Hermetična tradicija svoje korijene vuče iz starog Egipta. Tajna predaja govori kako su Egipćani bili nasljednici ljudske civilizacije Atlantide, koja je završila svoj razvojni ciklus te predala svjetlost znanja dalje.

Na samom početku egipatske civilizacije prvi povjesničarima poznati veliki religijski kult je bio onaj u Memphisu. Tu su nasljednici velike Atlantide imali za zadatak podignuti i izgraditi Egipat kako na zemaljskoj, tako i na suptilnim ravnima postojanja. U to vrijeme su nastajale najčudesnije građevine u Egiptu jer je Memphis bio kult boga Ptaha, velikog graditelja, lončara i stvaraoca. Oni su bili veliki arhitekti svih egipatskih hramova, društvenog i socijalnog uređenja i osnivači škola misterija iz kojih su tada nastale ostale.

Kada je Egipat izgrađen mogla su se otvarati nova kultna središta koja su od tamo širila vječni plamen gnoze (grč. gnosis=spoznaja). Tako je u Heliopolisu nastalo središte kulta Ozirisa, božanske duhovne supstancije koja latentno postoji u svima nama. Kasnije se razvijaju i mnoga druga središta učenja o svjetlosti i univerzalnim zakonima prirode.
Egipat je imao manjih uspona i padova tokom svojih ranih dinastija, i uglavnom su se vladari pridržavali onoga što je stara škola Memphisa udarila kao temelje njihove civilizacije.

Do prve velike promjene dolazi u 18. dinastiji (oko 1350. pr. Kr.), kada na vlast u Egiptu dolazi faraon Akenaton. Rođen fizički kao hermafrodit, od djetinjstva je nosio i bolest epilepsije, pa su mu se u tim napadajima miješali božanski svjetovi s vlastitim fantazijama. Većina egiptologa smatra da je bio i homoseksulac.

Kakav god da je bio, Akenaton je jako mnogo ulagao i pogodovao razvoju umjetnosti i ekologije. No, žestoko se sukobio s Amonovim svećenstvom, nasljednicima starih tradicija, te je poremetio rad tradicionalnih Škola Misterija. Prof. Livraga kaže: "Borio se protiv misterija pretvorivši Egipat u poprište vjerskih ratova koji su zemlju toliko oslabili da je izgubila i svoje azijske granice. Amenofis IV (Akenaton) je bio dobar pjesnik, ali vrlo slab vladar, a uz to, vjerojatno i homoseksualac. U Egiptu je bilo izgrađeno više od sedamdeset piramida, a kaže se da je ovaj faraon neke od njih opljačkao i uništio zajedno s imenima koja su bila okružena ovalima povezanim uz Ključ Života, koje danas zovemo kartušama. Vladao je sedamnaest godina i izvršio samoubojstvo ili je bio otrovan čašom vina.

Prema današnjim teorijama, Smenkare je bio istinski partner ovog faraona, dok je lijepa Nefertete bila samo službena supruga. Zajedno s njim nestala je i njegova egzoterijska vjera koja je obožavala sunčev disk."

No, Egipat je ipak povratio svoj sjaj. Horemheb, general za kojeg se kaže da je primio žezlo moći iz kandža Zlatnoga sokola, obnovio je granice Egipta, a obnovljeno je i inicijatsko Amonovo bratstvo u Tebi.
Ramzes II iz 19. dinastije glasi kao jedan od najznačajnijih vladara razdoblja nove države i kasnoga razdoblja. Njega nasljeđuje velika dinastija Ramazeida koja je misterije održavala živima sve do negdje 1085. pr. Kr. Prof. Livraga kaže: "Proučavanje kripti u Dolini kraljeva otkriva razdoblje sjaja koji je postupno blijedio. Za to vrijeme svećenici u raznim hramovima žurno su prikupljali drevna učenja i skrivali mumije kraljeva u drugorazredne tajne grobnice, jer se slava Egipta bližila svome kraju. (…)
Poslije pogubnog rata s Babilonom uslijedila je perzijska vladavina – XXVII. dinastija nalazila se pod željeznom upravom Kambisa, Darija i Kserksa. Mnoge drevne ceremonije, poput one posvećene Apisu, bile su ukinute, a hramovi i knjižnice uništeni. Kanali su prestajali biti prohodni, a podvodni hramovi, kao Abidos, prestali su obavljati svoju ulogu. Broj iniciranih sveo se na nekoliko malih grupa i pravo tumačenje hijeratskih hijeroglifa počelo se zaboravljati."

Nakon toga razdoblja pojavljuje se Aleksandar Veliki koga nasljeđuje grčka uprava Egipta - Ptolomejevići. Ptolomej i njegovi nasljednici su obnavljali Egipat koliko su znali i mogli. Smatra se da je upravo preko njih baklja drevnih misterija prešla u Grčku pa kasnije i Rim. Duboko utječući na stvaranje filozofskih i misterijskih škola, poneki istaknuti Grci, poput Pitagore, putovali su i u Egipat.
No tada se pojavljuje novi snažni impuls koji će odrediti čitav ciklus i temelj civilizacije kakvu poznajemo danas.

U Galileji se pojavljuje Isus. Hermetična učenja, pa čak i film "Dijete zvano Isus", prenose nam kako su Isusovi roditelji nakon njegova rođenja prebjegli u Egipat jer je Izrael tada bio vrlo nesigurno mjesto. Hermetična učenja navode kako je Isus u Egiptu bio uveden u najobimnija tajna znanja koja su u tome trenutku postojala, te ih prenio dalje.

Kada dolaze veliki učitelji poput Isusa ili Bude, oni tokom svog života rade unutarnju skupinu učenika, kasnijih majstora, kojima ostavljaju obimna tajna znanja, tehnike i učenja. To, između ostalog, služi tome da se, ukoliko se vanjski vid učenja uruši ili svećenstvo skrene s puta, ne zagubi onaj vrijedni plamen stvarnog znanja. Takva hermetična, dakle zatvorena skupina tada egzistira u tajnosti i prenosi znanja unutar svoga reda. Smatra se da su Rozenkrojceri takva skupina iniciranih po direktnoj liniji unutarnjeg bratstva koje je stvorio Isus. Na istoku se vjeruje da je Buda iza sebe ostavio tzv. Ashokinu skupinu koja, opet po vjerovanjima, egzistira na Tibetu.

Na Zapadu najveći pomak rozenkrojcerskih djelovanja se odvija u Renesansi, kada dolazi veliki broj visokih ruža duša. Istaknuti inicirani iz toga vremena su Leonardo da Vinci, Michelangelo i, možda i najveći među njima, Giordano Bruno. Oni i mnogi drugi svojim su učenjima i zaokretima uspjeli ukinuti mračni Srednji vijek.

Zanimljivo je da je Giordano Bruno bio u stanju crtati (ti crteži i danas postoje) ispravne odnose sazviježđa i pravilno tumačiti njihove odnose. Ako se uzme u obzir da je egzistirao i radio prije Galilea i Kopernika, a teleskop još stoljećima neće biti izmišljen, njegova znanja stvarno zapanjuju.

O Ezoternom i Duhovnom

Ezoterno i hermetično je jedna stvar.
Duhovno i rad na svijesti je druga stvar.

Duhovno se ne bavi ezoternim misterijama, ključevima, znanjima i tako dalje. Duhovni rad na sebi ide direktno u izbuđivanje vlastitog duha koji će se manifestirati u tijelu. Najljepši cvijet takvog rada meni osobno je Zen Budizam.
Nažalost, Zapad nema izgrađenu čistu duhovnu tradiciju oslobođenu kršćanske dogme, tako da je stvaran rad na sebi usko povezan sa ezoternim. No postojale su individue koje su ostvarile visoke stupnjeve prosvećenja poput Sv. Franje Asiškog, Sv. Augustina, Maister Echarta, Tier de Shardena i drugih.

Ezoterno i hermetično, s druge strane, koristi veliki broj ezoternih znanja i misterija iz raznih nasljeđa, kao na primjer egipatskog, keltskog i nordijskog, perzijskog, grčkog ili bilo kojeg drugog.
Ezoterno u sebi sadrži i duhovno, ali je pristup dolaska do pretpostavljenog cilja sasvim drugačiji. Ezoterno je u većini slučajeva vezano za razna bratstva ili pak Škole Misterija. Ono podrazumijeva i izučavanje ritualne strukture misterija, specifičnih unutarnjih i vanjskih harmoniziranja, kabalističke principe, zvijezde, elementarna bića i još mnogo, mnogo drugih stvari. Duhovno se time ne opterećuje jer suštinski za samu realizaciju bića nije bitno.

U svim hermetičnim društvima ili bratstvima postoji jedno pravilo, a glasi – da se jedan dio učenja predaje pismeno, jedan dio usmeno, a zadnji dio učenik mora sam intuicijski odraditi. Tako je i sa mnogim dijelovima prakse. Ono što piše u regularnim izvorima o samoj praksi ne mora biti i potpuno.
Možda neke druge prakse poput vještičarstva omogućavaju samoinicijacije i samostalno učenje, ali kod hermetičkih i okultnih znanja učenik ne može doći do ispravnih relevantnih informacija bez autentičnog Reda ili majstora. Tako je sustav posložen još od starog Egipta.