Ekskluzivno za Sportski.netNećete vjerovati na što Hrvati godišnje potroše 3,5 milijardi kuna!

Zoran Zoričić, vodeći hrvatski stručnjak u liječenju ovisnika o kockanju, u razgovoru za Sportski.net osvrnuo se na aktualnu temu klađenja samih sportaša, a potrudio se objasniti i odakle toliki porast igranja igara na sreću u našem društvu.

Naš je sugovornik doc. dr. sc Zoran Zoričić, spec. psihijatar, zaposlen u KBC-u Sestara milosrdnica u Zagrebu, koji već dugi niz godina liječi ovisnike o kocki.

Koliko Hrvata kocka i koliko potroše novca na klađenje?
U Hrvatskoj ima oko 50 tisuća patoloških kockara, 230 tisuća su problemski kockari, a svaki drugi Hrvat povremeno kocka. Najveći problem su kladionice, a čak 60 posto ukupnog broja ovisnika o kocki otpada na one koji svoj novac ostavljaju u sportskim kladionicama. Industrija kocke u Hrvatskoj okrene godišnje oko 10,5 milijardi kuna, a taj sektor zapošljava samo 7.700 radnika.

Mislim da je epidemija kockanja u Hrvatskoj posve predvidljiva iz razloga što se ulažu velika sredstva u kockarski marketing. Stoga sam uvjeren da još nismo dosegnuli plafon u otvaranju kladionica, automatski time i u broju ljudi koji igraju sve te igre na sreću. Uvijek je to proporcionalno, što je veći novac ubačen u reklamu, to će biti i više ljudi koji će posegnuti za igrom, za kockom. To znači da će biti i veći broj ljudi koji posrću. Smatra se da otprilike jedan posto svih tih igrača zapada u dimenziju teškog patološkog kockanja.

Kladionice su u ovome trenutku u Hrvatskoj najveći problem, iako mnogi misle da je najveći problem broj automat-klubova. Smatra se da se u automat-klubovima najbrže razvija ovisnost, ali kladionice su dominantno muški problem, dakle muškarci od 15 do 40 godina su najpodložniji ovisnosti o kladionicama.

U čemu je problem?
Problem je što mladi ljudi misle da mogu unovčiti svoje poznavanje sporta. I da će ono što im je dotad bio hobi, pasija, strast, postati čak i unosan posao. Iz one svoje pozicije gubitnika koji živi na društvenim marginama, čekajući posao, živeći na džeparcu ili ako ima sreće na studiju, preko noći se muškarac pretvara u investitora koji čeka da ga poljubi sreća, te da pritom dobije neke novce i razbije sve prigovore zbog dotad parazitskog načina života i otvori oči svima, te da će doći njegovih pet minuta. To je objašnjenje psihološkog momenta kockara.

Drugi trenutak je njegova idealizacija onih potisnutih imaginacija iz mladosti, kad je smatrao da će biti netko i nešto, da će – i biti i imati. U onome pravom Frommovom smislu riječi. To biti i imati, već je davno od toga odustao, kroz svoj posao, ulaganje i školovanje. Tu shvaća da je gubitnik i čeka da ga poljubi sreća. Ne shvaćajući da je kocka samo matematika, nipošto sreća. U tom trenutku njemu jedino preostaje da te idealizacije potisnutih infantilnih projekcija sebe ostvari kroz kocku. On je u iščekivanju Godota, ali Godota nema, neće doći. Jedini izvjesni Godot je smrt koja će doći. U ovom kockarskom slučaju Godota nema i ono što je već dotad u iščekivanju Godota napravljeno, samo je uprskan život. Kockaru se događa emotivan, financijski i sociološki krah, obiteljski, dakako, isto. Što dublje pada, to mu je teže priznati poraz, a ne priznaje ga jer je kockar nezreo kao osoba. Ima izrazito visok kriterij svoga ego ideala, što on misli da bi jednog dana trebao biti. Nespreman je priznati poraz, nespreman je priznati da je prevaren, a podržavaju ga vršnjaci. Kada se igra kladionica, to je jedna subkultura vršnjaka, subkultura mladih koji se zajedno vrte, zajedno provode vrijeme u svojim ritualima oko kocke. Zajednički propadaju i vuku jedan drugoga prema dnu. U trenutku kad se želi izvući, ovi drugi ga ljubomorno kroz stil života vuku za sobom, uvjeravajući ga da on nije taj, da nije u problemu i kockar će u to lakovjerno povjerovati.

Jedan ste od pionira u pružanju pomoći ovisnicima o kocki. Jesu li i Vas na početku rada u pomaganju ovisnicima šokirali razmjeri kockarske epidemije u Hrvatskoj?
Očekivao sam velik broj ovisnika. No, nemajući iskustva u tom trenutku o razmjerima pošasti, jer u mojoj struci to je bilo nešto novo, mislili smo da će problem biti naznačen. Ali ne u ovolikim razmjerima. Kad smo shvatili da je priča otvorena za sve priređivače, da je država koncesijama i dozvolama dala prigodu mnogima da organiziraju igre na sreću, jasno je bilo da će se pojaviti problem. U početku sam sramežljivo predviđao broj, povlačeći paralelu sa zemljama u okruženju, računajući da je to pet posto ljudi u svakoj državi, gledali smo Belgiju, Francusku, Njemačku, te davao prve procjene. Nažalost, prva istraživanja koja su napravljena od strane referentnih kuća, a to je Institut "Ivo Pilar" i Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet u Zagrebu, pokazala su da je problem na nivou mladih veći nego kod svih europskih vršnjaka. Drugim riječima, nisam precijenio problem, nego ga podcijenio.

Iznenada se kod nas i u svijetu pojavljuje i problem kockanja, klađenja samih aktera sportskih događaja, sportaša. Klade se i znani i neznani sportaši, o čemu je tu riječ? Što sportaša tjera prema kocki? Govori se da su sportaši barem donekle financijski situirane osobe. Čemu onda njima kocka?

Nekoliko stvari tjera sportaše u kocku. Prvo, nijedan kockar ne traga za novcem kroz kocku, traga za adrenalinom. Sportaši su nabrijani na adrenalin, sportašima je adrenalin – sve. Potraga za uzbuđenjem je sportašu jedan mamac koji ga odvuče u svijet kocke. Ne onaj mamac koji ga vuče u početku, nego kasnije kad treba održavati to uzbuđenje, taj adrenalin. U početku sportaš kocka, kladi se kao i svatko drugi, da se zabavi. Da unovči svoje poznavanje sporta u kojem najčešće je i za koji misli da ga poznaje bolje nego drugi. I u konačnici da ostvari svoju idealizaciju da će kroz ovo pokazati koliko je sposoban, vrijedan. Problem sportaša je sustav vrijednosti. Sportaš relativno lako, to je bitno reći, ne lako jer sport se odrađuje kroz vrhunski trening, ali ipak relativno lako, za malo truda, dolazi do velikog novca. Kud i kamo lakše nego ostali vršnjaci sportaša koji kroz sustav školovanja i zapošljavanja ne mogu ni približno doći do tog novca. Tu sportaši dobivaju nerealno nekoliko poruka koji u njihovoj nezrelosti nisu osviještene. Prva je da su bolji od drugih, druga je da su sposobniji od drugih i treća je da su zaslužili ono što su dobili. Ne shvaćajući da je pažnja koju su dobili od medija lažna slika. Mediji to rade da bi podržali sebe, prodali svoj proizvod. A ne rade to da bi podržali njih, sportaše. Ne shvaćajući da je danas vrhunski sport u jarmu marketinške industrije i politike. I, zapravo, egzistira na razini visokog zarađivanja isključivo preko marketinga i politike.

Zapravo, izvan toga sport i nema više neku veliku važnost. Budimo otvoreni, ubacivanje lopte kroz obruč ili ubacivanje lopte u veliki četverokut, okvir, nema nikakvu vrijednost osim ako se govori o marketingu zarađivanja novca i reklamiranju bilo politike bilo industrije kroz to. Sportaši u danom trenutku imaju lažan osjećaj vrijednosti, lažan osjećaj svoje veličine. U konačnici, riječ je o jednoj krajnjoj nezrelosti. Sa 17 ili 18 godina dobiti prvi veliki novac ili s 20 godina voziti automobil koji njegov otac nikad nije mogao voziti, sportašima daje osjećaj da su pobijedili, da su superiorni. Ne shvaćajući da je njihova karijera veoma kratka, da će karijera brzo završiti i da nikad neće ostvariti ono sazrijevanje sposobnosti na razini svojih vršnjaka. Sportaši odrastaju nešto brže od svojih vršnjaka, ali često ostaju limitirani u odnosu na svoje vršnjake. I ako ne ulažu u sebe kroz daljnje školovanje, uvijek će ostati na jednoj razini da će biti naivniji, brzopotezniji, nezreliji. I to će im se u konačnici obiti o glavu. I bit će otvoreni prema kockarskom poroku, jer taj porok vezan je za njihovu struku, za adrenalin, i daje im lažnu sliku da mogu predvidjeti nešto što drugi ne mogu. Mislim da tu treba s njima raditi na zrelosti. Ono što je još bitno, novac koji je lako zarađen lako je i potrošiti. Osim toga, novac koji imajte u 22. godini od par stotina tisuća eura stvara vam anksioznost jer ne znate što ćete s njim. Često je gubitak na kocki i svojevrsno olakšanje, znaju to ordinarni kockari, koji kad konačno izgube novac puste uzdah olakšanja... Više ih ne žuljaju u džepu. Sličan je mehanizam i kod vrhunskog sportaša kad izgubi taj novac.

Još nešto želim reći za sportaše. Kod njih se mora inzistirati na završavanju škola, i to ne po instant-modelu, da ih se vadi iz škola i omogućuje da kroz povlastice nešto i završe, nego da zaista uzmu ozbiljne škole, da se radi s njima. Mislim da bi ti mladi ljudi imali veću šansu u životu i da bi lakše sazreli. Danas sportaši jako brzo zarade novac i ti ljudi postanu otuđeni, što im se nakon karijere vrati kao bumerang. Nekima se vrati već tijekom karijere. I pored vrhunskog talenta, zbog plitke glave ne ostvare karijere kakve su im bile predviđene. Vrhunski nogometaš mora biti i bistar nogometaš, to je pravilo.

Koliko je amoralno kad se sportaš kladi na utakmicu koju i sam igra, bilo na sebe ili protiv sebe?
Definitivno je amoralno. Osnovna je postavka u odgoju tih mladih sportaša ne samo da se ne smiju kladiti na utakmice u kojima i sami nastupaju, nego da se uopće ne smiju kladiti na utakmice. Jer kad-tad će im biti ponuđeno da se klade, od strane ovih ili onih, da se klade na ili protiv sebe. Da namještaju... Ne samo da rade štetu sebi, oni režu granu na kojoj sjede. Zbog toga se i gubi zanimanje za sport i nas običnih navijača, pratitelja sporta. Kad publika vidi da nedostaje objektivnosti, poštenja i svega moralnog u sportu, onda odlazi sa sportskih natjecanja. To je jedan od razloga zašto u ovome trenutku imamo bijeg publike od hrvatskog sporta, pogotovo nogometa. Prestali smo vjerovati u čistoću tog nogometa. To je veliki poraz.

Predsjednik UEFA-e Michel Platini tvrdi da su kladionice i sudjelovanje samih nogometaša u tim igrama, zapravo, i najveće zlo suvremenog nogometa! Slažete li se s njegovim stavovima?
Apsolutno se slažem. Danas se nogomet i vrhunski sport više ne igra zbog publike. Vrhunski sport se igra zbog marketinga, industrije i samih kladionica. Tu je prestala iluzija svih nas prosječnih navijača, izgubili smo pojam da je nogomet nešto bitno u životu. Izgubili smo tu iluziju, to je najveći udarac i vidim da je Platini dobro vidio o čemu se radi! I zato tako, s pravom, reagira!