16.
Nacisti su vrlo rijetko koristili riječi poput "ubijanja" ili "pogubljenja". Operacije koje su provodile Einsatzgruppen nazivane su "izvršnim mjerama", "specijalnim tretmanom", "čišćenjem", "obavljanjem posla", "specijalnim akcijama"... "Jezička pravila" propisivala su sustav šifriranih poruka koje su se račvale u dva smjera - jedan je bio brutalno jasan, a drugi je podrazumijevao maskiranje stvarnosti obmanama ili eufemizmima. Hannah Arendt primijetila je da je i sam službeni termin, "jezička pravila", bio šifrirani naziv i označavao ono što se običnim jezikom zove laž, no pošto planirano laganje nije isto što i samoobmanjivanje, ona ukazuje na alternativu koja je umnogome radikalnija od proste laži: "Mrežni efekt tog jezičkog sistema nije sprječavao ljude da znaju što rade, već da stave znak jednakosti između onoga što rade i svoga prijašnjeg, 'normalnog' znanja o tome što su ubojstva i laži."

Stanley Cohen u svojoj analizi navodi da je argentinska hunta u sedamdesetim godinama prošloga stoljeća kreirala najsloženiju verziju dvostrukoga diskursa, izmislivši specijalni jezik terora, gdje su riječi iz svakodnevne upotrebe dobile nova značenja: assado (roštilj) postaje, primjerice, lomača na kojoj se spaljuju leševi; la parilla (ploča za prženje mesa) postala je metalni stol na koji su polagane žrtve da bi bile mučene; Comida de Pescado (hrana za ribe) označavala je drogirane ili mrtve zatvorenike koji su, s rasporenim stomacima, iz aviona bacani u more; submarino (podmornica) značilo je potapanje glave u prljavu vodu, često pomiješanu s mokraćom i izmetom, i njeno izvlačenje neposredno prije nego što se zatvorenik udavi... "Slučaj selotejp" predstavlja sličnu vrstu cinizma, kao žurnalistički uvid u teror koji je dio poreknute prošlosti.

17.
Najupečatljiviji primjer prakticiranja dvostrukoga diskursa i "aktivnog" kreiranja paralelne stvarnosti - preko održavanja utiska da se "stvari odvijaju normalno" - u Hrvatskoj je zabilježen (točnije: nije zabilježen!) prilikom jednog zasjedanja nacionalnog parlamenta 1991. godine, kada je, u noćnim satima, narodnim zastupnicima podijeljena na izglasavanje lista sudaca koje je, uglavnom zbog nepoželjne nacionalnosti, valjalo smijeniti s dužnosti. Za govornicu je tada stao Nikola Visković i postavio pitanje: "Kako je moguće da na ovoj listi bude predložen za smjenjivanje sudac Okružnog suda u Gospiću Đuro Pavlica ako se prema nedavno objavljenoj vijesti on nalazi, zajedno s javnim tužiteljem Đorđem Kalanjem, na popisu nestalih u gospićkoj noćnoj raciji?" Predsjedavajući je s indignacijom odbio primjedbu, tvrdeći da je "vijest o pogibiji irelevantna", a Visković, šest godina kasnije, u članku što ga je naslovio "Sjećanja s okusom gađenja", sažima epilog: "Od tridesetak prisutnih zastupnika došao je samo odjek tihog smijeha, a nekoliko tzv. opozicijskih zastupnika iz moje tadašnje stranke SDP-a napustilo je dvoranu da ne bi morali glasati za smjenjivanje od terorista ubijenog nosioca nezavisne funkcije pravosuđa."

Priči tu nije bio kraj, jer je uporni poslanik danima inzistirao kod saborske administracije da mu se uruči na ovjeru transkript sa sjednice, kakve je inače redovito dobivao, ali uzaludno - pisani trag noćnoga sijela najvišeg državnog tijela nije postojao. "Tako nestade dio saborskih transkripata. Nestade sve što je rečeno i proturečeno o nezgodnom slučaju smjenjivanja gospićkog suca Đure Pavlice!"

Kada je bešćutna misija dvostrukoga diskursa razotkrivena, a skupno uživljavanje u paralelnu stvarnosti - gdje se "stvari odvijaju normalno" - prokazano kao gola laž, nastupila je neuvijena cenzura.

18.
Jasno mi je da sam ti nesnosno iritantan, mladi kolega, no bilo bi dobro da razumiješ kako te s ovim historijskim smradom i krvavim gradivom ne suočavam zbog pirotehnike ili tipično staračkog sadizma (a ako si prepoznao tragove mizantropije, mudro je da to ne shvatiš lično), nego zbog teme kojoj si se sam opsesivno posvetio, naime - cenzure.

Ne čini li ti se da tvoji stariji suborci, dok odlučno vitlaju parolom "Stop cenzuri", aranžiraju stvarnost koja podrazumijeva suspendiranu prošlost, pa je njihov postupak u neku ruku i ceremonijalno cenzorsko djelo? I da crveni amblem preko njihovih usta sadrži ljigavu samoljepivu dvomisao? I da sama pobuna, kao posljedica te dvomisli, podsjeća na nešto razumski nedohvatljivo, nešto poput željezničke kompozicije koja kani "ostvariti napredak" jureći po dva kolosijeka u suprotnim smjerovima?... Ili zbog viška adrenalina i akutnih društvenih potreba nemaš vremena o tome razmišljati? A možda sam i ja u tome smislu limitiran, jer vidjevši ih onoga dana dohvaćene slobodarskom euforijom, u nezaštićenom dijelu mozga odzvanjalo mi je samo Brochovo tugaljivo i skrupulozno čuđenje iz tisuću devetsto četrdeset i sedme: gdje su, do vraga, nestali nacisti?

19.
Flaster preko usta hrvatskih novinara, istaknut 2009., to je simbolički jezik s dvostrukim diskursom, mladi prijatelju, jer se nositelji tajne predstavljaju kao glasnici istine. Ne bi bilo loše da prilikom sljedećega svečanog okupljanja nekoga od sijedih revolucionara muneš laktom u rebra i - primjereno svojoj dobi - suočiš s patetičnim pitanjem: Kako uspijevaš zavapiti za slobodom ako nisi kriknuo protiv sebe kao svoga najokrutnijeg tamničara?

Ja bih - primjereno svojoj dobi - mogao uzeti na zub (pošto nemam traku preko usta) tek njihov simbolički govor, pošto je master flaster zapravo jedini stvarni "sadržaj" pobune, i biti dovoljno bezobziran da u onome što je precizirala Hannah Arendt nasilno promijenim vremenski slijed: Mrežni efekt tog jezičkog sistema ne sprječava ih da znaju što su činili, već da stave znak jednakosti između onoga što su činili i svog sadašnjeg, "normalnog" znanja o tome što su ubojstva i laži.

20.
Nenad Dimitrijević o tome piše kao "jednoj vrsti zastrašujuće amoralne hronologije": oni koji u "zlim vremenima" spremno pristaju da učestvuju, podržavaju ili toleriraju zločin, nakon što "zla vremena" prođu, s jednakom se spremnošću vraćaju u "normalnost", te jasno razumiju i prihvaćaju civilizacijske standarde kao svoje. Normalizacija takvog usvajanja "normalnosti", međutim, kreira političku kulturu afirmiranja loše prošlosti. "Ako mi, u čije ime se ubijalo, tvrdimo da na prošlost treba staviti točku i da se jednostavno treba okrenuti izgradnji bolje budućnosti, mi time ne tvrdimo samo da prošlost nije važna: mi tvrdimo i da nepravde počinjene u naše ime nisu relevantne."

Dva desetljeća nakon pretprošloga rata, kao opreku Nietzscheovoj etici prevladavanja resantimana, Jean Amery formulirao je zahtjev za "suspenzijom vremena", tvrdeći da su potiskivanje i zaborav izazvani društvenim pritiskom nemoralni. Prirodni smjer vremena doista ima svoje korijene u fiziološkom procesu zacjeljivanja rana i postao je dio socijalne reprezentacije zbilje, ali upravo zbog toga, veli on, nema samo izvanmoralni nego i antimoralni karakter. "Što je bilo, bilo je: ta je izjava u jednakoj mjeri istinita koliko i oprečna moralu i duhu."

Walter Benjamin, pak, tvrdio je da artikuliranje prošlosti na historijski način ne znači tek spoznati "što se zaista dogodilo", nego ovladati sjećanjem, "onakvim kakvo bljesne u trenutku opasnosti".

21.
Moglo bi se reći, mladi kolega, kako sam ja svojim sjećanjem ovladao na tako izopačeni način da mi se upravo vaš ultimativni zahtjev za žurnalističkom istinom (koja se "ne može zaustaviti") ukazao kao "trenutak opasnosti", a "bljesnulo" je utoliko jače što je bio veći intenzitet zamračenja u sjećanjima tvojih starijih partnera u borbi. Bit će da je to dovelo i do lakših halucinacija, pa mi se, uz one crvene trake na ustima, pričinilo da je na vaše kategorične parole o istini navučen golemi crveni prezervativ, gumeno sredstvo za učinkovitu zaštitu od vlastitih pretenzija, jer - kao što Andrej Nikolaidis s gorkom ironijom poručuje svojim sunarodnjacima - "

". Uvijek je uzbudljivo kad su prirodne težnje opslužene plastikom i gumom.

22.
Ali ja nemam namjeru nad tvojim mladim bićem demonstrirati nešto tako provizorno i moralistički fluidno poput "suspenzije vremena". Uvjeravam te da ovo moje kopanje po prošlosti ima mnogo više veze sa sadašnjošću nego vaš pokret otpora. Samo što mene zanima i onaj aspekt sadašnjosti u koji je uključena združena energija potiskivanja, zanima me borba za istinu koja podrazumijeva svoju negaciju, šifrirani jezik kritike, dvostruka trasa kojom se putuje kroz "stvarnost", a i to uglavnom zbog "zastrašujuće amoralne hronologije" jednoga predmeta što je imao praktičnu namjenu prilikom ubijanja, da bi se premetnuo u slobodarski simbol i poslužio za preuzimanje žrtvenog identiteta nekadašnjim logističarima zla. Cenzura u ratu imala je smrtne posljedice, ali za ljudske slučajeve koji su (današnjim) Ranjenim Novinarima i (današnjoj) političkoj većini bili posve neinteresantni: čak i više nego prijašnju indiferentnost, ta etička podloga rasvjetljava aktualnu mobilizaciju.

Pođem li od toga da stvarnost više nije ratna, nego grabežljivo-kapitalistička i nacionalno-demokratska, a da su akteri na javnoj sceni ostali više-manje isti, kao što je ostao netaknut i mitološki korpus pomoću kojeg se slavi "bitka za Hrvatsku", teško mi se oteti dojmu da su sadašnji frustrirani sljedbenici poretka podložni istoj vrsti bogobojaznosti i istim mjerama dresure kao nekad, štoviše, njihova lojalnost možda i najviše dolazi do izražaja kada dižu glas kako bi ispravili brižno selektirane "nepravde". Da budem sasvim otvoren: tamo gdje ti vidiš pobunu, ja slutim podvalu.

23.
Kako to postaje žrtva sistema onaj koga je sistem stvorio? Ili ne postaje? Što ako sistem proizvodi podobnu strukturu nezadovoljnika kako bi se mogao "popravljati" i bezbolno reproducirati? U ovodobnim protestnim povorkama - pa i onoj što je prijetila stisnutim šakama u Savskoj ulici - nema protivnika sistema; upadljivo nedostaju oni koji bi sistem rušili, ili barem zazvali njegovu temeljitu demontažu, a sve vrvi od konstruktivnih nesretnika koji bi ga učinili "boljim". Ako bi se pojavili drznici koji "poboljšanje" vide u tome da se postojećem sustavu promijeni agregatno stanje tako što će biti pretvoren u prah i pepeo, nema sumnje da bi ih sami bundžije proglasili remetilačkim faktorima, prezira vrijednim uljezima i utvrdili prema njima neprobojan sanitarni kordon, a u nekim manje liberalnim okolnostima prepustili ih zasluženoj sudbini i hirovima mutnih rijeka.

24.
Sadašnja "sloboda pobune" služi tek kao demonstracija uspješnosti prethodnoga zatiranja, i prilično sam siguran, mladi kolega, da se činom otpora zapravo pridružuješ vladajućem konformizmu. Na djelu su faksimili uvjerenja, ona vrsta mentalne energije iz koje se naslućuje da bi najvatreniji kritičari sustava koji nameće cenzuru bili istinski užasnuti da taj sustav zaista ode do đavola.

"Sloboda", "istina" i "nezavisnost", za kojima ste gromko uskliknuli, nisu naime ništa više od šifri iz leksičkog asortimana podobnoga revolta i, priznao ti to ili ne, "znače nešto drugo od onoga što govore": one prizivaju "popravljanje stanja", "jasnoću kriterija", uklanjanje sekundarnih manjkavosti i druge kozmetičke intervencije, ali ne i destrukciju mehanizma koji je tim vrijednostima suštinski suprotstavljen. Razlog: u stroj za mljevenje principa ugrađeni su i njegovi dobronamjerni kritičari. Mašina radi još bolje uz kritički raspoloženo mazivo.

Gdje ti dižeš uzbunu, ja njušim obmanu: dok ste na platou ispred Novinarskog doma tražili "slobodu", "istinu" i "nezavisnost", a imali u vidu njihove patvorine i dimne efekte, bilo je jasno da predstavljate istinsko utjelovljenje sistema čijem ste tlačenju izloženi, ili barem njegova najgoreg dijela. Uz ratoborne pokliče, sažimali ste "marionetsku prirodu većine stanovnika javnog prostora", svojstvo kojim se osigurava cirkularna stabilnost. Zato su televizijski Pedro i Pedra sa svojih funkcija odletjeli tako lako - da bi se dogodio preokret poslije kojega sve ostaje isto.

Dolazim u napast da zloupotrijebim onaj čuveni Brechtov moto iz "Prosjačke opere" da pravi zločinci nisu oni koji pljačkaju banke nego oni koji ih osnivaju. Primijenjena na našu temu, varijacija je sljedeća: pravi zločin nije cenzura medija, nego pobuna protiv nje radi održavanja sustava koji se na medijskoj cenzuri zasniva.

25.
Cinizam otpora proizlazi iz cinične prirode medija, a na žalost - od nekog vremena - i cinične prirode samog novinarstva. Demokratska je funkcija suvremenih medija proizvodnja ravnodušnosti i patriotskih imperativa. "Slučaj selotejp", kada jednom ipak dospije u novine u prihvatljivoj ambalaži spektakla, tretirat će se jednako kao i slučaj pijanog nogometaša koji je razbio svoj novi porsche, ili slučaj manekenke uhvaćene u preljubu, ili slučaj genocida u nekoj afričkoj zemlji nepamtljiva imena, ili slučaj sveučilišnog profesora koji je tražio seks za dvojku u indeksu, ili slučaj teleta s dvije glave, ili slučaj katoličkog mistika koji posjeduje lanac trgovina pornografskom robom, ili slučaj potresa koji je odnio stotinu tisuća života, ili slučaj nove crne bebe koju je usvojila holivudska zvijezda...

Ravnodušnost pretpostavlja horizontalnu nivelaciju, ujednačavanje važnog i nevažnog, brisanje razlike između presudnog i nepotrebnog, gomilanje koje izaziva disperziju pažnje i draška onu vrstu pristupa informacijskome obilju koje će zahvaljujući samoj medijskoj sili biti lišeno tjeskobe i emocionalnog uživljavanja. Peter Sloterdijk tvrdi da su naše glave, posredstvom medija, trenirane za "preglednost enciklopedijski široke skale ravnodušnosti". Isti je autor ponudio dosad valjda najotrovniju definiciju novinara: "Žurnalist je onaj tko je, zanimanja radi, primoran zaboraviti kako se zove broj što dolazi nakon jedan i dva." Drugim riječima: "Tko misli, mora u otpadnike!"

Bilo bi bolje da mama ne sazna za takve ispade, mladi kolega, jer bi se nepotrebno rastužila, a sigurno je da vjeruje - kao i ja, uostalom, pa ti se zato i obraćam - da njezin jedinac još nije pristao na amputaciju mišljenja. Ipak, i sam znaš da perspektive u pogledu umne slobode nisu naročito blistave (zato si, vjerujem, i nataknuo flaster preko usta). Mene, s druge strane, golica prividni nesporazum: Što to znači kada trudbenici u industriji ravnodušnosti prekinu rad u smjeni da bi iznudili javnu brigu za vlastiti slučaj?

Tim više što se ravnodušnost na ovim prostorima nije proizvodila samo horizontalnim ujednačavanjem, nego je patriotska prisila bila u punome naletu, formirala se nacija i gradila država, vodila se i još se vodi "bitka za Hrvatsku", patilo se i klalo u ime najsvetijih ciljeva, što je uključivalo manje sofisticirane medijske strategije - izravno ideološko djelovanje i otvorenu cenzuru. Indiferencija prema stradanjima drugih bila je, i još je uvijek, neotuđivi dio obvezujuće ljubavi prema domovini.

26.
Paradoks je, dakako, nepostojeći. To što su pobunjeni žurnalisti - oni s tvoje lijeve i desne strane - bili prvoborci medijskoga stimuliranja ravnodušnosti, ne znači da danas padaju kao žrtve vlastitoga pregalaštva, već da projekt ulazi u novu uzbudljivu fazu, poprima dekadentne manire i teatarske inscenacije, gdje se bitkama za komoditet želi pridati revolucionarni predznak.

Kao pamfletist s tendencijom, dovoljno sam lišen obzira da ne previdim tu težnju ka niveliranju iz donjega rakursa: vaš "slučaj" pretendira da se od objektivno nevažnoga popne do važnog, kao što će ono objektivno bitno biti srozano na istu razinu. Emisari indiferentnosti pokušavaju osigurati javnu pozornost za svojih pet minuta bijesa - oplemenjenog sladunjavim frazama o slobodi i nezavisnosti - a kada im to pođe za rukom, bilježi se novi uspjeh medijskoga koncepta protiv kojeg tobože ustaju.

Ciljevi hinjenog konflikta s vladajućim poretkom sami su po sebi falsifikat, ali tajna je u tome što oni zapravo nisu ni važni, i sigurno je da u ishodu izostaje i slast pobjede i nesreća poraza. Iskustvo će te naučiti da je zakon medija postao moćniji od medijskog sadržaja. Njegova priroda je pravolinijska i jamči nestanak svih oblika hijerarhije, osigurava ekskluzivnu jednakost, to jest ravnodušnost, to jest ukidanje ometajućih vertikala i trijumf horizonta. Možda je to nepristojno primijetiti, ali već i na pojavnoj razini vaša je borbena povorka kiptjela od prosječnosti.

27.
Ako ćeš u gornjim riječima prepoznati pakosni elitizam i isključivost, nemam ništa protiv, mladi kolega, trudim se biti što je moguće više jednostran, jer me, zbog ukazanja plastičnog amblema, fascinira ljepljiva strana otpora. A ne bi bilo loše da u svem tom razmetanju simbolima i ti napipaš nešto realnosti, na primjer to da, možda i protiv svoje volje, sudjeluješ u performansu odvlačenja pažnje i zasljepljivanja. Iz moje jednostrane vizure stvar je vrlo prosta: tvoji stariji drugovi istaknuli su trake preko usta da bi prikrili činjenicu kako ih sve vrijeme dobrovoljno nose.

Odatle ta iritantna kolektivna odlučnost, energična kritika u mnoštvu, osuda koja je utoliko žešća što podrazumijeva manje rizika. Ima li nas dosta da nas ne bude malo? Je li nas se skupilo dovoljno da iskažemo ono što pojedinačno nismo u stanju? Prizor sugerira neku vrstu preobrazbe stada u čopor, s tim da veći broj aktera i dalje čuje ono blejanje ovce u sebi, a pogledom potajno traži pastirski štap.

Još su grčki filozofi, baveći se psihologijom samopoštovanja, učili da je samo onaj tko sebe može koriti u stanju sobom i upravljati. Sposobnost samoprijekora je minimalan uvjet samostalnosti. Uzimajući to u obzir, nižu se samo enigme. Koja je to vrsta (novinarske) samostalnosti što se zaziva uz odlučno odbijanje bilo kakve autorefleksije? Što nastaje kada se u uloge boraca za (novinarsku) nezavisnost uglave oni koji se ne odriču pogodnosti ovisnosti? Kakav je to slobodarski duh ako ga pronose poslušni vojnici nacije?... A opet, sve se svodi na isto pitanje iz sfere elementarnog morala, koje je uz to i dosta praktično, pa ću ti ga, misleći na tvoje starije novinarske partnere, još jednom postaviti: Ima li pravo povesti "bitku za slobodu" onaj tko je spreman bespogovorno se priključiti "bitki za Hrvatsku", ako "bitka za Hrvatsku" podrazumijeva storniranje slobode, a i samog novinarstva?

28.
Naime, kada slobodu zatraže oni što su se već dokazali u disciplini dobrovoljnog vazalstva, otpor bi morao ići prema unutra, a ne prema vani. Nemam predodžbu što bi se u tom slučaju dalo učiniti s ljepljivom vrpcom. Vanjska upotreba upućuje na zametanje tragova i lukavije oblike služenja.

Ako bi bio pažljiviji, mladi kolega, i sam bi zapazio taj ljupki fenomen da ratovi i tiranije prolaze, a prinude ostaju. Skoro da bi se moglo govoriti o posebnoj teologiji suvremenih demokratskih društava, gdje se konsenzusi ne postižu bez dresure i iznuđivanja masovne poniznosti, a emisije straha i granice slobode zadane su preko nedodirljivih supstituta nekadašnjega službenog Boga - liberalnog tržišta, globalnoga kapitala, profitne obveze, kulta potrošnje, protestantske etike rada, nacionalne države, pa čak i "demokracije" u svom hegemonijskom aspektu, s izvitoperenim procedurama i uvijek istim otuđenim zastupnicima tzv. narodne volje. Manevarski prostor strogo kontroliranog buntovništva definiran je tim intaktnim posvećenim vrijednostima. U asortimanu tekovina pred kojima valja ostati religiozno pokoran, nacija i na naciji zasnovana fikcija domovine predstavljaju idealne svetinje. Blagotvorne u doba stabilnosti, nezamjenjive u eskalacijama.

Medijski proleteri imaju posebno važnu ulogu kada je riječ o nacionalnim i državnim interesima. Prema nekim slobodnijim teorijama nacija kao psiho-politička tvorevina i nije ništa drugo nego organizirana mreža novinskih kioska, televizijskih odašiljača i radijskih stanica, koja služi samonadraživanju, kontinuiranoj proizvodnji odgovarajućih oblika stresa što će naciji osigurati smisao i razlog postojanja. A to postojanje potvrđuje se molitvama, propovijedima i zastrašivanjima kroz lepezu novinarskih žanrova.

Problem je, međutim, što "istina" i "sloboda", ako nisu poturene kao šifre, teško podliježu religioznom tretmanu.

29.
I tu se opet vraćam tvojim starijim kompanjonima, pripadnicima moje generacije, i njihovoj ambicioznoj navadi da kleče i ustaju u isto doba. Bezuvjetno ljubiti domovinu i bezuvjetno ljubiti istinu predstavlja nemoguću misiju: nađu li se blizu jedna drugoj, dragane se međusobno masakriraju, često uz pomoć svojih plahih ljubavnika, i moram reći da mi je bilo dosta tužno vidjeti te u društvu onih koji su pridržavali nož pogrešnoj od njih. Epilog nije upitan - domovina najintenzivnije živi tamo gdje istina skončava u krvi.

Čuven je slučaj poznate ovdašnje novinarke koja je, glasno izričući nepisani kredo nacionalno osviještene profesije, početkom rata izjavila kako je "spremna i lagati ako bi to bilo u interesu Hrvatske". Iskaz je, zbog relativističkog tona, zapravo duboko pogrešan, naime - da bi se zastupalo "interese Hrvatske" nemoguće je ne lagati! Tko god se angažira u obrani nacije i njenog zadimljenog ognjišta osuđen je da piše neistine.

30.Današnji lažni "vjernici slobode" bili su i još uvijek jesu "vjernici nacije" i "vjernici države". Kada su nacija i njena država obogotvorene, postavljene na pijedestal vrhovnih svetinja, refleks je bio isti kakav upražnjavaju svi drugi religijski fundamentalisti: bilo je dopušteno i ubijanje drugih ako se to činilo u izravnoj vezi s proglašenim Bogom i djelovalo u svojstvu oruđa njegove volje.
Sloboda je, međutim, ateističke prirode. I saveznike i neprijatelje moraš najprije tražiti u samome sebi. "Vjernik slobode" koji u sebi nije uništio "vjernika nacije" predstavlja nepodnošljivi hodajući nesporazum. Zato je hrvatski Ranjeni Novinar vječito ranjen, a nikad mrtav, osuđen na borbu čiji je jedini smisao da promašuje cilj.

31.
Na ovu dugometražnu masažu odlučio sam se isključivo zbog tvojih godina, računajući da ćeš to podnijeti i barem mi se zlobno naceriti u lice, pa na neki način i sam parazitiram na tvojoj mladosti. Ubijam vrijeme, osim toga, umjesto da se rekreiram na protestnim okupljanjima. Izložim li se još riziku davanja savjeta, preporučio bih ti da bez trunke obzira napustiš svoje ostarjele kolege i ostaviš ih da sami rješavaju probleme što ih imaju sa sobom. Ili im, u duhu kolektivne mimikrije, možeš u tome pomoći. Zabavno mi je zamisliti prizor vašega sljedećeg slobodarskog mitinga pred Novinarskim domom: na bini se smjenjuju vatreni govornici, lamentiraju o tome da cenzuru više neće trpjeti, da se "istina ne može zaustaviti", mediji ne mogu biti sluge političkim i ekonomskim glavešinama, sloboda govora je princip svih principa, ušutkani novinari su dokaz zarobljenog društva... a ti uspravno stojiš na platou, s ljepljivom trakom preko ušiju.

Drugačiji je osjećaj kada se cenzura iskuša kao privilegija primalaca. Moć tišine mogla bi te neočekivano smiriti, dati ti priliku da zanemariš graju i pomnije razgledaš impozantno ovalno zdanje Novinarskog doma, biser arhitekture s početka hrvatske moderne, administrativno uporište ojađene struke čija patina predočava stoljetnu vještinu opstanka; moguće je da će ti se budućnost učiniti bližom i da ćeš se prepustiti staloženim mislima, o tome kako vrijeme liječi sve rane, na primjer, pa i rane Ranjenih Novinara, s tim da se vrijeme odbrojava negdje u podrumu te kuće duhova, preko satnog mehanizma u sanduku punom eksploziva.

*Tekst prenosimo iz knjige "Zašto ne pišem i drugi eseji" koju je objavila Fabrika knjiga