| Najsretniji čovjek na svijetu (Svjetlost br. 57) |
|
Matthieu Ricard rođen je prije nešto više od 60 godina u Francuskoj. Njegov otac Jean-Francois Revel bio je poznati filozof, pisac, novinar i uvaženi akademik. Majka Yahne Le Toumelin, koja se bavila slikarstvom, također je bila pripadnica najviših pariških krugova. Dom Ricardovih bilo je mjesto gdje se okupljala umjetnička i intelektualna elita, tako da se mladi Matthieu mogao izravno upoznati s najistaknutijim imenima svog vremena. Kad se danas prisjeća tog razdoblja svog života, kao osobne prijatelje ističe Luisa Bunuela, Igora Stravinskog i Henrija Cartier-Bressona. U takvoj sredini mali Matthieu je imao priliku stjecati sva željena znanja, tako da se već s 20 godina ubrajao među najperspektivnije mlade biologe svoje generacije. Osim što se bavio biologijom ovaj je mladi znanstvenik obožavao i astronomiju, jedrenje, skijanje, te ornitologiju. Čak je stigao napisati i knjigu koja se bavi seobama životinja. U kratkom roku je magistrirao, te ubrzo nakon toga počeo pisati doktorsku disertaciju pod tutorstvom nobelovca Francisa Jacoba. U tom se trenutku činilo kako postoje svi preduvjeti za stvaranje jedne briljantne znanstvene karijere. I tada se dogodio preokret. Mladi je Matthieu vidio film obiteljskog prijatelja Arnauda Desjardinsa koji se bavio tibetanskim učiteljima koji su bili prisiljeni napustiti Tibet tijekom kineske invazije, i od tada su živjeli u Indiji i Butanu. Ricard se sjeća kako je zamijetio kako svi ti ljudi, unatoč velike različitosti u fizičkom izgledu, zrače frapantnom unutrašnjom ljepotom, snagom i mudrošću. Pomislio je kako nije u stanju susresti Sokrata, slušati Platonove diskusije ili sjediti kraj nogu svetog Franje, no kako se sada pred njegovim očima pojavljuju živući ljudi jednake uzvišenosti. Nije prošlo mnogo vremena i Ricard se zaputio prema Indiji kako bi ih susreo. U sljedećih nekoliko godina završio je svoj doktorat i napustio daljnju znanstvenu karijeru zbog želje da se koncentrira na izučavanje tibetanskog budizma. Svog prvog učitelja Kangyur Rinpochea Ricard je susreo u lipnju 1967. godine. Prema njegovom sjećanju, sve se odigralo u maloj drvenoj kolibi nekoliko kilometara od Darjeelinga. Kangyur Rinpoche je sjedeći leđima okrenut prozoru zračio unutrašnjom dobrotom, gledajući u pravcu oblaka iza kojih su se izdizale veličanstvene Himalaje. Tijekom iduća tri tjedna Ricard se nije odvajao od svog učitelja. Bez ijedne izgovorene riječi cijelog je dana sjedio nasuprot njemu i imao osjećaj da čini ono što drugi ljudi nazivaju meditacijom – drugim riječima, jednostavno je dovodio u red samog sebe u prisutnosti svog učitelja, pokušavajući vidjeti što se nalazi iza ekrana kojeg stvaraju misli. Nakon tog susreta Ricard se vratio u Francusku i tek je tada shvatio koliko je ono što je doživio u Indiji bilo važno. Postalo mu je jasno da je pronašao stvarnost koja ga može nadahnuti za cijeli život i dati mu usmjerenje i značenje. Tijekom sljedećih pet godina svakog je ljeta ponovno odlazio u Indiju i posjećivao svog učitelja. Iako se ideja o definitivnom napuštanju Europe i preseljenju u Indiju pojavila vrlo rano, Kangyur Rinpoche mu je savjetovao da najprije dovrši svoj doktorat i tek nakon toga donese konačnu odluku. Nakon što je ispunio želju svog učitelja, Ricard se za stalno preselio u Indiju, razočaravši time svog oca koji nije mogao shvatiti tako nagli prekid znanstvene karijere. Osim toga, Jean-Francois Revel je bio i uvjereni agnostik koji nikada nije uzimao budizam kao nešto ozbiljno. Iako Ricard i njegov otac tijekom nadolazećih godina nisu često kontaktirali, ipak su ostali povezani, pa ga je otac jednom prilikom čak i posjetio u Indiji. Prakticirajući budizam i učeći njegove istine o životu Ricard je doživio potpunu transformaciju. Ono što je susreo u Indiji nije nikako bila slijepa vjera, nego bogata i pragmatična znanost o umu, altruističko umijeće življenja, te duboka filozofija. Tijekom idućih 35 godina nikada nije naišao na bilo kakvu kontradikciju sa svojim, u biti, znanstvenim pristupom koji uvijek teži empirijski pronaći istinu. Za vrijeme tog dugog razdoblja Ricard je sretao ljude koji su bili trajno sretni. Osim te sreće, bili su prožeti dubokim uvidom u stvarnost i prirodu uma, te blagonaklonim odnosom spram svih ostalih bića. Osim toga, shvatio je i da premda su neki ljudi prirodno sretniji od drugih, njihova je sreća još uvijek ranjiva i nepotpuna. Za postizanje trajne sreće, po Ricardu, sreće koja postaje načinom postojanja, potrebno je ovladati određenim vještinama. Ona je dostupna svima koji su spremni na ustrajni trud i trening uma, te razvijanja određenih ljudskih kvaliteta, poput unutrašnjeg mira, promišljenog djelovanja i altruističke ljubavi. Prava sreća nije nešto što se nasljeđuje ili pada sa neba, već je to posljedica potpune promjene u pristupu životu i prevladavanja bilo kakve sebičnosti. Ricard je ostao s Kangyur Rinpocheom sve do njegove smrti 1975. godine. Nakon toga nastavio je sa svojim studiranjem i meditacijama u maloj kolibi, odmah pokraj samostana. Uskoro je sreo svog drugog učitelja, Dilgoa Khyentse Rinpochea, s kojime je ostao sljedećih 13 godina svog života. Tog su velikog učitelja u to vrijeme poštovali svi stanovnici Butana, bilo da je riječ o kralju ili siromašnom seljaku. Njegovi duhovni uvidi bili su toliko intenzivni i duboki da mu je čak pripala čast biti učiteljem Dalaj Lame. U to vrijeme Ricard je počeo prevoditi drevne tibetanske spise na zapadne jezike, tako da mu je blizina takvog učitelja pružala mogućnost da sve potrebne informacije dobije iz prve ruke. Budući da je Dilgo Khyentse Rinpoche posjećivao i Europu, Ricard ga je pratio kao prevoditelj. Nakon dugih godina boravka u izolaciji i jednostavnog života bez bilo kakve moderne tehnologije, Ricard je bio iznenađen pozivom jednog francuskog izdavača koji mu je ponudio objavljivanje knjige dijaloga između njega i njegovog oca. Ponuda mu je izgledala apsurdnom, pa je odgovorio: «Ja pristajem, pitajte još mog oca». Bio je uvjeren kako će njegov otac odbiti bilo kakvu ponudu te vrste. On da razgovara s jednim budističkim redovnikom? Nemoguće, pa makar se radilo i o njegovom sinu. No, dogodilo se suprotno. Otac je neočekivano pristao i doputovao u Nepal, gdje je zajedno s Ricardom proveo deset dana snimajući njihove rasprave. Knjiga koja je izašla pod naslovom «Redovnik i filozof» postigla je ogroman uspjeh. Samo u Francuskoj je prodano 350.000 primjeraka, a prevedena je još na čak 21 svjetski jezik. Ricard se odjednom našao u središtu zanimanja javnosti, pa je čak počeo gostovati i u televizijskim programima. Sam kaže kako je tom prilikom spoznao svu neprirodnost procesa stvaranja poznatih osoba. Kako kaže, bio je i dalje onaj stari, no neočekivano su ga počeli doživljavati kao nekog posebnog. Osim toga, Ricardu su počele pristizati i velike količine novca. Problem je riješio prebacivanjem svojih izdavačkih prava na jednu organizaciju koja se bavi pokretanjem humanitarnih i edukacijskih projekata na području Azije. Od tog trenutka humanitarni projekti postaju središnjom Ricardovom životnom misijom. Uz pomoć nekolicine svojih prijatelja on je do sada uspio financirati gradnju preko 30 bolnica i škola u Tibetu, Nepalu i Indiji. Uskoro je došla i nova ponuda za knjigu koju Ricard nije mogao odbiti. Radilo se o seriji razgovora s Trinh Xuan Thuanom, poznatim astrofizičarem, u kojima se raspravljalo o zajedničkim pitanjima vezanima uz religiju i znanost. Knjiga objavljena pod naslovom «Kvant i lotos» također je zabilježila zavidan uspjeh. Ricard u to doba postaje Dalaj Lamin prevoditelj za francuski jezik i stalni pratilac na putovanjima. Za njega je to zaduženje postalo nekom vrstom meditacije unutar koje je iz sve snage nastojao okupljenoj publici prenijeti znanje stečeno od svojih učitelja kroz prevođenje Dalaj Laminih riječi. Paralelno s prevoditeljskim poslom Ricard je u kontinuitetu objavio i pet knjiga sa svojim fotografijama. Kroz njih je zapadnom svijetu pokušao prikazati ljepote Tibeta i ljudi koji tamo žive. Kao i u svemu ostalom, Ricard se pokazao uspješnim i kao fotograf, a njegova su se ostvarenja kasnije našla na brojnim izložbama. Ideja o pisanju knjige u kojoj bi više progovorio o sreći pala mu je napamet odmah nakon objavljivanja prve knjige razgovora s ocem. U početku je mislio kako će barem jedno poglavlje posvetiti toj temi, no nakon svojih sve češćih boravaka izvan Tibeta shvatio je kako sreća zaslužuje čitavu knjigu. Opsjednutost Zapad srećom i nemogućnost njezinog postizanja na Ricarda je ostavila snažan dojam. U skladu sa svojim znanstvenim mentalitetom svemu je pristupio vrlo temeljito i pažljivo. U tijeku godine dana pročitao je sve što je imalo bilo kakve veze sa srećom. Bila su to djela zapadnih filozofa, socijalnih psihologa, kognitivnih znanstvenika, pa čak i tekstovi objavljeni po različitim tabloidima. Sjeća se da ga je razveselilo kad je doznao da je jedna francuska glumica izjavila «kako je za nju sreća pojesti ukusne špagete». Brojne definicije sreće na koje je Ricard nailazio međusobno su bile kontradiktorne. Većina ozbiljnih zapadnih mislilaca na kraju bi u svojim studijama zaključila kako je sreća nešto što se ne može postići na bilo koji svjestan način. No, u svojoj knjizi Ricard pokazuje upravo suprotno. Po njemu, sreća se može kultivirati kao vještina i postići kroz sasvim konkretne vježbe. Štoviše, sreća je nešto na što svi ljudi imaju pravo. Polazeći od poznatih Budinih učenja koja kažu da ljudi pate i da se ta patnja može ukloniti, Ricard je stvorio jednu u osnovi vrlo intimnu knjigu o svom životu i načinima na koje je on došao do sreće i mira. Iza jednostavnog naslova «Sreća» krije se djelo koje ideje i svjetonazore tibetanskog budizma čini dostupnima i onom prosječnom čitatelju. Trebamo li uopće reći kako je Ricardova knjiga u vrlo kratkom roku izbila na sam vrh lista čitanosti i pri tome naišla na hvalospjeve kritičara. |
bglavac
irida
edin.kecanovic
