Opažanja jednoga vjernika

Naši sprovodi mogu biti uzorniji

Ivica Turčinović

Četvrto duhovno djelo milosrđa glasi: žalosna i nevoljna utješiti, sedmo: za žive i mrtve Boga moliti, a sedmo tjelesno djelo milosrđa nalaže: mrtva pokopati. U ta tri glagola (utješiti, moliti, pokopati) rečeno je čemu služi sprovod i zašto idemo na njega.

Tužno je što mnogi na ukop dolaze samo kako bi ih se vidjelo ili bi bili viđeni. Prođu kraj kapse, pruže ruku ožalošćenima i ・ pođu doma. Pođu „na sprovod・, ali ne čekaju sprovod. Time ne iskazuju tjelesno djelo milosrđa koje nazivamo mrtva pokopati. A ne iskazuju ni zajedništvo, ne sudjeluju u zajedničkoj molitvi u Misi i pokopu.

Lijep je običaj izraziti ljudsku i kršćansku sućut rodbini prigodom čije smrti, ali zbog toga ne treba dolaziti na sprovod, stvarati gužvu i zapravo smetati onima koji doista dolaze na ukop. Biti na sprovodu ipak znači ostati dok se lijes ne sprovede (dovede, donese) do groba i spusti u zemlju, dok se mrtvaca ne pokopa.

Ako na sprovod mnogi i ne dolaze radi mrtvaca radi ožalošćenih, ipak im ljudski bonton i vjerničko raspoloženje nalažu da ne ignoriraju mrtvački odar. Što to znači? Kod ulaza u kapelicu ili mrtvačnicu najprije treba iskazati počast mrtvome tijelu, pa tek onda izraziti sućut ožalošćenima.

Iz tobožnje pažljivosti prema nekim svećenicima, ili iz lijenosti ili neznanja, posudu s blagoslovljenom vodom i škropilom ili grančicom, u mrtvačnicama i u grobnim crkvicama često se ostavlja ispred oltara (na vrh lijesa, kod pokojnikove glave), a ne ispred lijesa (uz pokojnikove noge). Tako oni koji se dolaze sažaliti nemaju prigodu pomoliti se ispred lijesa i poškropiti ga nego odmah idu kondolirati, pa kad to učine rodbini na lijevoj strani, onda većina samo prođe pokraj vrha lijesa i posude s blagoslovljenom vodom i nastavi pružati ruku desnom krilu rodbine. Time izostaje molitveni susret s pokojnikom.

Radi kojeg se valjda i došlo na sprovod. Posudu bi trebalo dodati ili donijeti svećeniku pred oltar tek kad on dođe tamo ili je on sam može uzeti prije samoga sprovoda.

Prije ukopa okupljamo se pred mrtvačnicom. Neki se ponašaju kao da su došli na neki skup građana ili miting, a ne na pokop. Žamor je pred mrtvačnicom, čuje se priča, javljanje poznatima, čak i šaljive dosjetke itd. Tek sviranje pogrebne glazbe ili svećenikov početak molitve prekine vrevu i galamu, ali samo na kratko.

Glasno razgovaranje ne prestaje ni u pogrebnoj povorci, posebno iza ožalošćenih. Cijelim putem pričanje, dobacivanje pa čak i smijeh. Ni kod dolaska na grob neki ne ušute misleći valjda da su dovoljno daleko od groba i da se to ne čuje. Pričaju čak i dok se lijes spušta u grob!

Kakvo nepoštovanje pokojnika! Naravno da ne možemo svi plakati, ali govoriti tiše, obzirnije, izbjegavati smijanje i viceve ・ to možemo ako se želimo ponašati civilizirano i pristojno! Ako sretnemo prijatelje i znance, zar se ne može razgovarati tiho ili pričekati da sprovod završi?

Za razliku od rodbine koja je obično u tamnijoj odjeći, neki na sprovodu često izgledaju kao da su došli na izlet ili provod ・ zbog vrućine, ali ipak prelagano obučeno ili u kratkim hlačama, majicama bez rukava, trenirkama raznih vrsta, kričavim i upadljivim bojama. Naravno da ne moramo svi biti u odijelima i kravatama, ali odijevanje je ipak neki znak poštovanja prema pokojniku i njegovoj obitelji. Nije baš svaka odjeća za ukop, neka se ne uklapa po kroju, a neka po boji bode oči. Zar je tako teško uru vremena izdržati u dugim gaćama ili kotuli do ispod koljena?

Rodbina može u crnini i svećenik u cijeloj monturi.

Nije riječ o siromasima koji doista nemaju para nego o tome da prijatelju ili djetetu na vrijeme rečemo i pomognemo da u garderobi ima i koji ozbiljniji odjevni predmet za prigode kao što je sprovod. Za to ne treba puno novca nego samo malo pozornosti i dobre volje.

Funèrō je oproštaj od pokojnika, rastanak s njime do susreta u onostranosti, njegov ispraćaj u vječnost i bogoslužni čin (kršćanski vjerski obred) pa mu treba pristupati s doličnim poštovanjem.

Sprovodna misa, zadušnica, i svaka druga misa za pokojnika nije privatna stvar obitelji i svećenika s kojim je dogovoreno da je reče, nego sakrament, molitveni i čin cijele kršćanske zajednice, ponavljanje Kristove muke na Križu za sve ljude i gozba njegove ljubavi za sve koji su Njegovi. Zato je neprikladno i neprihvatljivo odlaziti s takve Euharistije s obrazloženjem da je to „njihova・ misa. Štoviše, vjerniku koji shvaća vrijednost mise za pokojnika važnije bi bilo sudjelovati u misi za pokojnika negoli u samom sprovodu. Pogotovo što se i tom prigodom može izraziti sućut.

Od svećenika se očekuje da sprovod vodi s  dužnim dostojanstvom; bez žurbe, ali i bez odugovlačenja; da molitva bude glasna i razgovijetna i da svećenik