Može li rad na sebi biti štetan? Može li se dogoditi da čovjek nakon dugogodišnjeg 'rada na sebi' ostane zbunjen, izgubljen i depresivan? Pozor: Self-help literatura može biti opasna po mentalno zdravlje! Piše: Tomica Šćavina, psihologinja Današnji svijet je jako teško razumjeti. Dovoljno je pročitati novine, pogledati dnevnik ili baciti pogled na umirovljenike koji po kontejnerima skupljaju boce da bismo ostali u čudu – gdje mi to živimo? Naravno, nakon nekog vremena čuđenje postaje manje jer se čovjek navikne, ali 'naviknuti se' nije isto što i 'prihvatiti'. Jako je teško uklopiti se u ovaj svijet, a da nemamo osjećaj da smo izgubili sebe. Zato je self-help literatura danas tako popularna. Čini se da je rad na sebi i mijenjanje sebe jedino što možemo učiniti da bismo se osjećali ljudima u uvjetima koji su, u puno pogleda – nehumani.

Tu dolazi do jednog problema o kojem se jako malo piše. Većina ljudi self-help literaturu i, općenito, rad na sebi, shvaća na način koji im više odmaže nego pomaže. Krenu od plemenite namjere da urone u sebe i otkriju što kod sebe mogu promijeniti, a završe u opsesivnom traženju 'greške u sustavu', što im ruši samopouzdanje i produbljuje njihovo uvjerenje da s njima nešto nije u redu.

Kako do toga dolazi?

Ideje koje će nas spasiti? Za nekoga to može biti Tajna (Rhonda Byrne), za nekoga Moć sadašnjeg trenutka (Eckhart Tolle), za nekoga Radikalna iskrenost (Brad Blanton), za nekoga J**be mi se (John C. Parkin) i tako dalje. Kada čovjek treba pomoć, onda one od kojih prima pomoć (autore self-help priručnika, psihologe, psihoterapeute, iscjelitelje i slično) doživljava kao 'više od sebe'. Oni su na neki način na pijedestalu i zbog toga ih se ne uzima s dovoljnom dozom kritičnosti. To je naročito izraženo kada su u pitanju pisci self-help priručnika, jer njih gotovo nikada ne upoznajemo, pa je lako vjerovati da oni žive točno po napucima iz svojih knjiga i da zato imaju super živote u kojima nema nikakvih problema.

Budući da većina self-help autora progovara kroz formule (napravi to i to i osjećat ćeš se tako i tako), ta formula se počinje shvaćati kao neka vrsta zakona. Sve što treba napraviti je modificirati svoje ponašanje, odnosno – primijeniti taj zakon u svakodnevnom životu. Problem je u tome što, o kakvoj god formuli bila riječ (npr. 'budi stalno ovdje i sada' ili 'ponavljaj svaki dan pozitivne afirmacije'), ona neće funkcionirati. Zapravo, možda će funkcionirati neko kraće vrijeme, ali uskoro će se otrcati i izgubiti svoju moć. Ipak je to samo formula, nečiji naputak za ponašanje, a život je puno više od toga.

Nakon što se ispostavi da jedna formula ne funkcionira, tu je pregršt drugih koje su na raspolaganju. A iza svake formule stoji određena veličina – netko tko je doživio uspjeh i prodao svoju knjigu u milijunima primjeraka – što toj formuli, naravno, daje određenu težinu. Tako se čovjek koji 'radi na sebi' nađe kako iskušava jednu, pa drugu, pa treću formulu, stalno iznova vjerujući da je to pravo rješenje. Zašto? Zato što je knjiga pisana kao da zaista nudi pravo rješenje. Autor ne potiče pronalaženje vlastitog rješenja, nego nudi jedno opće, koje vrijedi za sve.


Za nekoga to može biti Tajna (Rhonda Byrne), za nekoga Moć sadašnjeg trenutka (Eckhart Tolle), za nekoga Radikalna iskrenost (Brad Blanton), za nekoga J**be mi se (John C. Parkin) i tako dalje. Neke od ovih knjiga su bolje, a neke lošije, ali su sve jednako loše ako se shvaćaju kao pravilo ponašanja, kao formula, jer to dovodi do beskonačnog korigiranja sebe, nadgledanja svojih misli i traženja greške. Čovjek razmišlja na sljedeći način: ako formula funkcionira, a kod mene nema rezultata, mora da nešto krivo radim.

Što je tu zapravo krivo?

Krivo je stalno traženje greške u sebi. Analiziranje sebe kroz tuđu perspektivu (bio to self-help autor ili netko drugi) i detektiranje 'pogrešaka' je naporan posao koji se na kraju ne može nazvati radom na sebi, nego radom protiv sebe. Osim toga, to je posao bez kraja. Uvijek se može otkriti neki novi 'bug' u sustavu, nešto što može biti bolje. U cijelom tom procesu se propušta ono što je osnova za bilo kakav dobar osjećaj sebe i svog života, a to je: prihvaćanje sebe onakvih kakvi trenutno jesmo sa svim svojim 'greškama'. Za razliku od nadgledanja i korigiranja sebe, to je blagotvorno. To znači biti nježan, a ne strog prema sebi. To znači njegovati sebe i dopustiti si grešku jer je i život sam pun 'grešaka'. To je temelj kvalitetnog rada na sebi i preduvjet za bilo kakvu pozitivnu promjenu.

Tomica Šćavina, psihologinja