblje straha poput novorođenčeta koje se želi vratiti u sigurnost i toplinu majčina trbuha. U ovom slučaju u toplu kadu, pod dekicu ili tamnu sobu, otugovati kao ranjena mačka.

Dijagnoze poput sindroma slomljenog srca potrebne su ovom osamljenom svijetu, smatra dr. Cecilija Laboš, specijalistica opće medicine u zagrebačkoj Poliklinici za prevenciju kardiovaskularnih bolesti i rehabilitaciju, mnogima poznatijoj pod nazivom Srčana. Prolazeći kod traumatično iskustvo i emocionalnu bol, srce kao organ može zatajiti, tvrdi Laboš. Kod sindroma slomljenog srca, kaže, prolazna ishemija stvara male utore, odnosno ožiljke na srcu koji stopiraju protok krvi.

- Što se u tom procesu točno događa medicina je djelomično odgovorila. Nagli nalet adrenalina i drugih hormona stresa privremeno oslabi srčani mišić. Srce postaje predozirano njima, događa se toksična reakcija i nakratko ne može kontrahirati, odnosno kucati. Postoje ljudi kojima se tužne i ružne emocije gomilaju poput guste prašine na srčani mišić i on slabi - kaže Laboš koja je dio dodatnog školovanja provela u njemačkim i švicarskim klinikama. Dodaje da je neumoljiva brzina života otuđila ljude i promijenila vrijednosti, a pritom se, kaže, zaboravlja na najvažniju činjenicu da se sastojimo od tijela i duše kojoj treba puno topline.

Emocije su najskuplje

Radeći s ljudima, napominje ta energična i osebujna liječnica, uočila je da postoje dva bazična karaktera: crno-bijeli realisti s jedne strane i mekana bića koja u svoje spužvasto srce gomilaju nepravdu i tugu jer osluškuju život i čije srce bude doslovce slomljeno.

- Crno-bijele realiste doživljavam kao ulazno-izlazne cijevi. Oni unose i izbacuju hranu, te spavaju. Nemaju razvijen emocionalni sklop i trebaju ove sa ‘spužvastim’ srcem. Hrane se njihovom energijom - tumači dr. Laboš, naglašavajući da je dijagnoza “slomljenog srca” kod nas još u povojima.

- Bojim se da mi zasad nismo zreli za tu dijagnozu. Još se ne usuđujemo sagledati ljudski organizam kao orkestar u kojem je sve povezano i koji će kod nekih fizički reagirati na gubitak voljene osobe ili traumu s posla - kaže.

Boraveći u poznatoj klinici u Njemačkoj prije dosta godina susrela se, kaže, s dijagnozom koju do tada nije na taj način percipirala. U kliniku je došla jedna žena, šef smjene ju je pregledao, popričao s njom i zapisao: stanje potpune psihofizičke iscrpljenosti.

- Budući da je taj liječnik pun znanja, sveučilišni profesor na medicinskom fakultetu u Nürnbergu, zastala sam, kao da sam od njega očekivala neku ‘stručniju’ dijagnozu. Sjećam se da mi je ozbiljnim glasom rekao: ‘Doći će doba kada će to biti dijagnoza’. Ubrzo sam se uvjerila da je čovjek time sve rekao - opisuje Laboš. U tom se procesu, kaže, sokovi iz tijela iscijede, čovjek popusti, spusti glavu i organe, zdravlje dovede u opasnu situaciju i na kraju se, kaže dr. Laboš, potvrdi staro pravilo: emocije su najskuplje!

U KBC-u Zagreb kažu nam da su kolege pisali znanstvene članke na tu temu, te da su nedavno jednoj gospođi, koja je upala u financijske probleme s bankom i kreditima, dijagnosticirali upravo sindrom slomljenog srca.

Zaštitite se od sloma

U Središnjoj medicinskoj knjižnici u Zagrebu pak kažu da ni u domaćoj bibliografskoj bazi Biomedicina Croatica, ni u američkoj PubMed nisu pronašli znanstvene članke hrvatskih liječnika na temu sindroma slomljenog srca.

- Međutim, moguće je da je nešto publicirano. Naša baza podataka ažurirana je do 2005. godine, posljednje tri godine nismo pratili radove. Riječ je o novom medicinskom problemu koji se istražuje, a to vidimo po tome što američka baza podataka od 18 milijuna radova ima svega 500-tinjak na temu ‘slomljenog srca’. Ukucate li, međutim, infarkt, kompjutor će vam izbaciti 156.000 članaka - pojašnjava dr. Helena Markulin iz Knjižnice.

Na nama je da svoje srce zaštitimo od toga da ga netko ili nešto slomi, poručuje Cecilija Laboš.

- Rado bih s čitateljima podijelila rečenicu iz knjige liječnice Rachel Naomi Remen, a koju često kažem i svojim pacijentima u Draškovićevoj: ‘Dođe doba kada život ne možemo mijenjati. Jednostavno ga trebamo mirisati i slaviti’ - zaključila je Laboš.