Kao što su još u antici njihovi anonimni prethodnici utvrdili pravilo zlatnog reza kao ideal klasičnih proporcija građevine, tako su sada i profesori uvjereni da su našli matematičku formulu i na njoj utemeljen algoritam za idealne proporcije ženskog lica.

Ne, objašnjavao je novinarima Alberto Laino s napuljskog Sveučilišta Friedricha II, nisu pronašli matematičku formulu ženske ljepote, ali smatraju da su izračunali formulu harmoničnih proporcija.

Natječaj za Miss Italije bliži se završnoj fazi. Od početnih 300 kandidatkinja, prispjelih s izlučnih natjecanja u 20 talijanskih državnih oblasti, izlučeno je njih 240. Preostalih 60 se, kao i svake godine, od jutra do večeri pripremaju za svoje nastupe na sceni u Termama, pred očima žirija i pred Raijevim kamerama.

To je gomila cura, mladih i uglavnom totalno zbunjenih, koje se prvi put nalaze pod torturom šminke, pod režimom sličnome vojarni, gdje čuvarice paze da im se neka ovčica ne izgubi, i u međuvremenu im priskaču upomoć kad im stres poremeti rad crijeva.

U svu tu fertutmu upali su profesori, okupirali jednu hotelsku dvoranu, postavili svojih pet digitalnih kamera koje snimaju sinkrono, iz raznih kutova – a njih 60 su, jedna po jedna, morale ući unutra, sjesti na sjedalice s podesivom visinom, baš kao u policiji kad snimaju uhićenike s lica i iz profila.

Netom su ustale sa sjedalice, kompjuteri nastavljaju rad: njihova lica postaju obrazine, razlažu se na složene višekutnike (kao i pri kompjuterskoj animaciji temeljenoj na realnim likovima, ali ovdje se u pet tisućinki utvrđuje oko 50.000 relevantnih točaka na površini lica), a onda poprimaju oblik i boju kovinskih odljevaka koji se samostalno prevrću i okreću po hiperprostoru, kao „dijelovi automobilske karoserije na monitoru u projektantovu studiju“, usporedila je rimska La Repubblica . Posrijedi je ipak, tehnički rečeno, rapidna protipnost i reverse engineering (prevest ću sljedećom prigodom :), tehnologija koju je razvio Politehnikum u Bariju, naravno ne prvenstveno za ljudske obraze i obrazine.

Ona prenosi i tvrdnju još jednog profesora iz te ekipe, Raoula D'Alessija, koji predaje estetiku lica na rimskome Medicinskom fakultetu Sveučilišta Svetog Srca, a ovdje radi i za Talijansko ortodontsko društvo i citira: „Ljepota počinje od osmijeha“.

Svrha je jednostavna: imate čvrste parametre kada treba rekonstruirati oštećene čeljusti i oštećeno lice.

„Ovaj eksperiment stavlja ljepotu u službu znanosti, a ne obrnuto“, kaže D'Alessio i naglašava: „Nismo došli da bismo otkrili matematičke proporcije ljepote. Ljepota ne postoji kao znanstveni rezultat, ona je povijesni, društveni i individualni koncept. Postoji ipak harmonija lica i nju možemo izmjeriti.“

Upravo zato što je to društveni koncept, profesori su se bacili na uzorak koji je već rezultat selekcije sa svim stereotipima: što je to što se u Italiji baš danas smatra ženskom ljepotom. Umjesto Parisova suda, koji je prouzročio rat za onu Troju, na djelu je sud regionalnih žirija koji su pogledali nekoliko tisuća kandidatkinja (kao i svake godine), plus sud centralnog žirija koji je probrao šezdeset najljepših od 300 poslanih.

Kirurzi i ortodonti se nadaju da bi im to moglo pomoći, jer sada ipak rade na pamet (ili na temelju prethodnih fotografija, ako je lice pretrpjelo traumu), uz samo općenito pravilo da je proporcija vodoravnih i okomitih crta lica 1 : 1,68.

Naravno, sada bi bilo zanimljivo doznati: koja se od kandidatkinja najviše približila kompjuterskom idealu? Profesori šute poput sfinge, priznaju samo da ih je dvadesetak veoma blizu. I podsjećaju na neosporenu tezu Karla Krausa: da savršeno lijepoj ženi manjka samo jedno da bi bila najljepša: neka mana.

www.jutarnji.hr