Menadžeri proglašeni jednim od glavnih uzročnika krize
|
|
Piše Omer RAK
Na prošlotjednoj dodjeli nagrada najboljim menadžerima godine Hrvatskoga udruženja menadžera i poduzetnika (HUM-CROMA) Vladimir Ferdelji, predsjednik udruženja, obraćajući se okupljenim menadžerima samokritički se nabacio pepelom po branši. Oštrica njegove kritike bila je uperena protiv menadžera koji su na globalnoj razini, posebno u SAD-u, zbog svoje pohlepe i slijepe želje za dobiti proglašeni jednim od glavnih uzročnika krize što nas drma. Prirodni interes svakog menadžera treba biti donošenje odluka koje dugoročno maksimiziraju društveni boljitak, ustvrdio je Ferdelji, što se može postići samo ako menadžeri izbiju iz glave da će netko drugi platiti njihove dospjele račune. A oni nikako da to izbiju iz glave.
Srce te posvemašnje krize koja obezglavljuje ovce i novce na našem plavom planetu mnogi prepoznaju kao nedostatak etičkih standarda. Raspravljajući o krizi, Konferencija katoličkih biskupa SAD-a nedavno je identificirala »čisto etičku dimenziju koja bi trebala biti u središtu rasprave i odlučivanja o načinu kako napraviti korak naprijed«. Američka je biskupska čeljad opisala »skandaloznu potragu za pretjeranim ekonomskim nagradama« kao »nečuven primjer ekonomske etike koja postavlja ekonomske dobitke iznad svih drugih vrijednosti«. Navodno se u tamošnjim medijskim komentarima na tu biskupsku izjavu našao i latinski »Medice, cura te ipsum« što je, zapravo, naputak liječniku da izliječi prvo samog sebe kani li liječiti druge. No, to su očito bile ateističke subverzije.
Srce te posvemašnje krize koja obezglavljuje ovce i novce na našem plavom planetu mnogi prepoznaju kao nedostatak etičkih standarda. Raspravljajući o krizi, Konferencija katoličkih biskupa SAD-a nedavno je identificirala »čisto etičku dimenziju koja bi trebala biti u središtu rasprave i odlučivanja o načinu kako napraviti korak naprijed«. Američka je biskupska čeljad opisala »skandaloznu potragu za pretjeranim ekonomskim nagradama« kao »nečuven primjer ekonomske etike koja postavlja ekonomske dobitke iznad svih drugih vrijednosti«. Navodno se u tamošnjim medijskim komentarima na tu biskupsku izjavu našao i latinski »Medice, cura te ipsum« što je, zapravo, naputak liječniku da izliječi prvo samog sebe kani li liječiti druge. No, to su očito bile ateističke subverzije.
Zarada od 1,4 milijuna dolara na sat
Prije dva tjedna The Wall Street Journal izvještava o tomu kako je kreditni slom povukao američko gospodarstvo u duboku krizu, a ulagači na dioničkom tržištu u SAD-u izgubili su više od devet bilijuna dolara, dok su u industrijama koje su uzrokovale krizu, građevinskoj i financijskoj, mnogi najviše rangirani menadžeri iskoristili prijašnji rast za milijunske zarade. Prema istom izvoru, zarade 15-orice direktora velikih građevinskih i financijskih tvrtki premašile su sto milijuna dolara u novcu i dionicama, po pojedincu u proteklih pet godina.
Njihovi, u pravilu, veliki udjeli u tvrtkama koje su vodili slijedili su sudbinu tvrtke, od kojih su neke u stečaju, dok su druge izgubile i do 99 posto vrijednosti. Istraživanje koje je obuhvatilo 120 kompanija iz bankarstva, hipotekarnoga kreditiranja, studentskoga kreditiranja, građevinarstva i brokerske industrije, pokazalo je da ukupna svota koju su menadžeri na najvišim položajima unovčili u promatranom razdoblju iznosi 21 milijardu dolara. Popis od 15 top-menadžera s unovčenom zaradom većom od sto milijuna dolara u razdoblju od 2003. do 2007. godine predvodi Charles R. Schwab, glavni direktor i osnivač brokerske tvrtke koja nosi njegovo ime, s ukupnom zaradom od 816,6 milijuna dolara.
No, to je ipak sitnež u odnosu na menadžere tzv. hedge fondova. John Paulson, primjerice, osnivač hedge fonda Paulson&Co., s više od tri milijarde dolara na svojem bankovnom kontu pobjednik je u trci za najvećom zaradom u 2007. godini među menadžerima hedge fondova, što ga čini najbolje plaćenim trgovcem u jednoj godini u povijesti Wall Streeta.
Paulson&Co., fond kojemu je na čelu navedeni Dear John sa sjedištem u New Yorku, posluživši se derivatima kako bi u očekivanju pada cijena prodali niskokvalitetne američke hipotekarne kredite, postao je najprofitabilnijom pojedinačnom trgovinom sa zaradom od preko 20 milijardi dolara, dakle istim onim iznosom koji je još uvijek memento za uzdah ponekoj neugasloj yu-dušici. Za dobru ilustraciju zarade koja probija granicu zdravog razuma može poslužiti i činjenica da je, prema pisanju Financial Timesa, prije godinu dana kalifornijski hedge fond Lahde Capital ostvario prinos veći (pazi sad ovo!) od 1.000 posto, kladeći se na pad vrijednosti obveznica povezanih s američkim drugorazrednim hipotekarnim zajmovima, čime se ugurao među fondove s najboljim rezultatima u svijetu svih vremena.
Valja znati i ovo: u odnosu na zaradu prosječnog Amerikanca koji je u ožujku ove godine bio plaćen po satu 17,86 dolara, Paulson je po satu zarađivao tek nešto malo više - 1,4 milijuna dolara. Zatim još i ovo: godišnja zarada tipične američke obitelji u 2006. godini iznosila je 48.201 dolara, dok je sto vrhunskih igrača hedge fondova zaradilo 30,4 milijarde dolara.
Njihovi, u pravilu, veliki udjeli u tvrtkama koje su vodili slijedili su sudbinu tvrtke, od kojih su neke u stečaju, dok su druge izgubile i do 99 posto vrijednosti. Istraživanje koje je obuhvatilo 120 kompanija iz bankarstva, hipotekarnoga kreditiranja, studentskoga kreditiranja, građevinarstva i brokerske industrije, pokazalo je da ukupna svota koju su menadžeri na najvišim položajima unovčili u promatranom razdoblju iznosi 21 milijardu dolara. Popis od 15 top-menadžera s unovčenom zaradom većom od sto milijuna dolara u razdoblju od 2003. do 2007. godine predvodi Charles R. Schwab, glavni direktor i osnivač brokerske tvrtke koja nosi njegovo ime, s ukupnom zaradom od 816,6 milijuna dolara.
No, to je ipak sitnež u odnosu na menadžere tzv. hedge fondova. John Paulson, primjerice, osnivač hedge fonda Paulson&Co., s više od tri milijarde dolara na svojem bankovnom kontu pobjednik je u trci za najvećom zaradom u 2007. godini među menadžerima hedge fondova, što ga čini najbolje plaćenim trgovcem u jednoj godini u povijesti Wall Streeta.
Paulson&Co., fond kojemu je na čelu navedeni Dear John sa sjedištem u New Yorku, posluživši se derivatima kako bi u očekivanju pada cijena prodali niskokvalitetne američke hipotekarne kredite, postao je najprofitabilnijom pojedinačnom trgovinom sa zaradom od preko 20 milijardi dolara, dakle istim onim iznosom koji je još uvijek memento za uzdah ponekoj neugasloj yu-dušici. Za dobru ilustraciju zarade koja probija granicu zdravog razuma može poslužiti i činjenica da je, prema pisanju Financial Timesa, prije godinu dana kalifornijski hedge fond Lahde Capital ostvario prinos veći (pazi sad ovo!) od 1.000 posto, kladeći se na pad vrijednosti obveznica povezanih s američkim drugorazrednim hipotekarnim zajmovima, čime se ugurao među fondove s najboljim rezultatima u svijetu svih vremena.
Valja znati i ovo: u odnosu na zaradu prosječnog Amerikanca koji je u ožujku ove godine bio plaćen po satu 17,86 dolara, Paulson je po satu zarađivao tek nešto malo više - 1,4 milijuna dolara. Zatim još i ovo: godišnja zarada tipične američke obitelji u 2006. godini iznosila je 48.201 dolara, dok je sto vrhunskih igrača hedge fondova zaradilo 30,4 milijarde dolara.
Barr luđački voli Plivu - u Veroni
Ali nisu samo Amerikanci gramzivi za zelembaćima, i mi konja za tu utrku imamo. Nek' je njima njihovih alata, dorata i đogata, imamo i mi svoje kulaše, čilaše i vrance pa makar bili kljusad i rage u odnosu na njihove paripe. Jer, kako proljetos pred zagrebački štrajk radničke golotinje i sirotinje izreče Ana Knežević, šefica SSSH-a, radnik s najnižom plaćom u Hrvatskoj prima 58 kuna dnevno, saborski zastupnik 480 kuna, a predsjednik Uprave Hrvatskoga telekoma Ivica Mudrinić 4.996 kuna dnevno. »Mudri« se još u 2006. godini, kada je država još uvijek imala 49 posto dionica HT-tvrtke, bilježio sa štovanjem za mjesečnu plaću od 160 tisuća kuna neto (bez bonusa).
Tomislav Dragičević, predsjednik uprave Ine, kojemu Ugri sada lože vatru pod stolcem, imao je tada neto mjesečnu plaću za gotovo 100 tisuća kuna manju (također bez bonusa) od Ivice hateovca. Mjesečnu plaću od 170 tisuća kuna još je 2002. godine dizao direktor Zagrebačke banke Franjo Luković. Da ta nasušna plaćica nije Lukoviću bila jedina potpora, potvrdio je i nekad živi Feral viješću s početka ove godine da je Luković prodao u banci svojih 1.700 dionica vrijednih 22 milijuna kuna, od čega mu je u kesu, kada se odbije ono što se odbija, nakapalo blizu zanemarivih 20 milijuna kuna. Da mu je ta svota isplaćena kao stimulacija, bonus na plaću ili naknada, platio bi oko devet milijuna kuna samo poreza na dohodak, dok je na ovakav način platio otprilike tri puta manje poreza. Radi se o tzv. opcijskim dionicama, onima koje su Luković & co. dobili na dar ili kupili po fiksnoj povlaštenoj cijeni od vlastite tvrtke.
Menadžersko je to blago jer ih redovito na tržištu prodaju po višestruko višoj cijeni, a porez na njihovu preprodaju iznosi tek 15 posto, dok se doprinosi na tako ostvarene prihode uopće ne plaćaju. Stoga se tomu klubu rado pridodala i moćna menadžerska gomilica poput Bože Prke iz Uprave Privredne banke sa zaradom od prodaje dionica svoje banke u iznosu od milijun i pol kuna, te Igor Oppenheim i Jasna Ludviger iz Ingre s pet milijuna i 720 tisuća kuna, odnosno 26 milijuna i 700 tisuća kuna.
Željko Čović, predsjednik Uprave i glavni izvršni direktor Plive dugogodišnje je korištenje opcija, koje je praktički sam odobrio jer je imao odlučujuću ulogu i na Skupštinama dioničara društva, podebljao s još 12 tisuća dionica svoje tvrtke kada je postalo jasno da Barr luđački voli Plivu. Posve je razumljivo da se konzumacija takve ljubavi mogla dogoditi jedino u Veroni, mjestu najpoznatije tragične ljubezenske zgodbe. Te iste dionice koje je on kupovao po cijenama što su varirale između 280 i 400 kuna po dionici, utrapio je Barru po cijeni od 820 kuna za dionicu i »ubio« se s najmanje deset milijuna kuna.
Tomislav Dragičević, predsjednik uprave Ine, kojemu Ugri sada lože vatru pod stolcem, imao je tada neto mjesečnu plaću za gotovo 100 tisuća kuna manju (također bez bonusa) od Ivice hateovca. Mjesečnu plaću od 170 tisuća kuna još je 2002. godine dizao direktor Zagrebačke banke Franjo Luković. Da ta nasušna plaćica nije Lukoviću bila jedina potpora, potvrdio je i nekad živi Feral viješću s početka ove godine da je Luković prodao u banci svojih 1.700 dionica vrijednih 22 milijuna kuna, od čega mu je u kesu, kada se odbije ono što se odbija, nakapalo blizu zanemarivih 20 milijuna kuna. Da mu je ta svota isplaćena kao stimulacija, bonus na plaću ili naknada, platio bi oko devet milijuna kuna samo poreza na dohodak, dok je na ovakav način platio otprilike tri puta manje poreza. Radi se o tzv. opcijskim dionicama, onima koje su Luković & co. dobili na dar ili kupili po fiksnoj povlaštenoj cijeni od vlastite tvrtke.
Menadžersko je to blago jer ih redovito na tržištu prodaju po višestruko višoj cijeni, a porez na njihovu preprodaju iznosi tek 15 posto, dok se doprinosi na tako ostvarene prihode uopće ne plaćaju. Stoga se tomu klubu rado pridodala i moćna menadžerska gomilica poput Bože Prke iz Uprave Privredne banke sa zaradom od prodaje dionica svoje banke u iznosu od milijun i pol kuna, te Igor Oppenheim i Jasna Ludviger iz Ingre s pet milijuna i 720 tisuća kuna, odnosno 26 milijuna i 700 tisuća kuna.
Željko Čović, predsjednik Uprave i glavni izvršni direktor Plive dugogodišnje je korištenje opcija, koje je praktički sam odobrio jer je imao odlučujuću ulogu i na Skupštinama dioničara društva, podebljao s još 12 tisuća dionica svoje tvrtke kada je postalo jasno da Barr luđački voli Plivu. Posve je razumljivo da se konzumacija takve ljubavi mogla dogoditi jedino u Veroni, mjestu najpoznatije tragične ljubezenske zgodbe. Te iste dionice koje je on kupovao po cijenama što su varirale između 280 i 400 kuna po dionici, utrapio je Barru po cijeni od 820 kuna za dionicu i »ubio« se s najmanje deset milijuna kuna.
Pohlepa je dobra
Ipak, sve je to tričarija prema 480 milijuna kuna okvirne vrijednosti dionica Adris grupe koje je Plinio Cuccurin kupio od menadžerske zarade, a to je opet jako malo prema milijardu i pol kuna vrijednih dionica Ante Vlahovića iz iste grupe, itd. Valja zato shvatiti i sućutno podržati Ivu Čovića, novog predsjednika Uprave Zagrebačkoga holdinga, kada se žali što mu je bruto plaća samo 36 tisuća kuna, odnosno oko 20 tisuća kuna neto. Sirotom Ivi nije lako: mršava menadžerska plaća u džepu i jedini član Skupštine Zagrebačkog holdinga na vratu. Teški su to radni uvjeti.
Sindikati su nedavno istrčali pred rudo sa zahtjevom za 90-postotnim oporezivanjem dohotka svih koji zarađuju više od predsjednika države i Vlade i izazvali menadžerski - smijeh.
Jedno od rijetkih istraživanja čiji cilj je bio utvrditi koliko je hrvatskih tvrtki voljno javno iznijeti podatak o menadžerskim kompenzacijama (na uzorku od 55 listanih hrvatskih kompanija) pokazalo je da samo tri kompanije ili 5,5 posto objavljuju tu vrstu podataka. Ostale je valjda bilo sram.
U »Wall Streetu«, filmu Olivera Stonea iz 1987. godine, beskrupulozni korporativni »preuzimač« Gordon Gekko (Michael Douglas) izgovara antologijsku rečenicu: »Pohlepa je dobra«. Odonda do danas promijenilo se samo to da se povećala pohlepa. Postala je, naime, još boljom.
Sindikati su nedavno istrčali pred rudo sa zahtjevom za 90-postotnim oporezivanjem dohotka svih koji zarađuju više od predsjednika države i Vlade i izazvali menadžerski - smijeh.
Jedno od rijetkih istraživanja čiji cilj je bio utvrditi koliko je hrvatskih tvrtki voljno javno iznijeti podatak o menadžerskim kompenzacijama (na uzorku od 55 listanih hrvatskih kompanija) pokazalo je da samo tri kompanije ili 5,5 posto objavljuju tu vrstu podataka. Ostale je valjda bilo sram.
U »Wall Streetu«, filmu Olivera Stonea iz 1987. godine, beskrupulozni korporativni »preuzimač« Gordon Gekko (Michael Douglas) izgovara antologijsku rečenicu: »Pohlepa je dobra«. Odonda do danas promijenilo se samo to da se povećala pohlepa. Postala je, naime, još boljom.
bglavac
irida
edin.kecanovic
