Ovaj velikan kojeg nazivaju i "ocem hrvatske književnosti", rođen je 18. kolovoza 1450. godine. Čitav svoj život proveo je u Splitu i njegovoj okolici. Split je u to vrijeme, zajedno s Dalmacijom, bio pod venecijanskom vlašću, otkako je 1409. godine Ladislav Napuljac prodao prava na Dalmaciju Republici Sv.Marka. Grad je tada brojio oko šest tisuća žitelja, a njime je vladalo gradsko plemićko vijeće, čijim je članom bio i sam Marulić. Markov otac Nikola, potomak ugledne splitske plemićke obitelji Pečenić, obavljao je sudačke dužnosti. Majka Dobrica bila je izdanak ugledne obitelji De Albertis. Markovu obitelj činilo je još petero braće Aleksandar, Ivan, Petar, Valerij i Šimun te dvije sestre, Bira i Andrijana, koja je umrla mlada.

Mletačka vlast ostavila je traga i na njegovoj obitelji koja se počinje potpisivati kao De Marulis ili Marulus, dok će se Marko kasnije potpisivati i starim prezimenom Pecinić, ali će biti široko poznat kao Marul.

Prve škole izučio je u rodnom gradu, a velike u Padovi. Međutim, upravo će to prvo solidno klasično obrazovanje koje stječe u Acciarinievom učilištu u Splitu ostaviti na Maruliću najviše traga i ono će kasnije poslužiti kao izvrstan temelj za književni rad.

Završetkom naobrazbe i preranom očevom smrću, Marko preuzima ulogu oca obitelji, pater familias, koju shvaća vrlo ozbiljno. Bori se za interese obitelji, parniči oko zemljišta i obavlja značajne funkcije u gradu. Biografi bilježe njegov značajan javni rad kao suca, vijećnika, izvršitelja oporuka; ukratko čovjeka velike aktivnosti u javnom životu.

MARULIĆEVO MLADENAŠTVO

Još od mladosti brine za braću i sestre. Dijeli kućanstvo s Valerijem i njegovom suprugom, a ne zaboravlja ni sestru Biru koja je po plemićkom običaju - radi uštede na mirazu - upućena u samostan benediktinki u Splitu. Tijekom njena boravka u samostanu, on će joj slati neke svoje pobožne tekstove.

Mišljenja životopisaca o njegovoj mladenačkoj dobi ponešto se razlikuju. Tako će njegov prijatelj i prvi biograf Franjo Božičević Natalis govoriti o gotovo svetačkom životu  mladoga Marulića, o danonoćnom trapljenju, postovima, molitvama i neprestanom sudjelovanju u službi božjoj. Božičević je, kao Markov prijatelj, želio ostaviti svijetlu, gotovo svetačku uspomenu na svog prijatelja i sugrađanina, što ne treba čuditi. Naime, pjesnik je za života stekao zavidan ugled i hvalu među Splićanima, o čemu svjedoči i nadgrobna ploča u crkvi franjevaca konventualaca te mnogi epitafi sročeni u njegovu čast od strane splitskih humanista.

Cvito Fisković, naprotiv, opisuje plemića koji je vodio uobičajen -građanski život, brinuo za obiteljsku imovinu, izlazio na trgove i ulice, itd. Pronađena je i jedna priča koja cinično nosi epitet "hagiografska" - iz svetačkog života - sadržana u pismu Agostina S. Pupiena, a koja ukazuje na pustopašni život splitskih mladića, u čemu Marulić, po njemu, nije bio nikakav izuzetak. Prepričava se navodni događaj iz Marulićeve mladosti, u kojem je jedne takve "vesele" noći Marko bio svjedokom ubojstva jednog svog prijatelja, prilikom posjete zajedničkoj milosnici…

Međutim, imajući u vidu odgovornosti koje je Marko preuzeo još kao mladić te njegova književna djela kroz koja najbolje progovara njegova osobnosti i stvarnost koja ga je zaokupljala, nameće se da je Božičević ipak bliže istini, kad kaže da je Marulić bio "prijazan i veseo u društvu, ali već od mladih dana ozbiljan, pobožan i marljiv".

No, njegovi biografi ne spore oko toga da je Marulić bio središnja ličnost tadašnjeg kulturnog života Splita okupljenog oko učenog splitskog humanističkog kruga, sastavljenog od nevelikog broja ljudi vodećeg društvenog sloja. Zanimljivo da je članove tog kruga povezivalo, kako sam Marulić kaže, "blisko prijateljstvo" još iz Acciarinijeva učilišta u Splitu, u kojem su se obrazovala djeca plemićkih obitelji. Ovo je učilište bilo nositeljem onih snažnih vjetrova promjena koje su već uzele maha s druge strane Jadrana. Talijanski humanist Tideo Acciarini, kao i učitelj te iste škole Bartolomej Marula, poznati izdavač i komentator latinskih klasika, vjerojatno su u Marku i njegovim vršnjacima potaknuli ljubav prema klasičnoj starini. U svom pismu Šibenčaninu Juraju Šižgoriću, Marulić sa zanosom govori o starim klasicima.

Uz svjetli Marulićev lik, splitski humanistički krug uključivao je Jerolima Papalića kojeg Marko hvali kao vrsnog majstora na citari; Dmina Papalića koji se zanimao za antiku, ali i za srednjovjekovne narodne starine; biskupa Tomu Mrčića Nigera koji je pisao hrvatsku povijest, sastavljao latinske govore i poslanice; Franu Božičevića Natalisa, Marulićeva biografa; Nikolu i Antuna Albertisa i druge. Svi su oni sastavljali latinske i hrvatske stihove i pisali u prozi, no za sve njih Marul je bio nedostižni bard.

Krećući se u krugu splitskih humanista, Marulić se bavio i arheologijom te je zajedno s Dminom Papalićem sakupljao antičke napise po Splitu i Solinu; podjednako je proučavao spise crkvenih otaca i pobožnih pisaca, kao i stihove Vergilija, Horacija, Juvenala i Propercija. Bavio se slikarstvom, o čemu svjedoči oporuka u kojoj svojoj sestri Biri ostavlja knjigu vlastitom rukom složenu i islikanu, a navodno je osobno ilustrirao i zadarsko izdanje Judite. Nije manje značajan ni njegov prevodilački rad. On s latinskog prevodi brojne tada popularne naslove antičkih klasika i crkvenih pisaca, kao što su: latinsko mistično djelo "De imitatione Christi" (1500); zatim "Disticha moralioa Catonis", zbirka Katonovih dvostiha koja je tijekom cijelog srednjeg vijeka služila kao školska lektira, pa je bila čak šest puta prevedena i na hrvatski jezik. Zanimljivo je da je na latinski preveo "Kroniku popa Dukljanina", koju je pronašao njegov prijatelj Dmine Papalić.

Njegova opsežna knjižnica uključivala je ugledna imena grčko-rimske baštine, kao što su Aristotel, Platon, Herodot, Vergilije, Horacije, Tit, Livije, Ciceron,  Plinije, Seneka; zatim, crkveni autori: Toma Akvinski, Augustin Zlatousti, Jefrem Sirski, Ciprijan, Origen. Uči grčki i nastavlja sa širokim obrazovanjem, praktički do kraja svog životnog vijeka. Njegovi životopisci zabilježit će da Marulićev izbor intimne literature svjedoči da je on čovjek novog doba, velike intelektualne znatiželje koja se više ne zadovoljava samo Biblijom, kao konačnim vrelom spoznaja i nadahnuća.

Premda se divio antičkim piscima i osjećao se njihovim dužnikom, Marulić ipak konačno pristaje uz kršćansku objavu i izričito se odriče antičkog učenja.

Navedena širina interesa i djelatnosti nesumnjivo ga smješta među velike suvremenike tadašnje Europe, stoga ostaje velikim upitnikom što je Marka skrenulo s humanističke staze i vratilo ga u okrilje srednjovjekovne kršćanske filozofije.

POVIJESNI OKVIR MARULIĆEVA DOBA

Prijelaz XV. u XVI. stoljeće bio je buran, obilježen pomorskim otkrićima, vjerskim krizama, turskim prodorima.

U tom je razdoblju Dalmacija u vlasti Mletaka, pod kojom ostaje do propasti Republike Sv.Marka (1797). Time Dalmacija dolazi u tješnji dodir s Italijom pa se utjecaj humanizma mogao neposredno odraziti u ovim krajevima, ali se u isto doba počela sve jače osjećati pogibelj od Turaka, koji su se počeli sve više primicati nakon pada Srbije, Bosne i Hercegovine, i tako postali susjedi mletačkih hrvatskih krajeva.

Marulić doživljava provale Skender-paše i mnogobrojne pohode većih  i manjih turskih vojnih i pljačkaških hordi. Obruč oko Splita se sve više stezao. Poljica su Turcima počela plaćati danak, vode se borbe za Klis. Turci pljačkaju po splitskom i kaštelanskom polju. U bitkama padaju Marulićevi prijatelji ban Berislavić i Žarko Dražojević, čiju je smrt opjevao u latinskim stihovima Ad Xarcum Araxoevium. U svojoj poslanici papi Hadrijanu VI. sam Marko najbolje opisuje nezavidan položaj u kojem se našao njegov grad s okolicom:

"Uznemireni smo svakodnevnim turskim upadima… pale nam sela i zaseoke; polja od kojih smo živjeli su opustošena, i ostaju pusta… i mjesto voćem trnjem rode…"

U istoj poslanici moli Papu "da skupi gospodu krstjansku i da grad oslobodi od ruku poganskih…"

Stoga ne čudi da je Marulić čitava života bio opsjednut turskom opasnošću i zanimljivo je da će upravo ta strepnja od Turaka obojiti najveći dio njegova književnog rada i stalno raspirivati njegovo kršćansko nadahnuće.

U isto vrijeme, talijanska je renesansa u punom zamahu: Lodovico Ariosto, Niccolo Machiavelli, Michelangelo Buonarroti i drugi, stvaraju temelje europske renesanse. Split u turskom obruču, nespreman za novi duh renesanse, gurnut je u provincijske okvire ovakvih zbivanja.

Marulić, odgojen u skučenim prilikama ugroženog, još uvijek srednjovjekovnog Splita, u kojem je u to vrijeme svaki jedanaesti čovjek sposoban za oružje po zanimanju svećenik ili kanonik, nije potpuni renesansni čovjek fasciniran otkrićima novoga. Uza sve humanističke utjecaje, bio je daleko dublje vezan uz srednjovjekovnu tradiciju i do kraja života ostaje ortodoksni kršćanin, koji u europskom vremenu renesanse širi srednjovjekovni kršćanski moralizam.

Taj duh srednjovjekovlja opće je obilježje njegova stvaralaštva, a samo na mahove kroz neka njegova djela izbija humanistička vedrina i širina.

No, valja napomenuti da je među pojedinim humanistima bilo znatnih razlika; neki su oštro napadali Crkvu, dok su drugi nastojali pomiriti antiku i kršćanstvo, ne dirajući u autoritet Crkve ili se pak zalažući za nj. Marulić se nalazio među posljednjima. Ne samo što se, uza svu svoju humanističku naobrazbu, nije pokolebao u svojoj privrženosti Crkvi, nego je čak najveći dio svog književnog rada posvetio učvršćivanju kršćanskog morala, držeći ga jedinom sigurnom okosnicom života.

Međutim, kao i kod nekih drugih humanista, prisutna je težnja za pomirenjem antike i kršćanstva: pjevati u isto vrijeme i klasično i kršćanski, bio je ideal. To potvrđuje i njegovo uvodno slovo u predgovoru Judite gdje kaže da je to djelo napisao "po običaju naših začinjavac1 i jošće po zakonu onih starih poet". Pa tako u  Juditi nailazimo na tragove Vergilija kojeg je Marulić odlično poznavao i cijenio iznad svih drugih antičkih pjesnika.

Pored Marulića, predstavnici rane hrvatske književnosti koja se zasnivala na srednjovjekovnoj latinskoj poeziji i srednjovjekovnoj kršćanskoj filozofiji bili su Petar Hektorović i Petar Zoranić.

MARULIĆ - LATINSKI PISAC

Marko Marulić je u prvom redu latinski pisac. Njegova latinska djela u stihovima i prozi daleko nadmašuju rad na hrvatskom jeziku, a najveća i najvažnija latinska djela su moralno-religioznog i filozofsko-etičkog sadržaja.

Na temelju kršćanske etike stvorio je dva svoja najšire poznata djela. Prvo od ta dva djela, "De institutione bene vivendi" ili Upute za dobar i čestit život,  u latinskom je izvorniku doživjelo dvadesetak izdanja, a prevedeno je i na talijanski, njemački, portugalski i francuski. Zanimljivo da je talijanski prijevod izašao u dvanaest, njemački u šest, a ostali u jednom izdanju.

To je opsežan zbornik uputa za krepostan život u svakodnevnoj praksi, koje imaju za cilj postizanje kršćanskog ideala, blaženstva na nebu. Svojevrsna je to enciklopedija poukâ o moralnom životu, utemeljena na izrekama iz svetog pisma, crkvenih otaca, grčkih i rimskih klasika.

O popularnosti drugog njegovog djela, "Evangelistariuma", svjedoči činjenica da je u latinskom izvorniku doživio dvanaest izdanja, a preveden je na talijanski.  Evangelistar  predstavlja sintezu njegovih moralno-religijskih pogleda i uvjerenja izraslih na temelju iscrpne obrade triju glavnih vjerskih kreposti: vjere, ufanja i ljubavi, na što se, po njegovim vlastitim riječima, može svesti cijela Biblija.

Ova su dva djela, u izvorniku i u prijevodima, tiskana u različitim europskim gradovima, u Mlecima, Firenci, Baselu, Kölnu, Parizu i Antwerpenu, i tako je Marulić postao poznat čitavoj Europi.

Ova djela nedvojbeno prikazuju Marulića kao enciklopedistu praktične kršćanske filozofije, koji u svojim djelima traži obnovu kršćanskog života. Na kraju svog Evangelistara navodi:

"Dakle, vam, o filozofi, neće ništa pruditi, što učeno i tanko razložite, ne budete li i živjeli nevino i čisto. A ni vama, retori, neće biti ni od kakve koristi što besjedite kićeno i obilno, ne bude li naše ponašanje skladno i kreposno… To, dakle, želite, o tome nastojte, ako možete u isto doba biti učeni i kreposni, da radije odaberete dobrotu bez učenosti, negoli učenost bez dobrote".

TRI MARKOVA EPA

S druge strane, Marulićeva su nam hrvatska djela puno značajnija jer predstavljaju početke hrvatske književnosti.

Tri Markova epa govore o događajima iz Starog Zavjeta: Judita, nastala 1501. godine, Davidijada pisana između 1510 - 1516. god. i epilij Susana manje poznat, mada pripada istom ciklusu.

Prvo je Marulićevo hrvatsko pjesničko djelo ep Judita ili u izvorniku "Istorija svete udovice Judit u versih harvackih složena". Judita je najveće i najljepše Marulićevo hrvatsko pjesničko djelo, nastalo u zreloj pjesnikovoj dobi. Pjesnik u posveti kaže da ga je napisao za one "ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke", dakle, za široke slojeve pa je Judita najstarije hrvatsko djelo s ovom namjenom i uopće najstarija hrvatska epska pjesma.

Nesumnjivo je pjesnik iz naročitih razloga odabrao priču o Juditi jer već od prvih stihova izbija njegova glavna tendencija. U doba uspona turske sile i najtežeg stradanja našeg naroda, obrada biblijske priče o junakinji koja je spasila izraelski narod od silne Holofernove vojske, imala je za cilj davanje nade i utjehe vlastitom narodu da ne klone u očajničkoj borbi, već ustraje uz Božju pomoć.

U invokaciji Juditi, kao i u drugim svojim djelima, on ne zaziva antičke Muze, već Boga, da mu donese nadahnuće.

            "Dike i hvaljenja presvetoj Juditi,

            smjela djela njena želim govoriti;

            zato ću moliti, Bože, tvoju svjetlost,

            nemoj mi kratiti u tom punu milost."

U Juditi se ogleda Marulićevo poznavanje poezije trubadura i starih klasika, ali se on duhom odvojio i od jednih i od drugih, slijedeći stope srednjovjekovnih latinskih pjesnika.

Mogli bismo reći da je u Juditu autor utkao sve ono što je smatrao pjesničkim uzorima svoga vremena. Tu je prisutna inspiracija Vergilijevom "Eneidom", Petrarkinom ljubavnom poezijom, crkvenim uzorima te ljubavnom poezijom hrvatskih trubadura (tzv. "leutaša"). Ukratko, u hrvatskoj književnosti Judita zauzima isto ono mjesto koje Danteovoj Božanstvenoj komediji pripada u talijanskoj književnosti. Još za Markova života ovaj će ep doživjeti tri izdanja zaredom: 1521., 1522. i 1523. godine i po njoj je Marko Marulić postao "ocem hrvatske književnosti".

Davidijada je kronološki druga u nizu. Ova religiozno-vjerska poema jest edukativno-didaktička obrada isječka iz Biblije, koja se, kao i Judita, bavi starozavjetnim uzorom ili, kako će sam pjesnik u posveti kardinalu Grimaniju napisati:

"Opisivao sam djela kralja Davida, držeći se povijesti njihove kako je izloženo u svetim knjigama".

Također nije slučajno da je Marulić izabrao upravo mit o Davidu koji ubija Golijata, misleći pri tom na nadmoćnu tursku silu koja se prijeteći nadvijala nad Splitom.

Knjiga je napisana negdje između 1510. i 1516. godine. Zanimljivo da je svoje objavljivanje čekala puna četiri i pol stoljeća. Naime, djelo je ostalo u rukopisu i za pjesnikova života nije objavljeno. Vjerojatno je ostalo u ostavštini Markove obitelji ili kardinala Grimanija. Tek početkom našeg stoljeća, oko 1901. godine, rukopis je pronađen u staroj splitskoj obitelji Alberti. Proći će još pedesetak godina do prvog izdanja. Potpuno dopunjeno i ispravljeno izdanje Davidijade pojavilo se tek 1974. godine.

Davidijada, pored Judite, predstavlja Marulićevo najvažnije djelo u kojem se ogleda Marulićev najveći pjesnički napon.

Za treće djelo iz ove trilogije, epilij Susane, ne zna se točno kad je napisano. Ovdje Marulić obrađuje biblijsku priču o proroku Danijelu, ali ne ponavlja uspjeh dva prethodna epa.

Ono što je zajedničko ovim epovima jest nadahnuće crpljeno iz kršćanske duhovnosti, a zajednički im je i cilj: ohrabriti opkoljeni Split pred turskom opasnošću.

Djela Pismo Papi Hadrijanu VI, Molitva suprotiva Turkom, te Traženje grada Hjerozolima, nastaju također inspirirana patnjom njegova naroda, grada i ljudi tog vremena uopće.

PREOSTALI MARULIĆEV KNJIŽEVNI RAD

Osim ova tri epa, Marulić je na hrvatskom jeziku najvećim dijelom pisao poučnu, pobožnu poeziju, od čega se sačuvalo: Ureke duhovne, Dobri nauci, Prigovaranje razuma i človika, Suprot slasti od blaga, a u rukopisu su ostali: Životopis Svetog Jerolima i Nauci Sv. Bernarda k sestri svojoj.

Njegove kraće hrvatske pjesme zapravo su nastavak duhovnog pjesništva naših začinjavaca XIV. i XV. stoljeća, u njima prevladava duh srednjeg vijeka i nigdje se ne osjeća da ih je stvorio pjesnik zadojen humanističkom kulturom.

U komentarima starih natpisa on također progovara kao kršćanski moralist, naglašavajući u posveti Dmini Papaliću prolaznost zemaljskih stvari i nalazeći čovjekovu sreću "izvan zemlje i izvan puteva godina i sunca".

O nagnućima i stremljenjima ovog kršćanskog mislioca i "splitskog začinjavca" koji je utemeljio hrvatsku književnost, neka posvjedoče same njegove riječi:

"A ovo molim svoje čtioce: da mi oproste na nezgrapnosti mojih riječi

i da se umom svojim  uzdignu više k razumijevanju o božanskim stvarima

nego što sam ih ja ovdje uspio objasniti jer time biti zaokupljen

znači živjeti u Bogu.

A njemu dika i slava dovijeka."

        Alegorijsko tumačenje Davidijade, zadnji odlomak

Prema nekim izvorima, on se u svojim šezdesetim godinama povukao u samostan Sv.Petra u Nečujmu, na otoku Šolti. Otkrivši i u redovnika kojima se od svijeta utekao "zla hotinstva, nesklada dovolje, a malo jedinstva", ostavio je samostan (1512.) te se vratio u Split, gdje je živio do svoje smrti 1524. godine.

Nepotpuni, a često i kontroverzni biografski podaci o ovom nesumnjivom velikanu s naših prostora ne mogu, dakako, iscrpno obuhvatiti sve aspekte njegova života i stvaralaštva.

Nedvojbeno je da Marulić proživljava svoj životni i umjetnički vijek u doba mnogih promjena i sukoba staroga i novoga, u vremenu kojeg nerijetko uspoređuju s današnjim. On je u tom vremenu učinio svoj izbor, upoznavši novo, ali ostajući uz ono staro, poznato i njemu blisko, vjerujući pri tom u plemeniti cilj.

_____________

1Začinjavci su bili stari srednjovjekovni pjesnici/pjevači koji su pisali i pjevali pobožne pjesme.

Siniša Bencetić

Iz: časopisa broj 15

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Hrvatska/Detail.aspx?Sifra=2120151052