dvije splićanke govore o separacijskom stresu u kojeg su zapale zbog odlaska sinova i kćeri
Moja obitelj: Mame govore o sindromu ‘napuštenog gnijezda’
 |
Sindromom napuštenog gnijezda se, kako je definirano u psihologiji, naziva osjećaj tuge, depresije i praznine kod roditelja ili skrbnika kad djeca odrastu i odu iz roditeljskog doma. “Prazno gnijezdo” je jedan od uzroka separacijskog stresa i(li) emocionalnog gubitka; drugi uzroci mogu biti razvod, ostanak bez posla te gubitak doma.
Muškarcima je drukčije
Tugu, depresiju i žalost obično pojačavaju i okolnosti u kojima se napuštanje “gnijezda” događa. Kad sve u životu ide “po redu vožnje” – školovanje, brak, rađanje djece, njihovo odrastanje i, na koncu, odlazak od kuće, onda se vrijeme kad djeca odlaze od kuće najčešće poklopi s menopauzom kod majke; često se poklopi i s vremenom kad se u očevima stvara potreba da “produže mladost” tražeći mlađu ženu, ili pak s bračnim zasićenjem; kad djeca odu, roditelji, čak i ako im brak do tada ničim nije bio ozbiljnije uzdrman, često ne znaju kako (zajedno) prebroditi osjećaj praznine i napuštenosti.I na koncu, čak i kad je sve u redu, kad majka još nije u menopauzi, a otac u andropauzi, kad su djeca otišla živa, zdrava i sretna, i emocionalno najstabilnijim osobama teško je nositi se s promjenom koja nastaje gotovo preko noći.
U obitelji Jurićevih nije bilo nikakvih “dodatnih okolnosti” koje bi otežavale nošenje s prazninom nakon odlaska djece; čak se ni menopauza, kao najnormalnija pojava u godinama u kojima Viktorija jest, (još) ne manifestira ni na kakav način.
Zapravo je, nastavlja kazivati, sve krenulo početkom ljeta, kad je s ranog godišnjeg odmora provedenog u Splitu otišao sin koji već nekoliko godina živi u inozemstvu.
– Praznina nakon njegova odlaska rasplakala me, što se nije dogodilo ni onda kad se selio. A kad je koji dan poslije, kako se potrefilo, otišao drugi sin, sve se promijenilo. Idućeg jutra nisam znala što ću sa sobom. Odlazak u spizu činio mi se suvišnim – zašto da idem, zbog koga? Kome ću kupiti breskve i cijediti voćni sok, kome spremati omiljena jela? Moj muž je, srećom, shvatio što mi se događa i odnosi se prema tome s punim razumijevanjem.
Ni njemu, uostalom, nije svejedno, i njemu je kuća ostala pusta, ali on to valjda drugačije doživljava. Muškarcu je, čini mi se, odlazak djece – ili odlazak muške djece iz kuće – nešto kao priznanje, nagrada: osamostalio ih je za život. Ma i ja to, s jedne strane, doživljam kao nagradu, i ponosim se njima – obojica rade što vole, i obojica su uspješni u svojim poslovima – ali, s druge strane, praznina me guši, davi, ubija...
Izgubila jedini ‘posao’
Viktorija se našla u situaciji da se više nema o kome brinuti: njezina djeca su, naime, bila njezin “posao”, potpuno im se posvetila. Ona i muž puno su ulagali u obojicu sinova, u njihovo institucionalno i izvaninstitucionalno obrazovanje i stručnost, računajući u ulog i novac i vrijeme i emocije.Smatrali su velikom prednošću što im obiteljske okolnosti dopuštaju svakodnevni zajednički ručak u isto vrijeme, puno su s djecom razgovarali, razvili odnos pun povjerenja. Sve je, ukratko, bilo ispunjeno djecom – a onda su ona otišla. Otac je nastavio raditi, što mu pomaže da drukčije doživljava “praznoću gnijezda”, ali majka, budući da nije nikad radila, kao da je izgubila smisao postojanja.
– Svjesna sam, naravno, da je u pitanju samo privremeni osjećaj, da smisao postojanja nije, naravno, izgubljen, ali trenutačno si ne mogu puno pomoći. Otelo se kontroli – osjećaj praznine povremeno bude tako jak da ga osjetim kao nalet panike. A djecu bih stalno zvala, stalno bila s njima na telefonu, što, naravno, ne radim. Jedva čekam da ovo stanje prođe. Jasno mi je da se nečim moram zaokupiti.
Ono što sad radim je svakovečernje izlaženje s mužem u šetnje, na večere, na piće s društvom; obnovila sam sva utihla prijateljstva, javila se ljudima s kojima sam pogubila kontakte. Češće se družim s vlastitim roditeljima, na drukčiji način gledam njihovu potrebu za mnom i za mojom braćom. Moram se stalno podsjećati da moja uloga majke nije završena time što djeca više ne žive sa mnom, ali to je lako reći, a teško time popuniti dan...
Dabogda se srušio fakultet!
Katarina Nakić (40), također iz Splita, majka je blizanaca, mladića i djevojke koji su ove godine upisali fakultete u Zagrebu. Ona i muž već su krajem proljeća pronašli stan u kojemu će im djeca zajedno stanovati (s još jednom studenticom).– Ispočetka je sve bilo u redu. Bila sam zaokupljena traženjem stana koji će biti na pola puta među njihovim fakultetima, što nije bilo lako, no na koncu smo ga našli, opremili ga onim što je nedostajalo, dogovorili plaćanje stanarine preko ljeta i vratili se u Split. Problemi su počeli nakon što su i djeca vidjela stan: išli su na koncert, i usput svratili, oduševili se i puni planova i dobrog raspoloženja čekaju vrijeme da se presele i postanu “samostalni”.
To me nekako neugodno drmnulo. Odjednom sam se počela pitati zašto ih nisam nagovarala da ostanu u Splitu, iako ovdje nema studija koji su htjeli. Odjednom me uhvatila luda želja da im objasnim kako se mogu studirati i druge stvari, ovdje, kako bi to bilo jeftinije, praktičnije, oni bi ostali sa svojom ekipom, a ja bih... Onda sam shvatila da je problem u tome “ja bih” – ja bih i dalje imala djecu u kući. Koliko god da sam puta dvoje pretemperamentnih blizanaca poželjela lansirati kroz prozor, učinilo mi se da neću preživjeti ako odu.
Zamišljala sam ih kako se pakiraju, kako skupljaju svoje sitnice, sve ono što je po kući stvaralo silan nered i uvijek me živciralo i tjeralo da se svađam s njima. Zamišljala sam kako u kupaonici više neće biti njezinih kupki, šminke, parfema, niti njegovih neopranih žileta i razbacanih čarapa, i dolazilo mi je da se ubijem od suza. Ništa od toga nikome nisam rekla, a ne bih ni mužu da mi jednom nije, smijući se, rekao kako ćemo sad, “kad dica odu, moć... sve”, kad god nas je volja. To me i nasmijalo i rasplakalo.
Onda sam mu rekla kakav problem imam, i da sve čekam da se nekako sruše fakultetske zgrade, ili šta već. Samo da oni ostanu doma... Al’ dosad se ništa takvo nije dogodilo, a njih dvoje, i inače vrlo bliski, kuju planove za studentski život. Vjerujem da će odlazak i njih drmnuti, ali tek kad shvate da treba otići u dućan, staviti robu na pranje i sušenje, pospremiti za sobom... – kazala nam je Katarina.
Osobama koje teško doživljavaju odlazak djece preporučuje se da, prije svega, i što brže, sobama koje su pripadale njihovoj djeci (do)daju novu praktičnu funkciju. Pomaže, naime, kad se slika izmijeni i više ne vezuje s djecom, njihovim stvarima i navikama.
Preporučuje se, zatim, okretanje dotad neostvarenim planovima kakav je, recimo, putovanje na mjesta koja se odavno željelo vidjeti, odlazak u teretanu, na pilates, kupovina bicikla ili “rola”... Šta god bilo – važno je da osobe koje pate od “sindroma napuštenog gnijezda” drži zaposlenima.
Preporučuje se i intenziviranje kontakata s prijateljima, uz zlatno pravilo – nikad ne odbiti poziv na večeru, izlet, piće, i uvijek uzvratiti. Nakon nekog vremena društveni život mogao bi postati vrlo živ.
Sindrom (pre)punog gnijezdaNasuprot “sindromu napuštenog gnijezda”, postoji i “sindrom (pre)punog gnijezda”: puno je obiteljskih domova iz kojih djeca uopće ne odlaze. Dapače, žene se i stvaraju vlastitu djecu ostajući u roditeljskoj kući. I jednima i drugima takva situacija može stvarati osjećaj tjeskobe i nemoći: mladi žele otići, a iz nekih razloga ne mogu, a stariji žele da im djeca više odu, a ona ne odlaze, nego stvaraju gužvu, preveliku živost i donose u kuću nove običaje i navike s kojima se roditeljima teško pomiriti. |
Sezona odlazakaIako nema istraživanja koja bi potvrdila tu tezu, “sindrom napuštenog gnijezda” ima i svoju “sezonu” kad “ptići” najčešće odlaze: u ranu jesen, doba kad se mladi sele u druge gradove na studij, unoseći tako u svoj život, ali i život svojih roditelja, veliku promjenu. Vjeran Perić-Radnić već je na trećoj godini studija na Zagrebačkom sveučilištu; njegova majka spada u žene koje su teško podnijele njegov odlazak, pogotovo zato što je “razmaženi jedinac”, ali njemu samome je, kaže, bilo teško tek nekoliko prvih dana, a onda se život zahuktao, pa “nije ni imao vremena biti depresivan”. |
Separacijski stres: Trebalo mu je 18 godina da se navikneDragan Ivić (47) imao je 18 godina kad se s roditeljima i mlađom sestrom iz Dalmacije odselio u SAD, gdje se obitelj Ivić odselila na poziv i preporuku rodbine koja je tamo živjela. O odlasku “preko bare” odlučili su roditelji, a djeca su to bespogovorno prihvatila jer su naučena prihvaćati roditeljske odluke, a ne zato što bi i ona željela otići. Nakon dolaska je doživio osjećaj teškog separacijskog stresa i emocionalnog gubitka. – Iako smo i sestra i ja, za razliku od roditelja, govorili engleski, iako smo bili još gotovo djeca, a djeca se, kažu, lakše prilagode, ja sam šest mjeseci svaku večer – svaku večer, bez iznimke – plakao u krevetu, pazeći da me nitko ne čuje. Strašna je bila promjena doći s navikama života u Dalmaciji, gdje je sve malo, intimno i blisko, na zapadnu američku obalu gdje je sve bilo potpuno drukčije – od ogromnog prostora, preko nepoznatih mirisa do otuđenih ljudi. Sjećam se, prošlo je punih šest mjeseci prije nego što sam prvu noć zaspao bez suza. Došao sam s 18 godina, a tek s 36 počeo sam i Ameriku doživljavati kao dom – nakon, dakle, još 18 godina života! Nikad nisam zatražio stručnu pomoć, niti sam, u to vrijeme, bio u prilici da to učinim. Da jesam, možda bi sve bilo lakše. |
http://www.slobodnadalmacija.hr/Prilozi/LinijaX/LinijaX/tabid
/243/articleType/ArticleView/articleId/146669/Default.aspx
bglavac
edin.kecanovic
