I prije nego što se tlo na Haitiju zatreslo, ta je karipska država, tri sata leta udaljena od New Yorka, bila mjesto na kojem bi malo tko želio živjeti. Jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, u kojoj je polovica stanovnika nepismena, većina ih bijedno živi od dva dolara dnevno, a četvrt milijuna djece su robovi, civilizacijska je crna rupa kojoj je, unatoč pobožnosti ovih ljudi (80 posto stanovnika jesu katolici, iako je vudu-kultura dominantna na otoku, bez obzira na vjeroispovijest), Bog odavno rekao laku noć...

Digla je ruke i međunarodna zajednica, koja formalno ima misiju Ujedinjenih naroda na otočju, ali ova bivša francuska kolonija, mjesto opasnog življenja u kojem su, u dva stoljeća nezavisnosti, samo petorica predsjednika odslužila puni mandat, a ostali su ubijeni, svrgnuti ili su počinili suicid, toliko je duboko u siromaštvu i kriminalu da je uopće teško pokrenuti bilo kakve procese ozdravljenja.

Kolera prijeti Humanitarni zračni most uspostavljen od Kariba prema spasu u Americi i Europi još nije profunkcionirao, premda humanitarci apeliraju da je potrebno evakuirati djecu i što prije ju maknuti s otoka, odnosno prije nego što zavladaju glad i bolesti. Prijeti kolera. Čak je i način sahranjivanja ljudi strašan. Zbog količine leševa, a u strahu od mogućnosti da se razviju bolesti i prljavština, poginuli se spaljuju u masovnim grobnicama. “Smrad tijela koje gori to je nešto najstrašnije. Ne mogu zaustaviti suze”, govore izbezumljeni Haićani i apeliraju svijetu: “Pomozite nam!”

“Spašavamo ljude iz ruševina, ali osim golog života, oni nemaju baš ništa drugo. Ovakvo nešto teško je opisati, ovo su slike koje očekujete na kraju postojanja svijeta. Svaki život koji spasimo dragocjen je, ali što tim ljudima možemo ponuditi, kako ih, zapravo, možemo spasiti?”, potresno svjedoče Europ­ljani iz spasilačkih misija na Haitiju koji su iz ruševina izvlačili tromjesečne bebe i djecu koji su danima bili zatrpani pod kamenim blokovima, dehidrirani i gladni, ali još živi.

Njihov miris, dokaz života, nanjušili su psi ovčari dovedeni iz Luksemburga, a kada je pas dao znak, kopali su svi koji su se u tom trenutku zatekli u blizini ruševine. Bila je to utrka sa smrću i, kada je sitno tijelo izvučeno iz blokova i zaplakalo uplašeno sunčevim zrakama i licima neznanaca, to se dijete, u naručju spasilaca ponovno rodilo. No, to je tek puko preživljavanje, spas od smrti. Ono što dalje čeka zemlju poput Haitija jednako je opasno kao i sam boravak pod ruševinama...

“Vražji otok” U Haitiju je čovjek na sve naviknuo i ljudsko je tijelo spremno na glad, žeđ, vrućinu. Bolnice i sirotišta, ona koja nisu stradala u potresu, puna su ranjene i izgladnjele djece. Ako bude solidarnosti i ljudske plemenitosti, mnoga od njih mogla bi naći posvojitelje u drugim krajevima svijeta, u bogatim bjelačkim obiteljima koje će im pružiti neku bolju perspektivu.

Sirotišta na Haitiju ima vrlo mnogo. U humanitarne napore uključili su se misionari, dobrovoljne organizacije, plemeniti pojedinci koji se, jednom kad su vidjeli kako život djece u Haitiju zapravo izgleda, nisu mogli othrvati dubokom porivu da se vrate i pomognu.

Katolička crkva ima na stotine misionara u Haitiju jer su tamošnji ljudi veliki vjernici. Oko 20 posto stanovnika izjašnjava se kao protestanti, ali deset milijuna ljudi na otočju usporedo prakticira i vudu-religiju, koja je nezaobilazni dio tamošnje povijesti i kulture, kombinirane s afričkim utjecajima i stare, kako se procjenjuje, više od deset tisuća godina. Vudu je sporna, iako uglavnom tolerirana činjenica međureligijskog dijaloga, zbog čega nije mali broj svećenika koji Haiti smatraju “vražjim otokom”.

Sirotišta su mjesta na kojima se haitijski jad možda najbolje oslikava. Unatoč dobroj volji koja je ugrađena u njihovo osnivanje i postojanje, sirotišta su zarobljena u tužnoj tamošnjoj stvarnosti. Ako nisu udomljena, djeca s godinama završavaju na ulici. Ondje neće dugo preživjeti jer će biti ubijena, ubačena u bande, pa će i sama ubijati, djevojčice će biti silovane, ili zatvorene u potleušicama, gdje će služiti kao seksualne ili “obične” robinje.

S vremena na vrijeme dramatične se fotografije nađu i na stranicama novina, kada je, makar i s udobne udaljenosti od karipskog pakla, mučno i teško gledati snimke malih ljudi upalih očiju s izbočenim rebrima kako prazna pogleda gledaju u nas. Snimke su to koje su mnogima pomogle da se riješe predrasuda i, osobito u Sjevernoj Americi, počnu razmišljati o tome da jednomu takvu djetetu ponude svoj dom.

To ohrabruje i kanadska državna guvernerka Michaelle Jean, koja je i sama haitijska izbjeglica; njezini su roditelji pobjegli iz domovine kada je Jean imala 10 godina jer su vlasti progonile njezina oca, poznatoga filozofa, koji je osuđen na 30 godina zatvora. Michaelle Jean i sama je usvojila jedno karipsko siroče, djevojčicu Marie-Eden.

“Očekujemo da će sada, nakon potresa, odziv za posvajanje biti još veći, ali uvijek moramo biti oprezni. Lijepo je odlučiti i posvojiti djecu, ali to ne smije biti brzopleta odluka. Ne smije se dogoditi da djecu spasite iz Haitija i onda ne znate što biste s njom. To su male emotivne spužve, djeca koja su rođena bez perspektive i kojoj ne smijete stvarati osjećaj doma ako je ne želite zadržati jer bi to bilo pogubno za njezinu psihu.

Djeca što dolaze iz ovakvih unesrećenih zemalja i koja od rođenja nisu vidjela ni doživjela gotovo ništa dobro zaslužuju priliku da budu sretna i žive život 'obične' djece”, objašnjavaju humanitarci iz Djece duge, Djece Haitija i desetaka drugih organizacija koje pokušavaju spasiti haitijsku siročad.

Milijun siročića Djeca u Haitiju gotovo i nemaju pravo na djetinjstvo. Zvuči nevjerojatno podatak da su 15 posto ukupnog stanovništva zemlje siročići, ima ih više od milijun. Ta djeca od malih nogu bivaju uvučena u bande i postaju nemilosrdni kriminalci i ubojice, emocionalno nezreli i manipulirani. Većina ih ne doživi ni punoljetnost.

U sirotištima ih živi oko 50 tisuća. U trenutku kada je potres pogodio Karibe, 900 djece bilo je u proceduri posvajanja i trebalo je otići svojim novim udomiteljima u Sjedinjenim Državama. Više od 1500 djece trebalo je biti udomljeno u Europi, uglavnom u Francuskoj i Nizozemskoj. Situacija je za većinu tih obitelji sada nepodnošljivo stresna jer ne znaju što je s malenima, jesu li spašeni, gdje su i kako da im pomognu.
“Ta djeca preživljavaju u najgorim mogućim uvjetima. Ona nemaju nikoga kod koga bi se mogli skloniti.

Nemaju susjeda, nemaju obitelj, nemaju baku ili tetu da ih drži za ruku i da im kaže kako će sve biti u redu, da utješe to malo, isprepadano stvorenje. Dobivam mailove ljudi koji rade u sirotištima, pišu da su opkoljeni, da nemaju ni hrane ni vode, da se ne mogu probiti do tržnice, a kada do nje i uspiju doći, ne nađu ništa jer su bande sve pokrale. Ne mogu reći da sam uznemiren ili tužan. Naprosto ne postoje riječi da izrazim strahotu ove krize u kojoj su se haitijska djeca našla.

Apeliramo na ljudskost, nadam se da će pomoć stići jer je ovo zaista užas”, svjedoči Tom DiFilippi, američki humanitarac koji noćima ne spava od brige što je s djecom i pokušava se probiti do Haitija zajedno s ostalim humanitarcima, koji su pojurili pomagati koliko mogu. Unatoč naporima - a za pomoć Haitiju trebalo bi 750 milijuna eura barem u prvom naletu, da se situacija sanira - tamošnje bande, koje su paralelna vlast, nemilosredni lovci na plijen, otimaju zalihe hrane i vode što stižu na otok. Tek je u nedjelju policija konačno počela pucati na njih.

Martha Osbourn, voditeljica američke organizacije Rainbow Kids (Djeca duge), i sama posvojeno dijete, kaže da je odaziv za pomoć djeci sada velik, ali da posvajanja sad nisu moguća zbog situacije na terenu i činjenice da se za mnogo spašene djece još ne zna jesu li im roditelji poginuli ili ne. “Nažalost, jedno je naše sirotište u Haitiju potpuno uništeno u potresu. Još nemamo informacije koliki je broj poginulih”, tužno kaže Martha Osbourn.

Informacije o sudbini svoje upravo posvojene djece nemaju ni Kendra i Brett Schlanbaker iz američke savezna države Washington, koji su upravo finalizirali posvajanje brata i sestre iz Haitija. Iako je sve trebalo biti gotovo još prošlo ljeto, zbog nesređenih dokumenata djeca nisu doputovala u Ameriku, a onda se dogodio potres... Nije rijetkost da roditelji iz Haitija radije daju djecu u sirotišta nego da žive s njima u potleušicama, nadajući se da će je neka dobra obitelj posvojiti i dati joj perspektivu, koju u Haitiju nemaju.

Zakon bandi  Neimaština i jad Haitija polako iščezavaju, kao duhovi, i s naslovnih stranica. Već danas svijetu je važnije tko je dobio Zlatni globus i je li bilo kakvih incidenata na crvenom tepihu... Američke vlasti u međuvremenu su odlučile privremeno suspendirati odluku o deportaciji 30 tisuća izbjeglica iz Haitija koji su ilegalno u SAD-u, isto je odlučila i Francuska, koja se sada zalaže za otpis haitijskih dugova... No, ogorčeni su humanitarci s Kariba, kao i sami Haićani, je li trebalo da otok pogodi potres jačine sedam stupnjeva po Richterovoj ljestvici i da 250 tisuća ljudi pogine kako bi se itko sjetio da Haiti postoji?

“Bacaju nam hranu i vodu iz helikoptera, boje se i sići među nas... To je zaista ponižavajuće. Ljudi se već tuku zbog pomoći, ako je uopće dobiju, jer su bande prve. Valjda će policija početi pucati po njima jer nam otimaju i ovo jada što dobivamo”, potresno je svjedočenje jednoga preživjelog stanovnika Port au Princea.

Osim što je Haiti ekonomski na koljenima i većina stanovnika preživljava baveći se poljoprivredom, pa tako uspijevaju prehraniti obitelji i doslovce preživjeti mjesec, ovo je vrlo opasna zemlja, pa glavni grad Port au Prince u svojem srcu skriva i najstrašniji slam zapadne hemisfere, zlokobni Cite Soleil, u koji nitko zdrave pameti ne zalazi.

To gradsko područje u kojem, upravo u nezamislivim uvjetima, živi četvrt milijuna ljudi pakao je na zemlji. Ovdje nema policije, nema trgovina, nema kanalizacije, ljudi – uglavnom djeca i mladi – žive u prljavštini i nitko ne doživi 40. godinu. Pokosi ih virus HIV-a, izgladnjelost ili rafal bandi koje drže pod nadzorom Cite Soleil. U Haitiju, a u prljavom i bijednom Cite Soleilu pogotovu, život ne vrijedi gotovo ništa...

Kriva polutka Haiti je zemlja od koje je većina bogatog Zapada okretala glavu. Problematično je bilo samo to što je Haiti na “pogrešnoj Zemljinoj polovici”, odnosno na prosperitetnom zapadu. Nije to nekakva afrička zabit u kojoj su jad i bijeda normalni pojmovi, nego se Haiti nezgodno smjestio baš na zračnom mostu između dvaju važnih, naprednih svjetova, Europe i Sjeverne Amerike, u srcu lijepih, živopisnih Kariba, koji su na ruti golemih kruzera sa sigurnim, uhranjenim putnicima.

Čak je turizam u Haitiju kontroverzna tema. Naime, sjeverna luka Labadee mjesto je koje je u svojoj turističkoj ponudi obuhvatila brodarska tvrtka Royal Carribean i ispred koje se usidri kruzer. Ali, sve je unaprijed planirano: luka je potpuno ograđena i zatvorena, tako da se ne može slobodno šetati, turistički izlet sastoji se od posjeta tržnici, gdje je scenarij također unaprijed planiran, a putnici i ne znaju da su u Haitiju, da se ne bi prepali!

Umjesto spominjanja imena države organizatori putovanja radije govore da je riječ o “jednodnevnom izletu na karipsko otočje” na kojem će putnici uživati “u autentičnim plesovima i kulturi”.

*

SUSIE SCOTT KRABACHER

Playboyeva zečica: pos­l­a­o me bog da pomognem ovoj djeci

Utjeha nekoć zlostavljane djevojčice i  Djevojke svibnja '83.

Susie Scott Krabacher (47) odmah je nakon vijesti o potresu odjurila na Haiti. Nekoliko mjeseci godišnje Susie ionako putuje iz mondenog Aspena u američkoj državi Kolorado u siromašnu karipsku zemlju, gdje drži tri škole i sedam sirotišta. I ona i njezin suprug, aspenski odvjetnik Joe Krabacher, svaki dolar odvajaju za bolesnu i neuhranjenu djecu s kojima Susie provodi sate i sate ljubeći ih i grleći, pričajući s njima...

U sirotištima Port au Princea to je potpuno nadnaravna scena: plavokosa ljepotica nosi teško deformiranu ili bolesnu djecu u naručju, tepa im, ljubi ih. Starija djeca zovu je svojom dobrom vilom. Ova lijepa, atraktivna žena, koju bi svatko prije zamišljao u Hollywoodu, proteklih je 16 godina života posvetila pomoći Haitiju. Iako je prolazila kroz golemi stres, bolovala od tropskih bolesti, a bila i u smrtnoj opasnosti kada su joj haitijske bande zaustavile automobil u kojem je bila s prijateljima, Susie smatra da je njezina misija na zemlji pomoć siročićima u Haitiju.

I dok holivudske zvijezde prikupljaju novčanu pomoć i govore o podršci, a razvikane svjetske humanitarke poput Angeline Jolie na karipsko će otočje otići tek kada sigurnosni uvjeti tome budu udovoljavali, Susie je već na mjestu gdje je pomoć potrebna. Odlučna da pomogne narodu i zemlji u nevolji, ukrcala se u prvi zrakoplov koji je vozio prema Karibima i otišla u zemlju koju voli i koju nije napuštala ni onda kada su svi dizali ruke od nje. Susie je, kao gotovo cijeli svijet, mogla ostati kod kuće i suosjećati nekoliko minuta dnevno s nesretnim Haićanima koji su, kao da nesreća na ovom karipskom otočju nije bilo dovoljno, sada ostali bez krova nad glavom i, čini se, osakaćeni za četvrt milijuna svog stanovništva od ukupno 10 milijuna duša koliko živi na Haitiju.

Ali, ova odlučna žena, potaknuta svojim osobnim uvjerenjem da svaki pojedinac može pomoći ispunila je davno dano obećanja da će, ako ikada doživi dvanaestu godinu, učiniti sve da pomogne drugima.

Susie je seksualno zlostavljanja u djetinjstvu. Njezin djed silovao ju je sve dok majka jednom slučajno nije otkrila što se događa, a zlostavljanje je počelo kada je djevojčica imala četiri godine. Uvjerena da će ići u pakao ako ikome kaže, odgajana strogo, u vrlo religioznoj obitelji, Susie je smatrala da nema izbora. Majka je prekinula svaki kontakt s djedom mostrumom, ali je često tukla Susie koja je jedva čekala da ode od kuće. “Kad me djed napastovao, izgledao je poput demona. Rekla sam sama sebi da ako ikada preživim sve to, pomagat ću djeci koja su nesretna. To će biti moja životna misija”, kaže Susie.

Ipak, želja za što ranijim bijegom od kuće odvela ju je u svakakva društva. Počela je piti i izlaziti. Da bi zaradila novac, pozirala je kao model. Bila je zaista prekrasna, izraziti primjerak ljepotice osamdesetih. Malo po malo, to ju je odvelo i do Playboya i vile Hugha Hefnera. Susie je bila Playboyeva duplerica 1983. i mjesecima je živjela kod starog erotomana koji se prema njoj, s ogorčenjem kaže, “u početku ponašao poput djeda kakvog je zapravo željela”, no ta je iluzija razbijena one noći kada joj je Hefner dao neku tabletu za smirenje (Susie je već tada bila navučena na kokain), a kad se probudila iz nesvjestice, zatekla je Playboyevog gazdu na sebi upravo u trenutku klimaksa.

“Imao je isti onaj demonski pogled kao i moj djed”, prisjeća se. Mada je izlazila sa slavnima, nisu je se dojmili, prezirala je taj svijet droge, razvratnog seksa, opijanja i života bez emocija. Ljubavnu je sreću doživjela tek nakon strašnog emotivnog šoka; njezin prvi muž prevario ju je još na medenom mjesecu jer je spavao sa striptizetom, no odvjetnik koji ju je zastupao u brakorazvodnoj parnici, Joe Krambacher uskoro je postao njezina jedina životna ljubav. Susie nije željela biti kod kuće nego je, psihički stabilna i emotivno ispunjena, odlučila ostvariti svoju životnu misiju.

“Mada nemam formalno obrazovanje, nisam završila ni srednju školu, znala sam da je situacija na Haitiju strašna. Sjela sam u prvi avion koji je letio za Port au Prince i otišla u prvo sirotište koje smo našli. Bez ove djece moj život ne bi imao nikakvog smisla. Bog me poslao ovamo da bih im pomagala. Oni su svi moja djeca i moja radost”, kaže hrabra humanitarka.

24.02.2010.

www.globus.jutarnji.hr