Nije lako definirati mladost. Mada smo pokušavali, nismo uspjeli pronaći ni približno suglasnu, jednoznačnu definiciju kod niza autora iz raznih razdoblja. Osim toga, mladost je toliko bogata i različita, tako prilagodljiva i neobična, stoga ne možemo odrediti nijedan objektivan, konkretan, cjelovit način njezina definiranja.

Kao filozofi, imamo snažnu vjeru u mladost i veliku nadu u taj budući svijet o kojem toliko govorimo i puno toga kažemo. Mislimo da nikada duboko u sebi nismo prestali biti mladi. Isto tako, zbog raznoraznih razloga nismo prestali proživljavati ni različite tjeskobe koje mogu i ne moraju biti mladenačke, ali svoj uzrok imaju u istim problemima i sličnim okolnostima.

 Ako bismo željeli definirati mladost općenito, morali bismo prihvatiti ono što se govori: mladost je prijelazno stanje između djetinjstva i zrelosti.

 To zapravo i jest prijelazno stanje, no nije jedino ni konačno, već po mnogo čemu vrlo posebno. Ono slijedi iza takozvane “slatke neodgovornosti djetinjstva”, da bi se gotovo neočekivano našli pred naglim i neposrednim buđenjem vlastitih unutarnjih emocionalnih, intelektualnih, fizičkih i psiholoških stvarnosti koje se prirodno pojavljuju i imaju velik utjecaj na ličnost mladog čovjeka.

 Kad govorimo o mladosti, ne možemo se ograničiti samo i isključivo na pojavu ovih fizičkih promjena koje znače prijelaz iz djetinjstva u mladenačku dob, već moramo uvažiti i prateće duboke psihološke i mentalne promjene.

 Osluškujući jeku starih tradicionalnih i ezoterijskih učenja, moramo također znati da promjena u mladosti ide još mnogo dublje i da se ne bude samo psiha i um, već da se ponovo pojavljuje istinski Ja, onaj uspavani Viši Ego koji dolazi iz dubine vremena i kojem je potreban jedan poseban trenutak u životu da bi se probudio i izrazio.

 Ne slažemo se s onima koji kažu da mladost počinje pubertetom, spolnom zrelošću, kao ni s tvrdnjom da mladost završava nastupom zrelosti i odrastanjem ljudskog bića. Da jest tako, tada bismo se morali upitati kada ta zrelost zapravo počinje? Ili je pak to što se mladost produljila – ne samo u pozitivnom, već i u negativnom smislu – samo pokazatelj nedostatka one zrelosti koja zna što želi?

 Vidimo da se ne mogu povući granice. Ljudska je različitost beskrajna, izrazi ljudske evolucije beskrajno su brojni i ne dopuštaju ograničavanje strogim definicijama. Mladost ima nešto od novog rođenja: to je kao da se ponovno rađamo, mada već imamo materijalno i konkretno postojeće fizičko tijelo.

 Mladost ima nešto od otvaranja očiju u novom obliku života i snosi svu tjeskobu koju to povlači za sobom: nužnost suočavanja s novim načinom života. To je kao da smo se rodili, ali ovoga puta učinili smo to sami, potpuno sami, jer osjećamo da svu tjeskobu tog novog rođenja moramo sami razriješiti.

 Kao i svako novo stanje, ta nova mladost u kojoj smo se upravo rodili čini nam se nestabilnom, nesigurnom i nespokojnom. Njoj treba oslonac, ali ga ne nalazi. I to je razlog zašto o toj tjeskobi želimo govoriti.

 Spomenutu tjeskobu možemo promatrati s dva gledišta: postoji normalna i logična tjeskoba svojstvena odrastanju, razvitku ljudskog bića koje se ponovno rađa u času kad prestaje biti djetetom. I to su procesi koje izučava tradicionalna psihologija. Međutim, aspekt koji nas više zanima je “druga” tjeskoba, ona koja nije toliko prirodna i svojstvena mladosti; ona koju stvara naš svakodnevni svijet sa svim svojim problemima, a završava manje prirodno i s mnogo više neugodnosti po ličnost mladog čovjeka. Počnimo s prvom.

 Psihologija nam posljednjih stotinu i pedeset godina govori da se mladost zaista ne može procjenjivati isključivo po fiziološkim i hormonskim promjenama, ma koliko one bile važne, nego da treba uzeti u obzir i druge svojstvene i osobite elemente psihološkog, intelektualnog i moralnog tipa. Jedna neobičnost: ova psihologija sve promjene u mladenaštvu uvijek tretira kao da su patološke i nenormalne. Promjene i jesu brojne, tako velike i tako važne da mladi čovjek stvarno može steći osjećaj kako je  bolestan i kako mu se događa nešto strašno.

 Prvo što mlad čovjek proživljava jest potreba za potvrđivanjem svoje nove osobnosti. Teži brzo izraziti nove zamisli, za što mu nedostaje elemenata. Stoga preispituje ona pitanja koja izgledaju gotovo djetinjasto, ali predstavljaju osnovu koja omogućava izražavanje mladenačke ličnosti. Odbija sve što je činilo prijašnji svijet, jer to označava djetinjstvo: biti malen, ne misliti, ne osjećati. Prema tome, sve prijašnje je loše i mora se napustiti, odbaciti. U tom sveopćem odbijanju, neposredno se suočava s raspadom vlastite slike o roditeljima: oni više nisu tata i mama u kojima nalazi utočište, više nisu oslonac. Raspadom ove slike, padaju i likovi svih starijih koji su predstavljali oslonac i najbliže obiteljske veze. Svi koji su bili ljubljeni, od ovog trenutka postaju omraženi. U mladih ne postoji umjerenost: svu ljubav koju su ranije pružali roditeljima sada okreću ka novim vođama. Pojavljuju se novi aspekti u svrhu ispunjenja ove novonastale praznine koja u mladom čovjeku budi golemu tjeskobu.

 Veličaju se likovi profesora, svećenika, malo starijeg prijatelja ili nekog političkog vođe. Mladi ponekad traže oslonac čak i u nepostojećim, izmišljenim vođama koji predstavljaju ono idealno, arhetipsko i savršeno. Ponekad se hvataju za povijesne ličnosti koje predstavljaju sve što bi oni sami htjeli biti i sva njihova ljubav usmjerava se prema njima.

 No, u osnovi svega toga jest potreba ispunjenja jedne praznine. To istovremeno stvara veliku melankoliju i nostalgiju za svijetom djetinjstva koji je pobjegao iz ruku i neće se više vratiti. Mladi čovjek isprva je izrazito sklon unutrašnjoj tuzi. Osjeća da je neobjašnjivo iščeznuo jedan svijet. Osjeća da se upravo rodio u drugom svijetu, ali ga u tom drugom svijetu nitko ne razumije. Ovu toliko   intimnu i tako duboku tugu nikada ne pokazuje izvana. Od svega, proviruje tek malo melankolije. Izvana pokazuje pretjerano i posve izvještačeno veselje, praćeno neobuzdanim smijehom i neumjesnim ponašanjem; ili pak agresivnost; ili višak energije koji agresivnost još pojačava. Uz to, mladi čovjek zamjera svojim roditeljima jer ih krivi za gubitak ovog svijeta te, osjećajući se i sam pomalo krivim, misli da će roditelji njemu također zamjerati ono što se upravo događa. I ovdje započinje lančani niz tjeskoba i nerazumijevanja, uz svakodnevne rasprave, neprestane sukobe i činjenicu da je nemoguć suživot s onima koji su donedavno tvorili zatvorenu i čudesnu jezgru.

 Mladi različito reagiraju na ovu situaciju. Doista je svojstveno mladom čovjeku da se u njemu bude metafizičke ideje, naravno, ne na razini savršeno razrađene filozofske metafizike, već kao nešto mnogo jednostavnije. Po prvi puta počinje se pitati što su to život i smrt. I počinje shvaćati da nije vječan, da postoji u vremenu, da je odrastao i promijenio se, da će rasti i mijenjati se, a također i nestati. A potom se pita i o onome što slijedi nakon toga.

 Uz ove metafizičke misli, pojavljuju se i misli moralnog tipa. Mladi znaju biti izrazito isključivi, s vrlo osobnim, vrlo strogim i krutim stavovima i moralom – naročito prema drugima, ali donekle i prema sebi. I kad bi se to dobro završavalo, imali bismo nit vodilju koja bi učinila da mladenačka tjeskoba postupno nestane. Ipak, na nesreću, to se ne događa. Ovi prvi metafizički i moralni istupi obično se događaju u krugu obitelji, izazivajući tek podrugljiv smiješak ili pomalo okrutnu porugu, što u mladom čovjeku ostavlja prilično duboke rane.

 Što se tiče intelektualne strane, mladi mogu proživljavati mnoge potpuno različite stvari. Ili se potpuno zapuste, pa susrećemo mlade ljude koji su bili uzorni, ali odjednom zapinju i počinju padati na ispitima ili im se događa suprotno: u učenju nalaze idealno utočište, nastojeći intelektualizirati svaki problem kojeg proživljavaju. Otkrivši čarobni put u svijet ideja, osjećaju se sposobnima točno razlučiti sve što se događa u njihovoj nutrini. U ovom drugom slučaju budi se velika sklonost ka diskusijama, bez obzira da li su ideje koje zastupaju istinite ili nisu. Žele raspravljati, dokazati, pokazati snagu i vještinu. Ovo ih čini uistinu sretnima.

 Druga tipična reakcija mladog čovjeka jest doza egoizma kojeg psiholozi nazivaju narcisoidnošću. Usredotočuje se na samoga sebe, želi u sebi pronaći sve odgovore, od sebe zahtijeva originalnost jer da bi bio jedinstven treba biti različit od drugih, čak i pomalo ekscentričan. Mora privući pažnju, a to mnogo puta iskazuje u posve bezazlenim stvarima kao što je moda. No, ovo je specifična vrsta ekscentričnosti, čija je svrha malo uznemiriti starije. Osim toga, njegova uvjerenja moraju postići odobravanje i prihvaćanje od strane drugih mladih ljudi koji se nalaze u istoj situaciji, kao da je riječ o nekoj vrsti klana.

 Pozitivan element ovog mladenačkog razdoblja, iako bolnog i kratkotrajnog, jest buđenje prijateljstva. Možda nikada kao u ovom razdoblju čovjek ne sazna što zaista znači prijateljstvo. Prijateljstva mladosti su veličanstvena, jedina gdje je sve čarobno, gdje postoji savršeno i izvanredno povjerenje, gdje prijatelj znači sve: utočište, podršku za nutarnje probleme, a također je i – tamo gdje ne teži upuštanju u nešto nezdravo – gotovo kao proba za ono što će mnogo kasnije biti ljubav. Prijatelj je moralna podrška. Osim iskustava ovakvog pojedinačnog prijateljstva, mladi čovjek mnogo češće nalazi utočište u grupama u koje se uključuje zbog potrebe da se osjeća snažnim. Potrebna mu je  podrška onih oko njega, jer je vrlo teško koračati sam.

 Psihologija tvrdi da su interesi mladih mnogobrojni i raznoliki. Njih obično sve zanima, ali u praksi malo toga potvrđuju: danas nešto započnu, a sutra ostave; započinju mnoge stvari, a ne dovrše praktički nijednu. Važno im je biti u pokretu, mada ih zapravo ništa ne zanima. I kao odgovor na pretjerano poticanje od strane obitelji ili bližnjih, koji im neprestano govore i savjetuju što valja činiti ili ne činiti, javlja se obrambeni stav u obliku potpune apatije.

 Njihov je općeniti problem jednostavno to što su mladi i tjeskobni. Teško je to razumjeti, ali to je stvarnost.

 

* * *

 

 Sada prelazimo na drugi aspekt. Naš svijet, naše tjeskobno XX. stoljeće, dolijeva ulje na vatru i uvećava tjeskobu mladih. Naznačit ćemo još neke aspekte koji mladima uvelike otežavaju situaciju.

  Kao filozofi, trebamo možda početi od onoga što smatramo najstrašnijim, najgorim od svega – od obrazovanja. Obrazovanje nije prilagođeno mladima, potpuno je stereotipno i uzima u obzir tek gradivo samo po sebi, ali ne i ljudsko biće koje ga treba usvojiti i ostvariti. Posljedica toga je da roditelji “bacaju” nespremne mlade ljude u okrutan i natjecateljski svijet, u kojem se mladi osjećaju slabi, nesposobni i nedorasli okolnostima. Ili ih, naprotiv, štite i neprestano drže na oku, ne dopuštajući im iskušati svoje snage i krenuti u svijet, u koji se prije ili kasnije moraju uključiti. Zbog pretjeranosti ili zbog nedostatka, mladi čovjek završava s manjkavim obrazovanjem i ne može se iskazati u svijetu.

 Općenito govoreći, odrasli često čine tipičnu grešku i mladom čovjeku predbacuju kako više nije dijete, a nije ni zreo. To je isto kao da mu kažu kako je ništa. Danas se često govori o zanemarenim ljudima s ruba društva, a zapravo ih mi sami i ne htijući pretvaramo u to, jer oni više ne znaju tko su. A od psihološkog zapostavljanja do praktične delinkvencije ponekad je samo jedan korak. Događa se rušenje prilično velike barijere: u početku se preispituje moralni autoritet roditelja, ali na koncu se dovodi u pitanje svaki oblik autoriteta, čime se praktički onemogućuje društveni život i mladi čovjek ne priznaje i ne poštuje apsolutno ništa. Ovakvo stanje mladeži se, štoviše, okrutno iskorištava. Iskorištava se njihova sposobnost entuzijazma, sposobnost mržnje i ljubavi, sklonost upuštanju u velike avanture... Sve se to koristi u posve nedostojnoj propagandi koja se obično pojavljuje u obliku raznoraznih pomodnosti, počevši od odijevanja do anarhičnog načina života, od droga do ateizma, od propagiranja osobne neodgovornosti do odbacivanja svakog ustanovljenog reda.

 Zdrava se mladost ne bi smjela zloupotrebljavati. Odnosno, ne treba joj obećavati tisuću i jedan nemogući raj koji nikada ne dolazi. A kad bi i došao, opet bi bio prožet tjeskobom i, nastavljajući stvarati tlo za sijanje ovakve tjeskobne propagande, ponovno bi stvarao mlade koji ne znaju što učiniti sa svojim vlastitim životom.

 Štoviše, pojavljuju se prirodne reakcije koje nas uopće ne trebaju čuditi. Danas je u modi ravnodušnost. To je logično, jer ravnodušnost je samo krik tjeskobe, način da se pita: Što da radim? Kad mladi čovjek počne tražiti posao, od njega se traži iskustvo. On želi biti bolji, želi biti drukčiji, želi ostvariti neki ideal, želi stvoriti obitelj, no jedini način ostvarenja jest da mu roditelji osiguraju položaj. Ako nije tako, tada se mora stalno nadati, ne znajući što će raditi, ni kada. Ako studira, u većini slučajeva ne može odmah primijeniti ono što je naučio, a kasnije će morati raditi nešto drugo, kako bi zaradio za život i imao što jesti.

 U ovu tjeskobu počinje se uvlačiti i druga: mladost prolazi, a mlad čovjek počinje uviđati da nije učinio baš ništa. U ovakvim okolnostima, ravnodušnost je logična. Jasno, logično je i protestirati, kako pasivno i neplodno, tako i agresivno i nasilno. Statistike nam također govore o  “rješavanju” tog neplodnog traženja kroz samovoljno završavanje vlastita života.

 Kad se, nema tome davno, među mladima provodila anketa o tome što ih najviše zanima, prva mjesta zauzimale su estetske i moralne vrijednosti, metafizičke potrebe i religiozne preokupacije. Danas se, pak, na prvim mjestima anketa nalazi osobno blagostanje, novac, ljubav, a onda druga apstraktnija pitanja. Ali prvo što ističu jest sigurnost, spokoj, blagostanje.

 Osjećaju li oni to stvarno ili im je takvo osjećanje i razmišljanje nametnuto?

 Možemo se upitati jesu li veliki snovi mladosti doista mrtvi. Vjerujemo da nisu, ali teško ih je susresti i teško je mladog čovjeka navesti da prizna svoje velike snove, jer anketni stručnjaci tvrde kako mladi obično ne govore istinu.

 Skloni smo misliti da veliki snovi postoje, ali ih treba znati pronaći. Takvi snovi bi malo pomalo uništili tjeskobu, ali da bi to bilo moguće, snovi bi se trebali  pretvoriti u stvarnost. Nema nijednog mladog čovjeka kojem se ne sviđa ono što je fizički lijepo. Ne postoje ni mladi koji odbijaju sklad i dobar ukus. Ako odbijaju, to je iz protesta, a ne stoga što ne vole estetsko, lijepo, ugodno. Drugi izraz protesta je pljunuti u lice onome što ne mogu imati. Svi mladi vole zdravlje i uživaju osjećati se snažnima, no usprkos tome upropaštavaju zdravlje, okreću se protiv svoga tijela i uništavaju ga, kao da se brane od pomisli da ionako nemaju ništa drugo što bi činili.

 Svi mladi ljudi u dubini duše imaju čiste i plemenite osjećaje, mada to pred drugima mogu negirati. Nitko ne voli prevrtljive osjećaje, nešto što danas jest, a sutra neće biti, ono što nas stalno čini utučenima, tjeskobnima i nemirnima. Svi mladi sanjaju o vječnosti. Svi mladi čuvaju pojam Ljubavi na povlaštenom mjestu, premda to ne žele priznati. Svi mladi sanjaju o čistim, sjajnim i čarobnim stvarima, iako to ne žele pokazati.

 Anarhija i nered postoje, ali oni su oblik izražavanja tjeskobe. Nema nijednog mladog čovjeka koji u mislima ne traži mudrost. Nemir, želja za istraživanjem i upoznavanjem što više stvari svojstveni su mladosti. To je poput neopisive žeđi za otkrivanjem svih tajni svijeta.

 Mladi čovjek želi znati. Ali to nije lako, budući da često treba započeti razotkrivanjem velova, uklanjanjem neznanja i paljenjem baklji u tami. I tada se otkrije kako znanost ne razara uvijek, već često i gradi, kako nas istraživanje približava najskrivenijim zakonima Prirode, kako za ispunjenje svih naših sati znanstvena fantastika nije dovoljna, jer postoje autentični zakoni koje možemo upoznati, bez nepotrebnog zapadanja u fikciju. Ponekad treba ukloniti krive pojmove i otkriti svu ljepotu Umjetnosti s njenim stvarnim porukama, treba raščistiti s brojnim farsama koje se katkada prihvaćaju zbog pomodnosti. Mladom čovjeku ponekad treba ukazati na to da zapravo nije ateist, već da pred sobom nije imao ništa dobro i plemenito u što bi vjerovao, te da su stoga njegova slika i ideja Boga iskrivljene i uprljane. Ponekad treba poučiti mladog čovjeka povratku vjere u samoga sebe, kako bi mogao započeti uspon ljestvama vjere u sve stvari, sve dok se ne približi Bogu.

 Tko nije želio ili još ne želi promijeniti svijet?

 Tko nije sanjao o trajnom preokretu koji bi omogućio nestanak svega lošeg i nepravednog?

 Ali, bilo bi također dobro prihvatiti ideju da ovaj preokret započinje od svakog pojedinog čovjeka, i to tako da on sam prione na posao i prihvati vlastitu odgovornost, a također i stalnu snagu zdrave ambicije koja nas nosi naprijed. I to ne smije biti ambicija koja odbacuje, već ona koja uvijek i sve više uključuje poštovanje prema drugima.

 Nema nijednog mladog čovjeka koji ne sanja o sreći. Sreća postoji i nije samo materijalno ili instinktivno zadovoljstvo, nego nešto više. Nešto što nastavljamo sanjati, a da ne znamo točno gdje ćemo je naći. Stoici kažu da se potpuna sreća ne susreće na zemlji, ali da je unatoč tome, dan za danom, možemo sretati ako je tražimo ustrajno, strpljivo, razborito, znajući razlikovati ono što ovisi o nama od onoga što o nama ne ovisi.

 Isto tako, nema nijednog mladog čovjeka koji ne sanja o slobodi, o toj sposobnosti letenja, jer sloboda za mladog čovjeka ne znači učiniti bilo što, nego točno znati što želi činiti i kamo time želi stići. Nema nijednog mladog čovjeka koji ne sanja o ovoj nutarnjoj slobodi za koju ne postoje granice, za koju ne postoji ni smrt.

 Veliko pitanje koje sada postavljamo jest – da li još uvijek postoje mladi ljudi. Postoje li? Ili smo osuđeni gledati djecu s licima odraslih? Nije li sve strašnije primjećivati na našim malenima pretjerano dubok pogled za njihove godine ili ozbiljnost pomiješanu s prijekorom od prvih trenutaka njihova života? Ali, postoje i odrasli koji se oblače kao adolescenti, koji nisu uspjeli nadići mladenačku tjeskobu. Treba izaći iz ove neprekidne dvojnosti u kojoj prije svega živi mladi čovjek, koji mora odgovoriti na djelovanje svojih animalnih poriva, kao i na svoje najuzvišenije snove. On je jednako svjestan svoje sposobnosti stvaranja junačkih djela sličnih onima iz velikih knjiga, ali i toga da može biti poput životinje koja se bori za svoj teritorij. Treba završiti ovu bitku. A da bi se bitka završila, nema boljeg lijeka od borbe. U Bhagavad Giti, starom i svetom tekstu drevnog Istoka, susrećemo Arjunu, savršenog čovjeka, upravo uoči borbe. Započet će bitka i on mora odmah donijeti odluku. Očajnički pati. Arjunina tjeskoba otprije 5000 godina ni po čemu se ne razlikuje od tjeskobe koju opisuju suvremene psihološke rasprave: to je isti očaj.

 Arjuna ima čitav svoj animalni i instinktivni svijet s jedne strane, a s druge sve svoje uzvišene, najveće i najbolje težnje. Mora se odlučiti, izabrati, prekinuti sa svojom neodlučnošću, s nesigurnošću; mora nadići presudno iskušenje.

 Kad su u starim civilizacijama mlade podvrgavali iskušenjima prije nego ih društvo prihvati kao odrasle, nije se to radilo bilo kako i nije se radilo samo zbog provođenja nekakvih magijskih rituala lišenih značenja, već se mlade iskušavalo na vrlo poseban način. Bilo je to iskušenje usudi se, odluči se; bio je to trenutak bitke, izbora, trenutak kada se u igru uključuje razbor. “Usudi se, i sigurno ćeš pobjedonosno izvršiti dužnost.”

 Iste one greške koje smo proglasili korijenom i uzrokom mladenačke tjeskobe sadrže i odgovore koje tražimo. Dovoljno ih je obrnuti, tumačiti ih u suprotnom smislu i one će nas dovesti do rješenja svake vrste: od duhovnih, intelektualnih, emotivnih, fizičkih i bioloških rješenja, do stvarnih, praktičnih i konkretnih.

 Moramo se prisjetiti i nečega vrlo značajnog, nečega “s onu stranu” mladenačke tjeskobe: u mladosti se nalaze korijeni najvećih potencijala. Ali da bi čovjek bio mlad, nije dovoljno imati samo mladoliko tijelo, već i nutarnju Mladost Duše, koja se zna izraziti, koja uvijek može sanjati i uvijek je sposobna ostvariti svoje snove u praksi. I moramo se također sjetiti da je čovjek mlad onda kada je iznutra mlad i bez tjeskoba. I kada sa snovima i snagom za ostvarenje snova uči koračati noseći baklju, jednu staru i poznatu baklju koju su ljudi od davnina, današnji ljudi i ljudi svih vremena nazivali Nada: Nada mladosti, a ne tjeskoba.

                                                   

 Delia Steinberg Guzmán

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 24

 

Sa španjolskog prevela Lada Ilić

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Psihologija/Detail.aspx?Sifra=2120244206