Piše: Drago Plečko

Svako razdoblje u povijesti znanosti donosi novu modu, gotovo kao i show business. Fizika je imala faze oduševljanja kvatnom teorijom, superstrunama, gravitacijom, Determinističkim Kaosom, a biokemija svime i svačime a u jednoj fazi supstancama nazvanima –feromoni. Kod insekata je ustanovljeno da je njihovo ponašanje u znatnoj mjeri određeno upravo ovim spojevima, čak do te mjere da mužjaci nekih vrsta mogu privući ženke na udaljenosti od čak 10 kilometara i to zato što luče sasvim određene feromone. Ovi su kemijski „signali“ podijeljeni u one koji su zaduženi za alarm, seksualnu privlačnost i sposobnost pronalaženja hrane i, općenito, doima se da bi cijeli život na Zemlji mogao ovisiti o komunikaciji preko ovih molekula. Što ideju slobodne volje stavlja pod upitnik. Iako za više vrste, konačno i za ljude, nije potvrđeno da su u tolikoj mjeri predodređeni tjelesnim izlučevinama, javna je tajna da su proizvođači parfema u jednom trenutku eksperimentirali sa ekstraktima vaginalnog sekreta, ne bi li korisnice  biokemijskim podražajima privukle partnera! 

 

Znanstvenici su od ranije znali da biljke u laboratorijima, za razliku od onih u prirodi, luče jedan oblik sredstva za smirenje boli nalik aspirinu – metil salicinat. Dulje se vrijeme sumnja da je razlog za to stres, što bi značilo da biljke imaju neku vrstu svijesti. Time bi se potvrdila još uvijek kritizirana tvrdnja američkog stručnjaka za detektore laži, Clive Baxtera. Da se podsjetimo: on je zapanjio znanstveni svijet kada je demonstrirao da je biljku moguće prestrašiti i samom lošom namjerom, kada joj se, recimo, prinosi upaljena šibica. Uređaji su jasno pokazivali svojevrsnu paniku koju je biljka pokazivala u trenutcima izloženosti jakom stresu.

 

Najnovija istraživanja grupe istraživača s Nacional Center for Atmospheric Research iz Bouldera u Koloradu, koji su postavili mjerne instrumente na orasima u kalifornijskom gradu Davisu, pokazala su da drveće u atmosferu luči isti taj spoj onda kada se nalazi pod stresom izazvanim neočekivanim noćnim hladnoćama ili naglim promjenama klime.

 

Dr Alex Guenther, član istraživačkog tima koji je svoja saznanja objavio u časopisu „Biogeosciences“, uz sugestiju da kod biljaka postoji neki oblik svijesti, iznosi: „Metil salicilat ima dvije funkcije: poticanje procesa koji je posve nalik reakcijama imonosistema kod životinja i koji pomaže biljkama da se oporave,  a ujedno djeluje kao sredstvo za upozoravanje okolnog drveća na opasnost...“. Voditelj cijelog istraživanja Dr Thomas Karl ide korak dalje i tumači da je ovo opipljiv dokaz da biljke međusobno komuniciraju, a kako se neke supstance luče samo kao rani znak bolesti ili prijetnje, tome bi se mogli okoristiti i farmeri,  tako da ovakovim mjerenjem uoče opasnost za svoje usjeve u fazi dok ona još nije vidljiva na nikakav drugi način. Moglo bi se raditi o, za ekologiju, revolucionarnom istraživanju.

 

Možemo reći da s biljkama možete razgovarati. One Vas u određenom smislu mogu „čuti“.

 

Je li moguće da ulazimo u fazu idealne suradnje s biljnim svijetom oko sebe?

 

Sama ideja nije nepoznata ni u povijesti mistike. Indijanski su vračevi uvijek tvrdili da mogu „razgovarati s drvećem jer ono ima svog manitua (duha, op.a.)“. Neki su južnoamerički curanderos tvrdili da im biljke komuniciraju svoja svojstva odnosno ukazuju na bolesti koje se njima mogu liječiti. Kasnije će neki ustvrditi da se radilo o oblicima lišća i stabljika koji su podsjećali na neke unutarnje organe. Oni su hrabriji vjerovali da se radi o feromonima biljaka koje su ljudi u stanju na nekoj razini osjetiti i prepoznati kao suvislu poruku.

 

Druga polovica 20-og stoljeća donosi oduševljenje halucinogenim drogama, poput meskalina, psilocibina i entuzijasti tvrde da su biljke neka vrsta gurua ljudima. Naime, sve je više izvješća o uzbudljivim uvidima u „paralelnu stvarnost“, čitav jedan svijet koji navodno postoji u drugim dimenzijama oko nas ali ga mi ne vidimo. Prolongirana je uporaba ovih droga, međutim, razarala psihu ekperimentatora pa su romantična viđenja halucinacija uzimana sa sve većom rezervom. Ipak, nikada nije sasvim napušteno uvjerenje koje su radikalno zastupali harvardski profesori Timothy Leary i Richard Alpert – da su čovjeku halucinogeni nužni da bi vidio ono što su oni zvali „cjelokupnom stvarnošću“ . Čak su ih nazivali cerebralnim vitaminima.  S vremenom su se upustili u tumačenje religija i svjetonazora i pisali komentare na Tibetansku knjigu mrtvih, pokušavajući dokazati da su sve vjere nastale kao posljedica uporabe halucinogena. Dok te tvrdnje nisu dokazane ni približno, danas se mogućnost komunikacije biljke i čovjeka smatra praktično izvjesnom.

autor:Drago Plečko

 

www.javno.hr