Razum, od latinskog "ratio", sposobnost je pronalaženja rješenja. Rasuđivanje se definira kao čin razumijevanja kojim se stiže do novih istina polazeći od najmanje dvije poznate istine. Zaključak je ono što uzrok povezuje s posljedicama, koje su katkada uzroci drugih, naknadnih posljedica.

Ovaj mentalni mehanizam, koji se obično povezuje s grčkim silogizom, zasigurno ima puno dublje korijenje. Kao u Kini, tako su i u Indiji postojale škole logike, najmanje od kraja drugog tisućljeća pr.Kr. Najnovija istraživanja pokazuju da bi bez primjene logičkih principa u teoriji projektiranja bilo nemoguće pronaći ergonomsko rješenje koje prethodi izgradnji tako preciznih građevina kao što su piramide, a koje datiraju najmanje od IV. tisućljeća pr.Kr.

Međutim, racionalizam se rađa iz uvjerenja da samo razum može interpretirati Stvarnost.
Budući da Čovjek ima toliko pristupa Stvarnosti koliko ima planova u svojoj složenoj konstituciji, davanje apsolutnog prioriteta jednom od njih, izaziva njegovo vlastito nutarnje  razaranje što smanjuje sposobnost intuicije i stjecanja iskustava. To je antropocentričko udaljavanje od fizičke i metafizičke prirode. Tražeći Stvarnost Čovjek se udaljava od ekosistema univerzuma, izolira se neumitno koračajući prema samoći i sofizmu koji poistovjećuje razmišljanje s postojanjem.

Katastrofa pretjeranog racionalizma počinje s Aristotelom i materijalizacijom ideja, a ekspanziju doživljava s Descartesom, koji se oslanja na sumnju i ograničava racionalnost svijeta na zakone mehaničkog slijeda, isključujući bilo kakav univerzalni smisao negirajući platoničke principe. Malebranche, Spinoza, Leibnitz, Wolff, Hobbes, Berkley i Hume nijansiraju na različite načine ove tvrdnje. Kant čini da se iznova pojavi princip metafizičkog, premda pod gnoseološkim formama koje kritiziraju čisti razum i dostatnost razuma. Hegel će uvesti iracionalno kao formu racionaliziranja Stvarnosti.
Osnovne smjernice ljudskog razmišljanja se rasplinjuju.
Brzo se razara kompleksni, ali ponekad i naivni racionalni stav Tome Akvinskog. On stavlja razum u službu religije koju on podržava, intuitivno poimajući elemenate koji bi se mogli nalaziti izvan dosega ljudskog razumijevanja.
Čovjek je dezintegrirao Čovjeka.

Ova sinteza ili "pripomoć pamćenju" mnogih čitatelja, trabala nam je omogućiti da si postavimo jedno pitanje: Kako se moglo dogoditi da mehanicistički materijalizam tako munjevito osvoji svijest zapadnog čovjeka i u nesigurnom hodu ga udalji od ekosistema klasičnog svijeta prema jednom drugom ekosistemu rastrganom tjeskobama, nepovjerenjem, ispraznostima i utopijama, koje, odražavajući se na narodima, guraju ih u ateizam i materijalizam primjereniji životinjama nego li ljudima? Kako se u ime razuma i razumnog, palo u ludost pokoravanja instinktu degeneriranom pretjeranim rafinizmom?

Širina, dubina i važnost teme nadilaze okvir ovog malog teksta, međutim možemo sažeto reći, da je pad klasičnog svijeta bio nešto puno važnije od onoga što pretpostavljaju povjesničari. Užasava nas razotkrivanje određenih podsvijesnih elemenata koji čine da jedan Kopt iz V. stoljeća nalazi zadovoljstvo u podizanju građevina od komadića ruševina svojih prethodnika, i kada naiđe na neoštećeni stup reže ga po pola i ponovo spaja na takav način da on izgleda iskrivljena ili kao izvan vertikale. Ili kad čine da jedan Simeon Stilita vjeruje   uz tisuće drugih   da se stojeći na kapitelu, dvadeset metara iznad tla, uistinu nalazi bliže Bogu.

Ovo su sjemenke ludosti.
A ovo ludilo se grana, uništvajući sve lijepo i mudro, i da nije bilo Arapa koji su živjeli na rubnim dijelovima starog Rimskog Carstva i sačuvali neke elemente, kao i kršćanskih viteških redova i izoliranih samostana, skoro bi se nepovratno izgubili radovi jednog Platona, da navedemo samo jedan primjer.
Različite kategorije barbara trgaju slavine po Rimu ili Parizu, i čude se, kad u svojim udaljenim fjordovima okrenu njihove zatvarače, što iz njih ne teče pitka voda.
 

Pod prijetnjom smrtne kazne zabranjuje se proučavanje zvijezda, ljudske anatomije, cirkulacije krvi i optike. Različita mahnita bratstva, od "fraticellia" do "ikonoklasta", putuju Europom.
 

Renesansu ćemo vidjeti zamagljenu sektaškim sukobima reformacije i protureformacije. Tiskarski strojevi službeno se smatraju dijaboličkim. Galilej će morati potvrditi, kako bi spasio vlastiti život, da Zemlja miruje u prostoru, a Giordano Bruno, nakon godina torture u podzemnim tamnicama Venecije, bit će živ spaljen u Rimu na trgu za prodaju cvijeća. 
 

Antirazum, dogmatizam u svojem najgorem smislu, upotreba sile nameću se izvana, u djelima, ali ne i u srcima, niti u glavi. Mnogi nastavljaju misliti ...misliti... i nadati se.
 

Prema jednom fizikalnom zakonu, njihalo odmaknuto na jednu stranu, ako se pusti, prijeći će brzo središnju točku vertikale i popet će se na suprotnu stranu brzinom sličnom onoj koju je imalo pri spuštanju.
 

Bilo je neizbježno da potlačeni teže tome da budu tlačitelji, premda u ime pravde i pravičnosti, slobode, bratstva, jednakosti. Također, bilo je neizbježno da istinska i lažna znanja koja su sakupili istraživači ismiju "mrtvo slovo" "svetih knjiga" i "objava", a koje su im izgledale kao rekompilacije drugih puno starijih djela, osuđenih kao djela đavola i onih njime opsjednutih.
 

Za ispitivanje argumenata mnogobrojnih strana bio je razum. A razum je razarao ne samo odjeću nego i meso i kosti starog degeneriranog društva. Ali, isto kao što zloupotreba alkohola vodi alkoholizmu, tako zloupotreba razuma vodi racionalizmu. Jedna besmislica zamijenjena je drugom, a istraživanje je postalo sinonim za nešto moderno i sreću. Rađaju se socijalne, ekonomske i političke utopije. Prirodne znanosti i mehanicizam velikom brzinom osvajaju gnoseologiju i metafiziku.

Osamnaesto i devetnaesto stoljeće vidjet će kulminaciju ovih potraživačkih stajališta koja su tržila za sebe pravo dominacije   i zašto ne reći otvoreno   osvetoljubivih stajališta. Pod zakrpanim zastavama "objašnjavanja" rađaju se nove dogme: agnosticizam, pragmatizam, ralativizam, subjektivizam, pozitivizam, borbe klasa, a zatim borbe svih protiv svih. Na početku je razum sinonim stvarnosti i, kao "logična" posljedica toga, stvarnost je uvijek razumna. Iznad i ispod razuma ne postoji ništa. Konačno će se reći da jedino što postoji je sloboda i pluralizam, rađajući liberalizam i kao njegovu posljedicu, zbog iscrpljenosti spekulacija, komunizam i ateistički anarhizam.
 

Arhitektura, umjetnost i muzika, iako sporo, priklanjaju se ovim novim konceptima. Međutim, njihova vlastita inercija djelomično ih spašava od nesklada. Takozvana "nova umjetnost" bit će primjer prirodne ljepote, ali s vrlo malo dodira s onim strogo ljudskim, isključujući prirodu.
 

Međutim, njihalo je po drugi put stiglo do svoje maksimalne visine u jednom smjeru i po drugi put kreće prema suprotnom.
 

Prvi svjetski rat i njegov nastavak, Drugi svjetski rat, pokazat će izvjesnu reakciju iracionalnog, teluričkog, atavističkog i magičkog. Ostaci starog racionalizma se kristaliziraju i dovode do stvaranja umjetnih državnih tvorevina, od kojih je jedna preživjela s velikom moći: Sovjetski Savez.
 

Koncepcija svijeta se lomi na svojoj političkoj poleđini, premda uspijeva osigurati osnove kroz obnovljenu znanost i kroz zanimanje za nove horizonte, materijale za svemirske letove i za spiritualno preko brojnih spiritualističkih pokreta, i u ponovnom rađanju i adaptiranju religija, posebno islama.
 

Svijet gleda sa strepnjom kako se materijalistički "raj" pretvara u materijalističke i moralne tumore i ekceme, jer se u njemu bavilo eksploatacijom prirode bez razmišljanja o onome što slijedi sutra i ne priznajući joj ekološku mudrost, a koja je odraz onoga skoro zaboravljenog Platonovog Logosa. Snivani megalopolisi su samo konglomerati koji ne vode računa o starom uvjerenju u potrebu za životnim prostorom. Na taj način su koncept prostor vrijeme i čovjek prisiljeni na prilagođavanje "plemenskoj" pripadnosti i isključivosti, te općenito, nekulturi. Najprije stotine, a zatim tisuće ljudskih bića tonu ekonomskoj, socijalnoj, moralnoj i intelektualnoj bijedi.
 

Započinje nomadstvo koje najavljuje novi "srednji vijek", a ulice sanjanih "gradova 2000. godine" se pune prosjacima, delinkventima i drogiranima.
 

Kao u slučaju prekooceanskog broda "Titanika", nešto je zakazalo i nesretnim slučajem, svijet rođen iz nauke i "modernizacije", tone, ma koliko to bilo nevjerojatno. Vraćaju se gusari, trgovci robljem, logori prisilnog rada, gerila. Stari filmski glumac postaje najbolji predsjednik najmoćnije države na svijetu. Postoje svećenici različitih religija koji su ateisti i komunisti. Postoje anarhisti koji se mole svakog jutra. 

Dijabolični karneval je počeo!
Naše okruženje je razbijeno na komadiće.
Postoji Prvi Svijet, kapitalistički (u kojem svi rade a "kapital" je načinjen od papira koji se prihvaća kao bogatstvo).

Drugi Svijet, socijalističko   komunistički (u kojem se beskrajna važnost daje socijalnom aspektu, ali kruti piramidalni sistem čini da jedino zajedničko jesu razlike).

Treći Svijet, onaj nesvrstanih (u kojem su svi svrstani uz kapitaliste ili komuniste a zajedničko im je samo siromaštvo i povijesna nekompetencija). I Četvrti Svijet, zasnovan na slabostima prethodna tri, zauzima pozicije grupirajući etničke elemente kojima nedostaje ono što bi mogli nazvati socijalnom sviješću, ali su vrlo bogati vjerovanjima, mržnjama i posebnom formom duhovnosti, zasnovanoj više na higijeni i moralnoj površnosti nego li na metafizičkoj potrazi koju smatraju nepotrebnom. Na površinu izbija brutalnost, ali i čistoća.

Klatno povijesti duboko pada u ekstrem suprotan racionalizmu. Premda na novi način, Powel je to pokazao u svojem "bestselleru", u knjizi s ne baš točnim naslovom "Povratak čarobnjaka": duhovi pobijeđenih se smiju iza leđa zbunjenih pobjednika.

Novi magični, iracionalni i animistički svijet pomalja se iz očiju mladih čitavog planeta. Kao što se prije dvjesto godina metafizika pretvorila u fiziku, danas se psihologija pretvara u parapsihologiju. Više se ne razmišlja o iskorištavanju rijeka u industrijske svrhe, nego o njihovoj dekontaminaciji. Skeptički se promatraju aparati koji paraju visoke slojeve atmosfere jer uništavaju ozonski omotač koji nas štiti od kozmičkih zraka. Oni koji mogu, bježe iz velikih gradova u osvježenje stare jednostavne kuće, zagrijane drvom i okružene poljima na kojima se igraju djeca. Danas se više nitko ne usudi krenuti na veliki "safari" u Afriku, osim ako on nije samo fotografski, jer izumiranje slonova i nilskih konja zadaje više brige nego li umiranje ljudi. Mali čamci i lađe upućuju se protiv "racionalnih" velikih brodova tvornica koje komadaju kitove.
 

Ne može se poreći povratak, jačanje onoga što razum ne može obraditi ili rješavati. Duhovnost i emocionalnost nisu više prezreni, nego, upravo suprotno, smatraju se duboko ljudskim. Rađa se novi humanizam, ali za razliku od prethodnog, nije etnocentričan, već ima vrlo snažnu tendenciju k univerzalnom, kozmičkom.
 

Prva generacija XX. stoljeća, koja je bila nemoćna usmjeriti samu sebe, a samim tim ni svoju djecu, zbunjena gleda cvjetanje ovih iracionalnosti, prečesto nerazumnih i opasnih, a koje stvaraju sekte koje nisu gore od ranog budizma ili kršćanstva u prvom stoljeću nakon svojih religioznih osnivača... Ali sve to je sada jako daleko, zaboravilo se i sakraliziralo, da bi se život mogao nastaviti. Povijesna je vjerojatnost da ni prvi sljedbenici Bude, Krista ili Muhameda nisu svi bili ogledalo vrline, niti miroljubivi mučenici. Dokazano je da Ašoka, "Samilosni", to uopće nije bio, a Konstantin "Veliki" imao je vrlo malo veličine. Ali prihvatiti da se povijest ponavlja bilo bi "antiracionalno", bar naizgled, jer su "velikani" pozitivizma tvrdili suprotno, a isto tako i religiozni, jer im nije odgovaralo da je ta "nova istina" samo jedna blistava šminka na jednom te istom licu Vječne Istine, one koju se odbacivalo.
 

Osim toga... jesu li Prvi i Drugi Svjetski rat potvrdili trijumf razuma, pravednoga, dobroga?...Ili možda nisu? ... Bolje je ne razmišljati!
 

Međutim ovaj stav sumnje prema bliskoj prošlosti probudio je aktivni dio prve generacije kojoj se pridružila druga, zamorena propagandom medija masovne komunikacije.
 

Ova neprirodna kombinacija zaustavila je neoracionalizam.
 

Izvan svog prostora i vremena, kada se njihalo povijesti uzdiže prema "iracionalnosti" mišljenja i osjećanja svemira kao nečega što se ne može objasniti u potpunosti samo čistim razumom, neoracionalizam, zaslijepljen od rana koje mu nanosi oštrica stvarnosti, nasrće protiv svega onoga što mu je strano. Nastojeći pobijediti totalitarizam, sam postaje totalitaran, a nastojeći biti liberalan, osuđuje sve ono što mu ne izgleda takvo. Opisuje prošlost, sadašnjost, i dakako budućnost, po svom ukusu i na svoj način.
 

Bilo koja ideologija ili način života koji se savršeno ne uklapa u njegove zahrđale kalupe napada se svom verbalnom snagom koja stoji na raspolaganju. Također se koristi i snagom činjenica, premda manje, jer njome oskudijeva, zbog samog proturječja između onoga što se naizgled misli i onoga što se misli stvarno. 
 

Inkvizitori svih religija - mnogi pogrešno vjeruju da ih je bilo samo u kršćanskim zemljama - bili su djelotvorni i brzi, zbog iskrene vjere u ono što su radili. Problem nove "racionalističke inkvizicije" je njena nesigurnost u ono što radi, jer u osnovi zavidi svojim neprijateljima koji posjeduju vjeru i vjeruju u sudbinu. Štoviše, stekli su slabost da pretjerano razmišljaju, te se s idejama vrte u krug sve do vrtloga nemoćne mržnje... Njena vlastita djeca stoje na suprotnoj strani ulice. Osjećaju se stari i prevareni od cijelog povijesnog vremena.
 

Tragikomično je vidjeti kako neoracionalizam preplavljuje izloge knjižara te stranice dnevnika i časopisa elementima izvučenim iz XVIII. i XIX. stoljeća. Mladi, žrtve velikog sloma ovog XX. stoljeća, promatraju ih ravnodušno. Oni koji nisu motivirani novim filozofskim ili religioznim formama, ne žele prihvatiti bilo kakvu obavezu.
 

Tužne li sudbine neoracionalista!... Stvorili su rasu "zombija", onih koji su više mrtvi nego živi. Međutim, prirodni zakoni ne mogu se nekažnjeno kršiti, a na svako njihovo razlaganje njihova vlastita djeca ih pitaju: A Bog? A naša budućnost? Zbog čega ste zatrovali Zemlju na kojoj moramo živjeti? Zbog čega ste nam lagali? Volite li nas uistinu? Što vi znate o ljubavi, životu, smrti? 
 

Ostajući bez odgovora, mladi se vraćaju svojim tjeskobama, samoćama, bijegu u droge, nasilje i ništavilo. Živjeti, zbog čega?... Umrijeti, zašto? Za koga?
 

Pored onoga što nazivamo "Mit o neoracionalizmu", pored njegovih neuspjeha i njegovih frustracija uzdiže se jedna nova nada, premda zbunjujućeg izgleda, nalik jednom nejasnom početku: radosni povratak harmoniji prirode, spoznaji onog istinskog, onoj koja nikada ne može isključiti jedinu Stvranost - Boga. Povratak ne masovnom, već individualnom i kolektivnom radu, koji vodi k slobodi zajedničkog življenja sa svim bićima, vidljivim i nevidljivim.

Oslobađanje od ovog starog svijeta prepunog posrednika, partija, fanatičnih sekti, okrutnih papirnatih revolucija, koje preko telefona prodaju i kupuju kruh naroda.
 Neoracionalizam je mit XX. stoljeća koji uopće nije iz XX. stoljeća. Čak i u tome su nas lagali!

 

Jorge Angel Livraga
Iz: časopisa NOVA AROPOLA, broj 6

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Filozofija/Detail.aspx?Sifra=2120061611