"Nešto mi, naravno, nedostaje u Vašim opisima, a isto tako i u Hubertusovim izvještajima: gdje su nacisti?"
Herman Broch, u pismu iz ožujka 1947.

1.
Koliko si godina imao u ratu, mladi kolega, deset, petnaest? Osam na početku, dvanaest na kraju? Ili još manje? Onog sam te dana to možda mogao i pitati, ali bio si privremeno lišen sposobnosti govora, u najboljem slučaju uspio bi nešto odfrfljati, jer ti je donji dio lica krasila crvena ljepljiva traka, debela kao prst, postavljena u križ, tako da su ti usta bila izvan funkcije.

Postoji mogućnost da je ratna stihija prošla kroz tvoj život kao kosilica kroz travnjak, ostavljajući te bez dijela rodbine i prijatelja, da bi te onda izbacila u nekom izbjegličkom kampu gdje je valjalo na brzinu odrasti, preskočiti pubertet i krenuti u potragu za tlom koje je pogodno da se iznova pusti korijenje... Ali slutim da su stvari u tvome slučaju bile mnogo konvencionalnije. U toj uspravnoj figuri pokrivenoj modrom dolamicom nazirem vlasnika solidne građanske egzistencije, nekoga tko je rastao u sigurnosti, konzumirao sretno djetinjstvo, rođendanske torte sa svjećicama i čokoladnom glazurom, završio školske obaveze, diplomirao u roku, okružen roditeljskom brigom i ljubavlju.

Mama je sigurno ponosna na to što si postao novinar. Naročito je mogla biti ushićena toga dana kada si, zajedno sa stotinjak svojih kolega, mahom starijih, stao na branik slobode. Točnije, na mali trg ispred Novinarskog doma u zagrebačkoj Savskoj ulici, preko puta muzeja Mimara: nosili ste transparente s natpisom "Stop cenzuri", na bini su se smjenjivali vatreni govornici, lamentirali su o tome da se "istina ne može zaustaviti", mediji ne mogu biti sluge političkim i ekonomskim glavešinama, sloboda govora je princip svih principa, ušutkani novinari su dokaz zarobljenog društva, pa ste zato nalijepili crvene trake preko usta, u znak prkosa, dajući do znanja da nećete trpjeti daljnja poniženja. Mama je zacijelo bila uzbuđena. Mami je možda potekla suza što se njezin jedinac hrabro izlaže za slobodarske ideale, sa simbolom otpora preko lica.

Ta ljepljiva traka i mene je najviše dirnula, mladi kolega. Toliko da sam ubrzao korak i šmugnuo iza prvog ugla, bijesan na sebe jer sam slučajno naišao baš tada, baš tuda.

2.
Primijetio sam tvoj prijekorni pogled. Tko zna što ti se motalo po glavi, da sam matori ignorant, ili umišljeni sektaš, ili naprosto kukavica, svakako netko tko ne želi priložiti kakav-takav komadić ugleda za opću stvar, nego bježi negdje gdje će sebično istrunuti... Jedna me kolegica (koja je, valjda zbog estetskih razloga, prekriženi flaster nalijepila na rever kaputa, a ne preko usta) čak drugarski dohvatila za ruku i zaskočila prijekim pitanjem: "Što, nećeš s nama?" Odmahnuo sam glavom, želeći izbjeći objašnjenja, i promrsio nešto dosta glupo, da žurim jer imam važnijega posla. "Važnijega posla?!" - istresla mi je u lice mješavinu čuđenja i optužbe. Zbilja, kakvoga bi to važnijeg posla mogao imati novinar u ovim dramatičnim vremenima od toga da se pridruži činu zajedničke borbe za slobodno novinarstvo, da iskaže barem trunku solidarnosti, da se usprotivi sustavu koji uništava profesiju, koji nas iz dana u dan melje, škopi i sili da držimo začepljene gubice? Što on to važnijega za sebe i svoju budućnost može učiniti nego stisnuti pest i ugraditi se u kolektivno tijelo Ranjenoga Novinara?

3.
Pobuna je krenula na javnoj televiziji (priznajem, kolega, da je to bio prvi element koji je u meni probudio nezdravu sumnju), gdje je patentiran i samoljepivi amblem: revoltirani novinari okupili su se u hodniku i s flasterima preko usta presreli dvoje negativnih junaka, glavnoga ravnatelja i glavnu urednicu, tražeći njihove ostavke. Dvojac je bez sumnje zasluživao najdublji prezir, jer je višegodišnji mandat utrošio na bespogovorno služenje režimu, kao i čitav svoj profesionalni vijek, uostalom, a zadnjih je mjeseci - slijedeći šizofreniju u vrhu vlasti - situacija na javnoj televiziji još i eskalirala: ukinute su neke emisije, zabranjeni su neki prilozi, nekim su novinarima smanjene plaće, nekima su razrezane novčane kazne jer su dovodili u studio nepoćudne goste... A onda se mala "selotejp revolucija" proširila s Prisavlja, režiju prosvjeda preuzelo je Hrvatsko novinarsko društvo, naglasilo da je problem od općega značaja, i druge redakcije trpe nesmiljeni teror vlasti i krupnog kapitala, politička cenzura postala je svakodnevni običaj, a žurnalisti to više ne kane šutke podnositi, njima je toga zaista dosta, i tako ste u Savskoj ulici formirali skupnu figuru Ranjenoga Novinara, s transparentima u rukama, vrućicom u grudima i ljepljivim trakama na usnama.

U kasnu jesen 2009., skoro dva desetljeća nakon što je slavno proglašena samostalna država (da bi potom bila prignječena demokratski legitimiranom diktaturom i posvećena obrednom ratnom krvlju), hrvatski novinarski ceh po prvi je put organizirano progovorio o cenzuri i gušenju slobode govora. A moju je pažnju privukao samo jebeni amblem! I to ne zbog njegova općeg, nego vrlo posebnog - takoreći nacionalnog - značenja. Zato te unaprijed upozoravam da je ova pisanija primjer tendencioznosti, mladi kolega, pamflet za koji se s punim pravom može reći da autor od stabla ne vidi šumu. To "stablo" - samoljepivo, praktično, plastično - takvo je da za šumu vaših opravdanih zahtjeva, eto, ne dajem ni pišljiva boba.

4.
Točno osamnaest godina ranije, pred kraj 1991., hrvatski vojnici pod zapovjedništvom Branimira Glavaša hapsili su civile srpske nacionalnosti u Osijeku, odvodili ih u ranim jutarnjim satima na obalu Drave i tamo ubijali, ali tako što su im prethodno stavljali ljepljive trake preko usta. Procedura je bila uvijek ista: postavili bi ih uz sami rub rijeke, uputili zadnji pogled prema licu čiji je donji dio bio prekriven debelom samoljepivom vrpcom, ispalili hitac u glavu, a zatim promatrali kako tijelo pluta niz Dravu. Ne zna se točan broj žena i muškaraca koji su ovako ubijeni. U optužnici što je nevoljko podignuta desetljeće i pol kasnije poimenično se spominje jedanaest ustrijeljenih, no to je tek manji dio stvarnih žrtava, onih čija su tijela pronađena a identitet utvrđen. Ostali se vode pod stavkom "nestalih".

Bio je i jedan preživjeli. Radoslavu Ratkoviću metak je ušao kroz obraz, a izašao u blizini sljepoočnice, nekim čudom ne oštetivši mozak. Kada je izronio iz rijeke i počeo bjesomučno plivati, zasuli su ga rafalnom paljbom, pa ga je drugi metak pogodio skoro u isto mjesto, ali se uspio spasiti. Nakon što je u Feralu objavljena njegova priča, ni jedan drugi hrvatski medij nije je prenio, niti se na nju osvrtao.

5.Ustvari, o slučaju "nestalih" Srba iz Osijeka godinama je, iz pera Drage Hedla, otkrića objavljivao jedino Feral, tjednik koji više ne postoji. Iz današnje perspektive, moglo bi se čak reći da je slučaj poznat zbog truda hrvatskih novinara da ga ostave nepoznatim. Dobar broj njih imao je saznanja o dobrome broju mučnih detalja, ali kao i da nije... Mogli su krenuti i tragom činjenica iznesenih u Feralu, ali nisu... Ukoliko ih je u tome netko sprječavao, mogli su se pobuniti protiv cenzure, ali nisu... Pobunili su se osamnaest godina kasnije, kada predmet tzv. profesionalnog i istinitog izvještavanja više nisu bili mrtvi srpski civili, a i egzistencije više nisu mogle biti ugrožene oružanom ili državnom silom, pa je postalo neusporedivo sigurnije ustobočiti se i omasoviti u pozi Ranjenoga Novinara. Nacija se tim kurentnim činom hrabrosti nije mogla naći uznemirenom, naprotiv, baršunasto nezadovoljstvo sasvim joj je po volji. Što misliš, mladi kolega, tko je Radoslavu Ratkoviću doista stavio ljepljivu traku preko usta, onaj tko je u njega pucao ili onaj koji nije htio čuti njegovu priču? I u kakvu bismo varijantu opscenosti mogli svrstati to što hrvatski novinari, osamnaest godina kasnije, isti banalni predmet pretvaraju u simbol borbe za istinu?

6.
Možda oni ljudi sa zapušenim ustima ne bi plutali niz Dravu u tolikome broju da su oni koji se danas osjećaju Ranjenim Novinarima ranije posegnuli za ljepljivim trakama i protestno ih razvukli između nosa i brade? Poginuli su u nepodnošljivoj tišini, zahvaljujući, između ostaloga, vojnicima u sektoru javnog informiranja koji će pouzdano zatajiti njihove smrti, ali su im svejedno usta nasilno oblijepili selotejpom: nije trebalo takvih intervencija da bi hrvatski novinari držali jezike za zubima. Njima tada nije padalo na pamet zalagati se za pravo govora, za "istinu koja se ne može zaustaviti" ili - evo te idiotske fraze - "slobodan protok informacija", pošto su ove išle nizvodno, a Drava je bila hladna, nimalo nalik na liberalnu tekovinu. Čitava nabujala mutna rijeka, kakva već znade biti u decembru, zajedno s rastočenim splavovima, živim i mrtvim organizmima, nije im bila dostatna za onu "kap koja prelijeva čašu". Jer hrvatski medijski udarnik tada još nije bio Ranjeni Novinar; osjećao se dovoljno zdravim da poslušno natakne prigušivač na cijev pištolja.

7.
Sada već slutim da si popizdio, mladi kolega, s određenim razumnim argumentima, naposljetku - ti si u ratu još bio dijete. Zašto bi te se uopće ticala sva ta svinjarija, naročito ako ti je neki zagriženi tip nabija na nos, dovodeći u pitanje tvoje današnje slobodarske principe i zanose... No, napomenuo sam ti da će ovo biti tendenciozno štivo, pamflet u kojem zbog ekonomičnosti ne ostavljam prostora za milost. Osim toga, eskivaža ti nije bogzna kakva: na onome skupu preko puta Mimare bio si jedan od mlađih, ili čak najmlađi, društvo sam u prolazu pažljivo razgledao, a mnoga lica prepoznao. Većinom su to bili likovi iz moje generacije, roba od pedeset i nešto, s podbradcima, pivskim trbuščićima, bogatim nanosima šminke i karijerama koje polako ali sigurno ulaze u zonu ogorčenja. Vjerojatno ti je imponiralo njihovo iskustvo, ili ipak etabliranost, jer zatekao se tu priličan broj prominentnih imena, poznatih s malih ekrana, onih koji bi zasigurno mogli poslužiti kao uzori, ali nemoj pomišljati da su se oni manje obradovali tebi, točnije - paketu nevinosti što ga osiguravaš svojom mladošću.

Bez želje da kvarim idilu i rušim međugeneracijske mostove, ja te tek podsjećam na različite forme odnosa prema cenzuri, proizašle iz različitih oblika uronjenosti u stvarnost: jednima je, dakle, ljepljiva traka stavljana preko usta zato da ne bi urlikali od straha i bola, da ne bi remetili planiranu predsmrtnu tišinu, a drugi su za ljepljivom trakom posegnuli kako bi napokon iz sebe otpustili glas kojim zazivaju slobodu, istinu i pravdu.

8.
Priznajem da me od takvog "kontinuiteta" podilazi stanovita jeza, mladi kolega, pa otkrivam nešto pomalo nakazno u vašoj borbenoj gotovosti. Jesu li možda prvobitni nositelji selotejpa pali za vašu stvar? Možda su oni morali biti ušutkani da biste vi mogli progovoriti? Samo, otkud ideja da je to ušutkavanje obavljeno bez presudne pomoći današnjih Ranjenih Novinara, to jest da, sukladno onim uronjenostima, postoje dvije ničim povezane stvarnosti? Kada bi im se pobijeni civili mogli obratiti nekom čudesnom zagrobnom metodom (da imam predispozicija za medija, rado bih im iznajmio ovaj tekst!), valjda bi to bio tek zahtjev za minimalnom mjerom pristojnosti: Ako tada niste imali hrabrosti govoriti, zašto biste sada, obljepljujući usta, tražili pravo na razvezani jezik?

U tome mi smislu pada na um podli prijedlog da se barem onima koji su opsluživali vodeće medije u ratno vrijeme, naročito javnu televiziju, nekakvim dekretom onemogući upotreba flastera u slobodarske svrhe. Otkad je selotejp postao simbol otpora hrvatskih novinara, jedini ozbiljan vid suprotstavljanja cenzuri bio bi da se cenzurira borba protiv cenzure.

9.
Vaše protestno okupljanje ispred Novinarskog doma podsjetilo me na vic što ga je Renata Salecl, baveći se sličnom temom, navela u jednoj svojoj knjizi - o plemenu koje na upit antropologa "Ima li među vama još ljudoždera?", odgovara "Ne, prošlog smo tjedna pojeli posljednjeg".

Kolega što se onoga dana isprsio s tvoje lijeve strane, jedan od inicijatora pobune, čovjek koji pršti liberalno-kritičkim duhom, pa su mu na javnoj televiziji ukinuli debatnu emisiju, prije nego je preuzeo identitet Ranjenoga Novinara bio je ratni reporter sa specijalnim zadaćama. Koncem 1991. postavili su ga za "šefa ratnog studija HTV-a" u Sisku, odakle je jednom sačinio prilog, dosta znamenit uradak, u kojem je čitao spisak od par desetaka Srba što su navodno zapalili jedno hrvatsko selo, pažljivo naglašavajući svako ime i prezime, dok se popis krupnim slovima nizao na ekranu. Bila je to klasična lista za odstrel: nitko od pobrojanih nije bio ni osumnjičen ni optužen za inkriminirano djelo, ali se mnogima od njih nakon televizijske prozivke - ili možda već prije nje? - izgubio svaki trag.

Kolegica što je pravednički mahala šakom s tvoje desne strane, također pripadnica prvog ešalona otpora, dok još nije postala Ranjena Novinarka izvještavala je za javnu televiziju iz ratnoga Gospića, gdje su se organizirale stravične noćne likvidacije tamošnjih Srba, ali ona o tome nikada nije u kameru izustila ni najmanju slutnju, nego je recitirala ode o herojskoj obrani od agresora i bila u više nego prisnim odnosima sa zapovjednikom hrvatskih trupa, kasnije osuđenim zbog masovnih ratnih zločina.

Onoga lijevog, budući da se dokazao kao pouzdani kadar, netom nakon operacije Oluja, u ljeto 1995., delegirali su za "šefa ratnog studija" u Kninu: kroz dva ili tri tjedna na području bivše Krajine ubijeno je oko 700 srpskih civila, uglavnom staraca, zapaljeno tisuće kuća i opljačkano sve što se opljačkati moglo, ali javna televizija, zahvaljujući budnome i mudrom terenskom vodstvu, nije o tome objavila ni jednu vijest, nego se brinula za dnevne kvote bajki i patriotskih lakirovki, pa je onih par nevladinih organizacija i nezavisnih medija što su se odvažili izvijestiti o gadostima s lakoćom svrstano među protuobavještajne službe poraženog neprijatelja.

10.
Moja je mašta dovoljno bolesna, mladi kolega, da bez problema mogu zamisliti i takvu eventualnost da su poneki od onih par desetaka Srba "palikuća" za kojima je Ranjeni Novinar, prije nego se oćutio ranjenim, raspisao televizijsku potjernicu, ubijeni tako što im je prethodno stavljena ljepljiva traka preko usta, jer i spomenuti su Srbi iz Osijeka prije likvidacije u lokalnim medijima bili oglašeni kao "snajperisti" ili "agenti neprijatelja". Što bi u tom slučaju danas značila navada jednog od egzekutora iz pozadine da preuzme simbolički detalj njihove žrtve i teatralno ga istakne na lice? Što bi imala predstavljati ta lakoća preuzimanja mučeništva preko plastične vrpce? A poslije jednosatnog rituala otpora naš je junak zacijelo otišao kući, smiren i olakšan, bez ljepljive trake, i u onim slobodnim ustima metodično mlio nešto friško spravljeno i ukusno, krvavi biftek sa salatom od rajčica, recimo. Lagano je podrignuo, pripalio cigaretu i dohvatio mobitel da razmjeni još topla iskustva s nekim od suboraca, dobro uhranjenih buntovnika.

11.
Sada ti se čini da divljački pretjerujem, zar ne? Konstruiram do besvijesti, kao što i priliči pamfletistu koji od stabla ne želi vidjeti šumu, a i to drvce uvećava preko svake mjere. Otkud bi Ranjenome Novinaru mogle biti poznate posljedice njegovih ranih djela, na primjer, a kako bi tek iste mogle biti poznate meni? Pa jest, ne možemo to sa sigurnošću znati ni on ni ja. Situacija je na informativnom planu prilično maglovita. Rekoh već da su hrvatski novinari poznati po naporima da neugodne činjenice ostave nepoznatima. Sve opcije, prema tome, ostaju u igri.

A možda se Ranjeni Novinar u međuvremenu promijenio, prošle su tolike godine, možda mu se u jednome životno važnom trenutku dogodila katarza, takva da je shvatio kako sastavljanje spiskova za likvidacije i prešućivanje zlodjela baš i ne spada u najbolje profesionalne običaje, te je zato danas tako odlučan i nepokolebljiv u zahtjevima za istinom i poštovanjem novinarskog digniteta? Tu te već mogu demantirati golim faktima, mladi kolega: ne tako davno jedan je televizijski voditelj (od bolje profesionalne sorte) priredio mali eksces i javno suočio našega Ranjenog Novinara s potjernicom koju je sačinio u ratu, tražeći da se prema njoj odredi s tzv. povijesne distance, pošto je taj prilog u potpunoj opreci s njegovim aktualnim angažmanom, ali ovaj nije imao ama baš nikakvih zamjerki na svoj minuli rad, nije pokazao ni najmanji trag nesigurnosti, kajanja ili nelagode, nego je čak održao kraću propovijed o tome kako se u ratnim prilikama ne može voditi briga o profesionalnom novinarstvu. "Spisak sam objavio po nalogu Kriznog stožera", kazao je, "a nisam se upuštao u provjere jer mi je tada bitka za Hrvatsku bila važnija od profesije". U ratnim okolnostima djelujemo kao ratnici, a žurnalisti postajemo u miru, s tim da se i dok ratujemo predstavljamo novinarima. Ne znam bolji primjer s kojim bih potkrijepio ocjenu Predraga Brebanovića o "marionetskoj prirodi većine stanovnika javnog prostora".

12.
Ništa dakle od iskrenoga pogleda u zrcalo, mladi kolega, od njegova razbijanja još manje. Ovi tvoji stariji drugovi koji poručuju da se "istina ne može zaustaviti" i zahtijevaju hitnu slobodu, danas bi se, u slučaju zločina poduzetih u ime države i nacije, ponašali potpuno isto kao prije. Skinuli bi flastere s usta i, logično, zašutjeli. Bit će da sam ispao i pomalo nepravedan prema onome što ti je stajao slijeva, jer sličnima je nakrcana medijska scena, a nije ih manjkalo ni onoga dana u Savskoj ulici, naprotiv, činili su premoćnu većinu. Novi liberalno-demokratski gurui, pronositelji kritičkoga duha, nepotkupljivi profesionalci, aktivisti nezavisnosti, neustrašivi borci za istinu, nekoć su uglavnom liferovali tešku ratnohuškačku artiljeriju, organizirali lovove na vještice, harangirali protiv narodnih izdajnika, objavljivali potjernice, potpirivali nacionalnu histeriju ili - što je ipak najčešći slučaj - krotko zalijepili nevidljive trake preko usta i "radili svoj posao", nastojeći da ne čuju i ne vide ono o čemu nije dopušteno svjedočiti, čekajući da nevolja mine, da se zrak raščisti i nestane neugodni miris leševa, kada će moći ljudski prodisati i slobodno izgovoriti riječ "novinarstvo". Šačicu onih koji su se ponašali drugačije, koji su "radili svoj posao" tako da svjedoče - čuju, vide i govore - smatrali su u najboljem slučaju egzotičnim ekstremima, socijalno poremećenim avanturistima, i silno su im išli na živce, jer su kršili prešutne propozicije, a uz to i loše djelovali na savjesti, pa bi ih najradije bili vidjeli nekamo trajno uklonjene, u što daljem inozemstvu, na primjer, ili u Dravi, samo da su se našli kreativniji nepoznati počinitelji.

13.
Odatle taj otužni tajming i prostački izabrani borbeni simbol, kolega. Dragi Hedlu, dok je objavljivao prva otkrića o "nestalim" osječkim Srbima, prijetili su smrću, fizički su na njega nasrtali, razbijali mu automobil pajserima, Feral je ceremonijalno spaljivan na gradskome trgu, kasnije i ugašen, novinare i urednike nekoliko nezavisnih medija zasipali su bezbrojnim sudskim tužbama, uhodili ih i prisluškivali im telefone, režim je koristio sva sredstva da ih ušutka, u tajnoj policiji njima su se bavili odjeli za "antidržavni terorizam", proturatno raspoloženi pisci bili su progonjeni kao psi, nikad bez pomoći vodećih nacionalnih medija... a središnja struja hrvatskoga novinarstva, predvođena zakinutim televizijskim vedetama, u organizaciji Hrvatskoga novinarskog društva, koncem 2009. godine prvi put javno artikulira zahtjev za ukidanje cenzure, poštivanje novinarske nezavisnosti i slobode!

Bolje ikad nego nikad, reći ćeš, kakve to ima vražje veze ako je situacija danas također nepodnošljiva, ali ove retke, opet napominjem, ispisuje okorjeli skeptik, uz to vrlo tendenciozan, nespreman za finese, i dok sam promatrao kolege iz svoje generacije kako te požudno stiskaju u borbenome zdrugu, moja je sumnja postala dosta kategorična, skoro da sam je izgovorio naglas: samo prema onome čemu ste služili sposoban sam suditi o onome protiv čega se bunite.

14.
Ovako razmišljam, mladi kolega: Ako je normalno ne voditi računa o profesiji dok se vodi bitka za Hrvatsku, zašto bi se o profesiji vodilo računa uopće i ikad? Jer, slijedom te domovinske logike, ne bi li bitka za Hrvatsku, u ovom ili onom obliku, trebala biti takoreći permanentno stanje? I ne bismo li u tom slučaju mogli pretpostaviti da je i ova vaša pobuna u ime profesije zapravo dio nekakve bitke za nekakvu Hrvatsku, a s profesijom nema nikakve veze?

Pritom imam u vidu da tvoji stariji suborci u pogledu spomenute domovinske logike nisu konvertirali, naprotiv, ostali su joj stoički vjerni, nema ni najmanjeg nagovještaja da su se takve univerzalne olakšice spremni odreći, iako ona u cijelosti poništava važnost novinarstva kao "služenja istini". Nije li to neobično? Relativno nedavno Drago Hedl objavio je zadnje iz serije otkrića o zločinima u Osijeku - ispovijest jednoga od ubojica - što je rezultiralo hapšenjima, suđenjem i potresom na političkoj sceni; reporter je bio nominiran za priznanje Hrvatskoga novinarskog društva, ali nagrada je ipak dodijeljena njegovu protukandidatu, televizijskome putopiscu (koji je snimao lepršave pričice o životu i običajima u Latinskoj Americi), voljom većinskoga članstva, čija je krema ponosno statirala onoga dana pred Novinarskim domom. Ubojstva Srba kod Drave, sada već nepodesna za prešućivanje, u masovnim su medijima prilagođena metrici svakodnevnog spektakla - konzumaciji koja će tek dohraniti vladajući osjećaj ravnodušnosti - i hladno kodirana kao "Slučaj selotejp".

Konačno, obraćam ti se u trenutku kada je vaše protestno gibanje polučilo prve rezultate: glavna urednica javne televizije je smijenjena, glavni ravnatelj također. S čelnih mjesta uklonjene su inkarnacije profesionalnog nemorala, Pedro i Pedra, ne bez svijesti o tome da je dvojac najmizerniji oblik množine. Ishod je takav da večernji dnevnik, najvažniju informativnu emisiju, i dalje uređuje i vodi osoba koja se u ratno doba bez moralnih krzmanja usnimila ispred jednog koncentracionog logora za Bošnjake u blizini Mostara, i objašnjavala uvaženim gledateljima kako u ustanovi iza njenih leđa logoraši "uživaju ako ne udoban, a ono barem siguran smještaj".

15.
Tako sam te, mladi kolega, prisilno doveo do punkta koji vrijedi podrobnije razmotriti, a to je jezik s dvostrukim diskursom, komunikacijski predložak koji simulira postojanje paralelne stvarnosti. Baveći se davnim nacionalistima, George Orwell je tvrdio da u njihovim razmišljanjima postoje činjenice koje su istodobno istinite i neistinite, znane i neznane, a ravnodušnost prema objektivnoj istini potiče se izoliranjem jednoga dijela svijeta od drugog, kako u prostornoj tako i u vremenskoj perspektivi. "Ako u bilo kojem dijelu svog uma čovjek gaji nacionalističku lojalnost ili mržnju, izvjesne činjenice su neprihvatljive iako se za njih u izvjesnome smislu zna da su istinite."

Markacija "Slučaj selotejp", kao što i sam primjećuješ, asocira prije na krađu uredskoga materijala, nego na svirepa ubojstva. Ona sugerira "ono što svi znamo", ali to ne želimo znati, pa je medijsko polje - uz pomoć šifriranog jezika - raskuženo od nelagode i oslobođeno obaveze prema mučnim potankostima. Sa "Slučajem selotejp" dobili smo komadić autentično parfimiranog mraka, dobro upakirano sljedovanje stvarnosti koja istovremeno i postoji i ne postoji.

Ljekovito bi bilo zamisliti analogni postupak iz suprotnoga smjera: da se, shodno izabranome borbenom simbolu, protest hrvatskih novinara s konca 2009. obilježi također kao "Slučaj selotejp" (što bi, po mome sudu, predstavljalo i zasluženu kaznu), te da se tako birokratski obezliče slavni zahtjevi za slobodom, istinom i nezavisnošću, da se uz pomoć sažete retorike spektakla oni pretvore u izlišne detalje. Paradoks je što bi takva primjena jezika s dvostrukim diskursom više odgovarala realitetu, gotovo da bi trasirala putanju ponovnoga približavanja stvarnosti, jer svaka od istaknutih parola - posebice žudnja za "istinom" oličena kroz ono drčno "Stop cenzuri" - sama je po sebi tek šifra i, htio ti to priznati ili ne, "znači nešto drugo od onoga što govori".