KULTUROLOŠKA USLOVLJENOST NERAVNOPRAVNOSTI ŽENE

A šta ako se buđenje svijesti danas
mora odviti putem jedne ženstvenije
senzibilnosti?
I šta ako Marija-Magdalena nije bila
raskajana grešnica iz oficijelnih spisa
već nešto sasvim drugo?

Daniel Meurois-Givaudan

Neravnopravnost spolova planetarna je tema našeg vremena.[1]

Nezavidna, i objektivno neprihvatljiva životna pozicija žene produkt je višestoljetnom tradicijom jednostrano  oblikovane društvene zbilje. Izraz "tradicija" ovdje se koristi u smislu pravila ponašanja koja prelaze od  pokoljenja na pokoljenje. Dakle, tradicionalno je ono što je, povijesnom predajom sa generacije na generaciju, došlo do nas i obitava kao vrijednosno nesporan životni model.

Sagledana sa aspekta "ženskog pitanja", cjelokupna Zapadna tradicija je potpuno patrijarhalna, tj. muški obojena. Na sceni je patrijarhalni moral koji u ravni društvene svakodnevnice objektivno favorizira muškarca na račun žene. Ukratko, podređen položaj žene i autoritativna pozicija muškarca kao arbitra ukupnih životnih odnosa, osnovno je obilježje patrijarhata i naslijeđenih patrijarhalnih društvenih relacija. Imajući to na umu Hana Arendt će ustvrditi kako je "žena modernog društva najveća manjina" koja postoji. Odnosno, iako matematička demografska većina, žena u patrijarhalnom društvu ima status manjine. Je li ta društveno uobičajena podređenost prirodna pozicija žene? Preciznije, je li to jedina moguća pozicija žene?

Francuska spisateljica Simone de Beauvoire (1908–1986), odbijajući da ustaljenu logiku patrijarhata prihvati kao Bogom danu stvar, cijeli problem žene lakonski sažima u okvire jednostavne konstatacije: žena se ne rađa, ženom se postaje; tj. žena (kao izvorno ljudsko biće), vremenom postaje "žena" – žrtva tradicije jedne dominantno muške kulture. A to znači da, prihvatajući svoj inferiorni socijalni položaj, žena automatski postaje sporedno društveno biće s atributima pasivnosti i zavisnosti od muškog dijela čovječanstva. Ukratko, žena kao "žena", je produkt društvenih normi i pravila koja su muški produkt. Kao produkt produkta ona je, u ljudskom smislu, udaljena od sebe same, od svog sopstva i, konačno, od srži vlastitog ljudskog bića. Najkraće, kao ono što voljom tradicije praktično jest, "žena" je uskraćena za ono što bi kao ljudsko biće mogla da bude. A to znači: izvedene na osnovu biološkog određenja tradicionalne uloge žene i muškarca odslikavaju jasnu društvenu neravnopravnost koja se, objektivno, ne može smisleno braniti. Međutim, iako izvedene i vještačke, ove se uloge smatraju prirodnim i samim tim neupitnim. U svojoj tobožnjoj neupitnosti one povratno figuriraju i funkcioniraju kao temeljni regulatorni princip ukupnih društvenih odnosa. Šta ko može ili ne može; šta smije ili ne smije, "propisano" je već samom činjenicom njegovog spola. A aktivistički doseg samog spola u bitnom je određen već jezički, tj. inercijom postojeće jezičke prakse.

Kao nauka koja se bavi ispitivanjem na koje načine stvari i bića dobivaju svoja imena, onomaziologija nam ovdje može dati dio objašnjenja društvene  neravnopravnosti žene. Terminološki, pojam žena, dolazi od indoevropskog  gụenā; (sanskr. genā; avesta: gna; grčki: γυνή) sa prvobitnim značenjem "družica muža". Adekvatne latinske inovacije: femina ("ona koja doji"); genetrix (roditeljica, stvoriteljica); te generirati (roditi, rađati), izvedene iz indoevropskog korijena ĝen- ("rađati"), pokazuju kako indoevropski korijen gụenā stoji u vezi sa fenomenom rađanja. Dakle, u primitivnoj indoevropskoj porodici gụenā je bila samo "rađalica", i po tome je tako nazvana. Nepopustljivom inercijom te jezičke tradicije i životnih običaja, žena se i danas društveno pozicionira i tretira najčešće baš tako – kao majka, "rađalica".

S druge strane, izraz muž (starocrkvenoslavenski: mọžь), je značenjski jednak  germanskom izrazu Mann (prijevoj od indoevropskog korijena men-), što znači: "misliti > gospodariti". Po tome, osnovno značenje riječi "muž" bilo bi: čovjek koji upravlja misli, vodi brigu o nečemu, tj. glava porodice, neko ko je nadređen djeci i ženi. I ne samo nadređen. Slijedom patrijarhalne logike on postaje vlasnik svoje žene, jer, u trenutku udaje, uzimajući prezime muža, ona postaje – njegova. Time je životna sudbina žene determinirana čak i tamo gdje je (i ako je), zadržala i svoje vlastito prezime. Ona je podložnik muža, tj. muškarca, u tradicionalnom i kulturološkom smislu riječi. Njen javni identitet je ništa drugo do jedan preuzeti konstrukt. Najprije ga nasljeđuje od oca, zatim ga mijenja za mužev, i na kraju, vezuje ga  za identitet sina. A sa eventualno novim mužem, ona preuzima novi sistem vrijednosti, tj. novi identitet. (J. Tešanović). Sve u svemu, "patrijarhat je politička institucija" (K. Millet), i kao takav predstavlja "primarni oblik društvenog porobljavanja" žene. Održava se prvenstveno ideološkim sredstvima, a prije svih jezikom u okviru koga muški rod funkcionira kao "norma", a ženski rod kao varijanta[2].

  Odakle ta degradirajuća pozicija žene?

Zapadni svijet u kome živimo povijesno pripada kršćansko-civilizacijskom krugu. Upravo taj povijesno-civilizacijski krug, inercijom logike mita o Istočnom grijehu (kao ženskom grijehu), potvrđuje i "logički" opravdava tradicionalnu neravnopravnost spolova. Toj se kršćanskoj, na bh prostorima, dodatno pridružuje još i druga, jednako tvrda – islamska patrijarhalna tradicija.
Teološko-religiozni izvori patrijarhata

Po Mojsijevom zakonu, ženi pripada pobožnost i poslušnost, naročito u odnosu prema mužu. Taj patrijarhalni koncept muške dominacije, specifikum je života kršćanskih zemalja sve do danas. (Oleg Mandić). Nekoliko stavova iz prve poslanice Korinćanima otkriva biblijske korijene tog koncepta: Ali hoću da znate da je Krist glava svakome čovjeku; da je čovjek glava ženi. (11.3) Čovjek nije stvoren radi žene, nego žena radi čovjeka (11.9). Mulieres in ecclesiis tacent (žene neka ćute u crkvama). Još preciznije: Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako im Zakon propisuje. Ako žele što naučiti neka kod kuće pitaju svoje muževe...(Cor. I: 14, 34). Svaka navedena misao izražava stav krajnje neravnopravnosti žene u tradicionalnoj kršćanskoj zajednici.

Tradicionalisti i ideološki obojeni "advokati" religije, svoju osobnu mizoginiju, svoje ženomrzstvo i odbojnost prema ženama, pravdaće upravo gornjim i njima sličnim stavovima. Tako, jedan od njih, krijući se iza Biblije, a, zapravo, nošen zovom vlastite nutarnje gorčine piše[3]:

  Sveta knjiga – Biblija...iznosi temeljni teološki nauk: žena je svijet gurnula
  u grijeh i patnju... Kroz ženu kao medij, Đavao je čovječanstvo i njegovu
  budućnost stavio pod znak pitanja...

Ne krijući svoj ideološki diskurs, anonimni autor ovog antifeminističkog pamfleta, feminizam (kao borbu za ženska prava i ravnopravnost spolova), kvalificira na najgore moguće načine. Za njega feminizam je, doslovno, zločin protiv čovječnosti; a  feministice su bolesnice, bezbožnice, trljačice, lezbijke, moralna čudovišta. Preko tzv 'ženskih prava', kaže on, unosi se u svijet – kaos, nemoral i poživotinjenje čovjeka [4]. A u tekstu Masonske magle zla, na istoj web stranici, feminizam je – kultura smrti. Neprijateljstvo prema životu. Mržnja na svjetlo. I dalje, feministice su vještice, a zakon o ravnopravnosti spolova je protuljudski, antimuški, diskriminatorski, feminističko-rasistički[5], itd. Za ovog kršćanskog autora, to je zakon "s kraja pameti", a ima samo jednu – ideološku svrhu, i nosi predznak totalitarizma i femmefašizma.

Zato on pita: kome je taj zakon potreban? "...iskompleksiranim feministkinjama"! Meni kao građaninu (nastavlja dalje), taj zakon ne treba! Smatram ga neprijateljskim prema sebi, prema svojoj slobodi... Smatram taj zakon pamfletom opasnih namjera i rasističkih natruha! Za istog autora (cf. tekst Odnos muškarca i žene), feminizam je bolest, feminističke ideje su umobolne; ...žena nije mudra, ona je lukava; žene su zlobna, bezvrijedna bića; feministkinje su zločinke...; za prava žena ne bori se nijedna normalna; ...gdje god su žene vladale tu je sve propalo. Zato su, kaže on dalje, samo još islamske države normalne. Za njega, feminizam je  "zločin modernog doba"..., "pozivanje na lažnu ugroženost". "To je bahatost demona". itd. 
 
Odričući ženi svaku moguću kreativnu vrijednost, on će ustvrditi da "samo muškarac može stvarati...jer je božanskolik". Stoga "normalan muškarac i ne čita ženske knjige i romane. Jer to je smeće...". Naravno, obrazlažući svu nevrijednost žene, onako kako je on vidi, anonimni će odvjetnik kršćanstva, u tekstu Feminizam i kršćanstvo, ostajući dosljedan sebi, ustvrditi  kako "sam Bog kaže da je ženu stvorio kao 'pomoć' muškarcu". Dakle, kaže on, "...žena (se) ima pokoravati muškarcu", jer tako je "Bog – objavio i naredio". Odlazeći još dalje i padajući u sve radikalniji antifeminizam, ovaj će ljuti protivnik zakona o ravnopravnosti ustvrditi: Kršćani vjeruju, i uvijek su vjerovali, da je Bog muška osoba, a ne neko bezlično biće. Bog nije žensko...[6] Stoga su i feministkinje, kao nebožanska bića, nadahnute Duhom Sotone praiskonskog ubojice ljudi, ocem Laži. Muškarac je danas, kaže on, opkoljen ... od zlih i bezbožnih žena, vještica. I konačno, ono što je bitno za našu temu (ustajući po ko zna koji put protiv zakona o ravnopravnosti spolova), ovaj autor zaključuje da je uzrok ovoj tragediji obrazovanje žena. Jer žena znanje ne umije upotrijebiti, nego i samo – zloupotrijebiti.[7] Pri tom, ovaj anonimni antifeminist, svoje zaključke pravda pozivajući se na Prvu poslanicu Timoteju: Ne dozvoljavam ženi da uči niti da vlada nad mužem, nego da bude pokorna (1. Tim. 2:12). A onda na drugom mjestu (cf. tekst Odnos muškarca i žene) kaže: Muškarac i samo muškarac je nositelj povijesti. Žena je samo – statist! Naravno, to ga, u njegovom antifeminističkom sljepilu, ne sprečava da, na trećem mjestu (tekst, Masonske magle zla), paradoksalno ustvrdi: Kad bi muškarci bili ravnopravni ženama, ne bilo velikih ratova u svijetu. 
 
Kako to da žene, kao društveni statisti i bića drugog reda koja ni o čemu ne odlučuju, mogu biti krive za povijesne potrese i ratove, ovaj nam autor nigdje ne objašnjava. To za kritički nastrojenog čitaoca ostaje logički nerješiva tajna. Tek za ovog autora, "...žena ne može biti teolog, kao što ne može biti sudac, liječnik, iscjelitelj, jer to su sve poslovi isključivo za muškarca" ( cf. Feminizam i kršćanstvo). Pošto je muška dominacija nešto što se samo po sebi razumije, za ovog autora "samo lud muškarac može pristati na promjenu tog muško-ženskog odnosa". Otuda njegov konačni zaključak glasi: cilj feministkinja je toliko izludjeti ... muškarca da on prihvati ženu kao sebi ravnopravnu (što Biblija nigdje ne kaže). Uglavnom, svi tekstovi ovog ostrašćenog mizogina se guše u bujici neselektivne naplavine od riječi.

  Islamski tradicionalisti i žensko pitanje

Islam također nije imun na praksu životne i društvene degradacije žene.
Tradicionalna neravnopravnost spolova utvrdila se i ovdje kao neupitna društvena norma. Žena je i u islamu, običajno u drugom društvenom planu. Prvi plan rezerviran je samo za muškarca. A to je plan svih javnih poslova, društvenih dužnosti, poslova i obaveza. Muška superiornost se, pri tom, baš kao i u gornjim primjerima, poziva na vjeru: "Tako hoće Bog", kažu islamski tradicionalisti. Uostalom, za pravdanje tradicionalne prakse nije teško naći argumenata ni u Svetoj knjizi islama. Žena je tu već nominalno derogirana. Merjem (ar. Märyäm), je jedina žena koja se imenom spominje u Kur'anu. Dok se Hawa imenom ne spominje nigdje, nego samo kao Ademova žena. I tada samo kao nosilac krivice za istočni grijeh, jer je na nagovor Iblisa kušala voće s drveta zla.[8]

Na taj način, svodeći je na ravan opće imenice, Kur'an, radikalno dokida i stavlja van snage subjektivitet žene. To će tradicionalistima biti sasvim dovoljno za definiranje odnosa spolne neravnopravnosti. Zbog tobožnje "ženske krivice" (građene na biblijski sličnoj matrici Istočnog grijeha), islamski tradicionalisti će, oslanjajući se na neke stavke Kur'ana, kao npr: Ljudi su poglavari ženama, zato što ih je odlikovao Allah jedne nad drugima (4, 34), ženu bezrezervno podrediti muškarcu. Da je poglavarstvo nad ženama potpuno i neupitno, islamski tradicionalisti pravdaju stavom koji, samo nešto dalje, nalaze na istom mjestu (4, 34), gdje Kur'an muškarcima "pedagoški" sasvim konkretno savjetuje: ...u nepokornosti (žena) istucite ih; kad vam postanu poslušne, onda im zulum ne činite! IIi, Žene su njiva vaša, zato prilazite njivi svojoj kako hoćete... (2:223). Ako navedeni ajet analiziramo kroz prizmu borbe za ravnopravnost polova, dobijemo sljedeće: Prvi dio iskaza (žene su njiva vaša), svodeći je na objekt (njiva kao metafora i mjera te objektizacije), ženu najprije potpuno desubjektivizira, a zatim je, u drugom dijelu iskaza (...prilazite njivi svojoj kako hoćete), samovoljom krajnjeg voluntarizma, potpuno nezaštićenu, ostavlja na milost i nemilost uzusima nekritički raspoložene tradicije, sjedne, i neobrazovanih tradicionalista sklonih doslovnom, i (van duha kontekstualne cjelovitosti), proizvoljnom tumačenju Teksta, s druge strane.
 
A o kakvim uzusima i kakvoj, civilizacijski i planetarno-nekritičkoj tradiciji se radi, najbolje svjedoči nekoliko narodnih poslovica nasumice uzetih sa različitih dijelova planete. Sve one, bez ikakve zadrške i rezerve, i bez iznimke, tretiraju ženu kao oličenje zla, neuvijeno je devalvirajući na stupanj bića manje vrijednosti.

  Lakše je zapovijedati šačici buha nego jednoj ženi.[9]
  Jedna žena je pola vraga, dvije su žene deset vragova.[10]
  Neka vas Bog čuva zlih žena, a dobrih se čuvajte sami.[11]

Odavde, i dobra žena još uvijek je dovoljno zla da je se treba ne samo čuvati, nego je treba i preventivno kažnjavati, kao što zahtijeva jedna arapska narodna poslovica:
  Istuci ženu svakog jutra. Ako ti i ne znaš zbog čega, ona će sigurno znati
  zašto je tučeš.

Dakle, tragom gornjih poslovica, nema dobrih žena! Dobri su samo muškarci. Tako bar, sudeći po svjetskoj literarnoj ostavštini najpoznatijih i najpriznatijih, oni sami o sebi misle:

  Tko vjeruje ženama, vjeruje tatovima (Hesiod);
  Žena je ... škola gdje ćeš upoznati samo bol, poniženje i lažni
  sjaj (Mihail Eminescu);

  Žene su nepostojane. Kao kad kroz ruke propustimo vjetar i
  ostanemo praznih šaka (Knut Hamsun). 

A Tertulijan (oko 155 – 220), ugledni kršćanski pisac obraćajući se ženama (De cultu feminarum, 1;1), piše: Zar ne znaš da si Eva? Božija je osuda još uvijek na tvom spolu!

Da li je sve to baš tako kako smo čuli i vidjeli čitajući ideološke advokate religije?
Je li doslovno čitanje Svetog teksta jedino moguće čitanje?
Postoje li alternativna, profeministički savremenija čitanja Teksta?
Da li je samo Eva / Hawa kriva, i ko je zaista kriv?
I da li je Bog baš muško?, kao što tvrdi onaj anonimni kršćanski mizogin.

Odnosno, da li je, polazeći sa teološko-religioznih pozicija, moguće braniti feminizam kao oblik ljudskog prava izražen kroz borbu za ravnopravnost polova? Još kraće: je li ravnopravnost spolova moguća u katoličkom i islamskom diskursu?
 
Sudeći po onome što, argumentirajući protiv tradicionalizma, kaže današnja kritička i humanistička misao – da!. Savremena istraživanja svetih tekstova nude pozitivan odgovor. Feminizam, kao ravnopravnost spolova, moguć je i u katoličkom i u islamskom diskursu. Međutim, stvarni problem feminizma u okvirima teološkog diskursa danas, svodi se na problem napuštanja tradicionalističkog interpretativnog rakursa, tj. na potrebu "ponovnog čitanja" i modernog tumačenja kur'anskog ili biblijskog teksta na tragu savremene filozofije, aksiologije i humanističkih znanosti. Tako nam, suprotstavljajući islamski feminizam islamskom tradicionalizmu, u tekstu Islamski feminizam: šta taj pojam predstavlja?, francuska spisateljica Badran (M. Badran), analitički pokazuje da osnovni argument islamskog feminizma jeste da Kur'an afirmira princip jednakosti svih živih bića, ali da je princip jednakosti ženā i muškaraca u praksi potkopavan i ometan patrijarhalnim idejama (ideologijom) i načinom življenja. [12]

  Zašto?

Islamska pravna znanost, fikh, kao "učenje o dužnosti" regulira sve aspekte javnog i privatnog života: kako vjerskog, tako i političkog i bračnog... Međutim, kao plod IX stoljeća, fikh je u cjelini prožet patrijarhalnim gledanjem i ponašanjem. Snagom tradicije i običaja važeći vrijednosni okvir fikha ostaje za tradicionaliste temelj "vjerskog zakona Islama" tj.  znak "jasnog puta koji se slijedi" i kojim "trebaju ići vjernici". Upravo ta "patrijarhalno modulirana jurisprudencija oblikovala je raznolike ... formulacije Šerijata", prividno ozakonjujući patrijarhalnu inferiornost žene i u našem vremenu. U skladu s tim, Hadis (predaja; tradicija), kao i izreke i postupci Muhammeda, često se interpretiraju u pravcu snaženja patrijarhalnih ideja i običaja. Čini se to na račun autentičnosti ili izvan konteksta, a na štetu društvene pozicije žene, objašnjava Badran. Ali, upravo svijest o tome, svijest o muškom, kriptogenom čitanju i tumačenju islamske tradicije, s jedne, i svijest o potrebi promjene interpretativnog pristupa, s druge strane, širi epistemološki prostor i nudi šansu islamskom feminizmu.

  http://www.orbus.be/
aktua/aktua2686.htm