Mir

Postoje dvije vrste mira, jedan je onaj koji sami stvorimo, nešto poput potisnute buke. A druga vrsta mira je onaj koji dolazi sam, svijesnom pažnjom, koji je rezultat razumijevanja Istine, i ispravnog življenja u skladu sa duhovnim vrijednostima. Tada u sebi postajemo prazniji i omogućavamo miru i tišini da ispune taj prostor. Tada postajemo prijemljivi, otvoreni i spremni za komunikaciju sa sobom-Bogom.
Taj mir posjeduje vlastitu ljepotu, to je drugačiji kvalitet koji posjeduje dubinu, pozitivnost.

U svojoj dubini svaki čovjek ima jednu suptilnu točku koja je tiha i mirna. Mir je nusprodukt kretanje energije prema gore, a napetost je nusprodukt kretanja na dole. U stanje mira tijelo se toliko smiri da osjećamo da je nestalo. Nećemo osjećati tijelo. A kad smo mi mirni mirna je čitava egzistencija, jer ona nas odražava. U tom miru u tom spokoju smo stalno budni jer postojimo u trenutku kojem se događa rast, i to je onaj pomak ka višim dimenzijama postojanja. Jer se samo u tišini čuje taj glas. Zato se mudraci i prosvijetljeni obznanjuju putem tišine u miru.

Ne činite podjele na vanjsko i unutarnje, oba su ekstremi. Tako i ljudi neki su više okrenuti vanjskom to su aktivni ljudi, reformatori, vođe oni su zainteresirani za stvari, za vanjsko, za promjenljivo, ne za sebe, nutrinu  i oni osjećaju da im nedostaje nešto iznutra. A oni drugi su ostali unutar sebe poput pjesnika, kontemplativaca, mistika i oni uvijek osjećaju da im nešto fali jer nisu bogati svjetovnim stvarima. A vanjski svijet je isto tako prelijep. Tu su zvijezde, mirisavo cvijeće, sunce koje se rađa, plave rijeke i sl. On je siromašan jer je odbacio sav vanjski svijet. Oba tipa ljudi su podijeljeni kreču su u jednoj krajnosti a to je neravnoteža. Sjedinjenje je jedinstvo sveobuhvatnog postojanja u svemu sa sobom.
Vanjsko i unutarnje su samo lijeva i desna strana. Zašto izabrati samo jednu? Oni su nalik nogama ili očima, ako izaberete jednu nogu ne možete se kretati, i sa jednim okom ne možete vidjeti trodimenzionalno, dubina će biti izgubljena. Ne može se reći i odrediti gdje počinje vanjsko a gdje unutarnje, nema granice to nisu dvije stvari. Sve podjele potiču od uma. Unutarnje i vanjsko je jedno, vanjsko je samo širenje unutarnjeg, dok je unutarnje samo izdizanje vanjskog. Oni su jedno kao dvije ruke, dva oka, dvije noge jednog bića.
Različitim stavovima (nazivima) pronalazimo ono jedno, ako želimo pronaći izvor to je put ka unutra, ako želimo pronaći voljenog onda idemo napolje. Pronalaziti Voljenog znači nalaziti To u svemu, što osjetiš, vidiš, dotakneš. Ako nastaviš tu potragu, doći će trenutak kad svuda neće biti ničeg osim Voljenog. Tada se zaista kupaš u ljubavi. Ili ako se uputiš prema unutrašnjem kupat ćeš se u unutarnjoj svjetlosti ili unutrašnjoj ljubavi.

Dali je vanjsko izvan Nas (Boga, Sebstva)? Ne može biti, jer ništa nije van božanskog. Čitava tajna uključuje i unutarnje i vanjsko. Za Postojanje (božansko) ne postoji ništa što je unutarnje ili što je samo vanjsko. Gdje unutarnje počinje, kad jedemo ne kažemo da to bude unutarnje. Hrana je vanjska, a glad je unutarnja, zašto zbog unutarnje gladi uzimamo hranu koja je izvana. Egzistencija je nepodijeljena. Ako ne biramo tada transcendiramo svijet. To je ravnoteža i sredina, u toj točki između dvije krajnosti u kojoj sve bitiše, tu se ne osjeća ni mržnja ni ljubav. Opustiti se, promatrati i ništa ne prosuđivati. Osjetiti osjećaj kad nemaš «ja jesam» već samo prazan prostor. Ne očekivati rezultate, utonite u mir u svjesnost. Kad si sam sa svojom nutrinom nema nikakvog pitanja nema odnosa, i nema dva konteksta. Tada smo po prvi put samo Biće, kao Sve, to nije naše središte to je središte Svega.

Mir je posljedica mnogih stvari, ispravnog življenja u duhu božanskih vrijednosti, ispravne akcije, ispravnog prihvaćanja, ispravnog preobražavanja u svoje istinsko biče. Jer mir kao i ljubav kao i Bog je oduvijek tu. Naš unutrašnji prostor je oduvijek tu nedotaknuto.