MISLIM, DAKLE JESAM
PIŠE: Senković Željko

preuzeto sa: http://www.glas-slavonije.hr/kolumne.asp?rid=1731&page=1&id=37

Misaona potraga za smislom

zsenkovic@ffos.hr

U Hrvatskoj su u posljednje vrijeme dosta popularna dva svjetska imena: Richard Dawkins i Hans Küng. Doduše, što se tiče njemačkog teologa, mislim samo na novu aktualizaciju njegovih ekumenskih ideja, dok je Dawkins za šire čitateljstvo zapravo otkriće. Ono što ih povezuje jest cjeloživotno pregnuće u govorenju o religiji i božanskom, s tim da je jedan ustrajan promicatelj evanđeoske poruke, a drugi militantni ateist. Nakon vremena u kojem je uz dopuštenje socijalističkih vlasti u Zagrebu održan niz sučeljavanja filozofa Branka Bošnjaka i teologa Mije Škvorca o religijskim pitanjima, za što je vladalo golemo zanimanje, došlo je do laganog zamiranja ove problematike u javnosti. To je u bilo skladu s postmodernističkim okončanjem "velikih priča", ali prema nekim teoretičarima na pragu smo tzv. novog realizma, pa je i pristup navedenom izgleda sve aktualniji. Na stranu ovdje statistika o velikom broju deklariranih vjernika u državi, o čemu je jedan teolog neki dan u emisiji "Riječ i život" napravio lapsus: Kod nas je previše krštenih, a premalo kršćana - reče, i to će vjerojatno ostati samo gaf zbunjenog čovjeka pred televizijskim kamerama. Krštenih i svih drugih religiznih ljudi brojčano ima već koliko ima, jedino je zapravo važno njihovo živo svjedočenje vjere, kojeg je možda sve manje. No, ako se budi zanimanje kako za kritiku religije, tako i za teološku misao ekumenskog karaktera, to je pokazatelj da se Hrvati ipak sve više okreću pitanju o transcendenciji.
Zašto je Dawkinsova knjiga "Iluzija o Bogu" stekla toliku popularnost diljem svijeta pa i kod nas? U prvom redu, meni se čini da ona nije tako stroga kako bi se očekivalo od vrhunskog znanstvenika, planetarno poznatog biologa, teoretičara evolucije. Drugo, ona nije filozofska, tj. nema istinskog započinjanja dijaloga s misliocima na koje se referira. Ima navođenja i "opovrgavanja" nekih filozofa, ali u biti to je usputno te nije na razini filozofskog diskursa. Premda u ovoj knjizi nema nikakve bitno nove, originalne mislilačke perspektive, sama tematika ostaje vječno poticajna, što knjigu čini tako atraktivnom. Ovdje je zapravo riječ o svojevrsnom kulturološkom protivljenju značaju religije u povijesti i danas, što se artikulira na način scijentističkog iščitavanja religijskog fenomena. Knjiga svakako poziva na razmišljanje te obavještava o nizu modernih i kulturnih pristupa. Ipak, ostaje neki stalni osjećaj da ovaj, kako je vjerojatno zamišljen, moderni ateistički vademecum, element dijalogičnosti prečesto nadomješta apodiktičnošću, odnosno neupitni stavovi ne zvuče baš privlačno kada ih izriče znanstvenik.
Hansu Küngu je je još davno, čini mi se '79., u Vatikanu poništeno odobrenje da predaje kao rimokatolički teolog. Njegova sloboda u mišljenju, kojom je pred sudište uma doveo npr. nepogrešivost pape ex cathedra, nije se svidjela mnogim ortodoksnim katoličkim teolozima. Možda je i to pridonijelo njegovoj popularnosti pa je ovaj iznimni poznavatelj svih svjetskih religija, ali i bitnih prijepora suvremenosti, nedavno gostovao i u Hrvatskoj u povodu objavljivanja novih hrvatskih prijevoda njegovih knjiga o - svjetskom ethosu. Koliko je to različit pristup od Dawkinsovog može se uvidjeti već i s elementarnim ukazom da on u nizu svojih izvanrednih djela, posvećenih "svjetskom ethosu", traži za sve ljude obvezujuće, temeljno usmjerenje. Dijalog je metoda, a religije mogu i trebaju biti poticaj, "jer nema mira među narodima bez pomirenja vodećih svjetskih religija", ali o izostavljanju ateista iz traženja vrijednosno kvalitetnijeg, pravednijeg svijeta nema govora. Traži se doprinos svih, uvažavanje svih da budu što jesu, uz reduktivno orijentiranje na prvenstveni minimum konsenzusa za opće svjetsko dobro. Ostavimo li ovdje po strani da li i Küngove ekumenske ideje jesu i zapravo uopće mogu biti nešto zaista novo - u tisućljetnoj filozofsko/religijskoj povijesti, od konfucijanizma naovamo - neprijeporna je njihova poticajnost i aktualnost.
Hrvati se okreću, dakle, i Küngu i Dawkinsu, što je svakako dobro jer oba autora razvijaju kulturu mišljenja, oba su sklona racionaliziranju, što pokazuje da ljudi ovdje možda sve više postaju promišljeni tražitelji smisla. Kod nas se dugo vremena protežirao stav kako ne postoji mogućnost suglasja uma i vjere, bilo u dijalogu filozofije i teologije, ili pak znanosti i teologije. Kako su ta shvaćanja umnogome bila obojena ideologijskim tendencijama, u određenom kriznom razdoblju novije povijesti došlo je do puke promjene paradigme; lagodnost jednog stajališta kod mnogih je naprosto zamijenjena suprotnim stajalištem. Razlozi za vjeru ili nevjeru u Boga mogu biti brojni; oni se tiču najosobnijih kvaliteta ljudskog duha koji je i racionalan i strastven. U pitanju o smislenosti svega naše mišljenje je često impregnirano dubokim osjećajima egzistencijalnog karaktera. Ako filozofija i pretendira biti u glavnini svojih filozofema čisto umsko motrenje koje uopće ne osluškuje glas srca, vjerovanje i religioznost sigurno nisu puka emocionalna stvar nego nešto specifično upravo za razumska bića. Teologija Hansa Künga je s onu stranu dvojbe - um ili vjera - shvaćene na banalan način, pa je znakovito i dobro da ga se i ovdje čita, dapače voli.