Marija Magdalena:
svetica ili grešnica ?

Zanosna stručnjakinja za kriptografiju i muževni sveučilišni profesor bježeći napuštaju scenu strašnog umorstva koje oni, naravno, nisu počinili. U metežu bijega, koji će u ukupnoj bilanci uključivati oklopljeno vozilo, privatni mlažnjak, uređaje za elektroničko praćenje i upravo onoliko neizbježnog nasilja koliko je potrebno da radnja ne prestane biti zanimljiva, naši junaci pronalaze vremena za susret s čovjekom koji, osim što ima ključne dokaze koji će njih dvoje osloboditi svake krivnje za navedeno umorstvo, čuva tajnu koja bi mogla promijeniti svijet. Otkrivajući tajnu našim junacima, hendikepiran, ali zabavan i nevjerojatno bogat povjesničar Sir Leigh Teabing usmjerava njihovu pozornost na poznatu sliku na zidu.

"'Tko je ona ?' upita Sophie.
'To, draga moja,' odvrnu Teabing, 'je Marija Magdalena.'
Sophie ga pogleda. 'Prostitutka ?'

Teabing kratko uzdahne, kao da je svijet nanio nepravdu njemu osobno. 'Magdalena nije bila prostitutka. Ta nesretna zabluda je nasljeđe prljave kampanje koju je vodila rana Crkva.'"

Ljubitelji lakog štiva uglavnom se ne obaziru previše na stvarne detalje crkvene povijesti iz 6. stoljeća, možda na svoju štetu. "Da Vincijev kod" autora Dana Browna, knjiga koja se dugo vremena nalazila na vrhu top lista najprodavanijih, jedan je od onih visokoadrenalinskih romana o svjetskim zavjerama u kojima poglavlja rijetko imaju više od dvije stranice, a kosa junakinja biva opisivana pojmovima poput 'boje burgundca'. No, Dan Brown je lik Marije Magdalene u radnju svog romana uveo na vješt, složen i prilično inventivan način: odabrao je lik iz Novog zavjeta kojeg bi mnogi moderni čitatelji mogli zamisliti kako pozira u kupaćem kostimu (kojeg su, napokon, generacije starih majstora na slikama prikazivale u toplessu), i čiji je stvarni identitet povod mnogim kontroverzama, kako u teologiji, tako i u pop-kulturi.

Prije nekih 30 godina, Rimokatolička crkva sramežljivo je i tiho priznala ono što su kritičari tvrdili stoljećima: slika Marije Magdalene kao reformirane prostitutke nema nikakvih temelja u biblijskim tekstovima. Napokon oslobođeni te teške i ograničavajuće premise, te koristeći sve znanstvene metode, ali i maštu koja im je stajala na raspolaganju, znanstvenici i entuzijasti su stvarili mnoge nove slike Marije Magdalene. Tako je jedni danas vide kao bogatu i štovanu Isusovu pokroviteljicu i zaštitnicu. Drugi je vide kao jednog od apostola, a treći kao majku Mesijinog djeteta, i njegovu mesijansku nasljednicu. Bogatstvo mogućnosti i snaga mašte pokrenuli su i beletrističku i publicističku literarnu lavinu, a Marija Magdalena je među katolicima stekla status kršćanskog ženskog uzora i moćnog argumenta u rukama onih koji se bore protiv muške dominacije u crkvenim redovima. Žena koju čak tri evanđelja navode kao prvog svjedoka Isusovog uskrsnuća, danas u neku ruku doživljava vlastito uskrsnuće. Mnogi vjeruju da će se, otkrivanjem prave istine o Mariji Magdaleni i njenoj ulozi u Isusovom životu, oblikovati i sasvim nova slika o samom Isusu Kristu.

1988. godine, u okviru projekta izdavanja knjiga o biblijskim ženskim likovima prilagođenih dječjem uzrastu, izdana je knjiga "Marija Magdalena: žena koja je pokazala svoju zahvalnost", u kojoj je Magdalena opisana kao žena koja "nije postala poznata po velikim riječima ili djelima, nego kao žena koja je istinski voljela Isusa svim svojim srcem, i koja se nije sramila pokazati tu svoju ljubav, usprkos svom kriticizmu kojim je bila okružena". Ovo je svakako slika Marije Magdalene kakva je postojala stoljećima: mnoge kršćanske denominacije Mariju Magdalenu su koristile kao primjer pokajanja, ali i snage Kristove ljubavi, i njene moći da spasi svaku osobu, ma koliko posrnula. Stoljeća katoličkog učenja pretvorila su Mariju Magdalenu u nekakvu zločestu djevojku, koja je nakon pokajanje postala ikona i nada za sve živuće zločeste djevojke, a književnica Kathy Shaidle opisala ju je kao "Jessicu Rabbit Evanđelja".

Jedini problem u svemu tome je taj što se danas pokazuje da ona uopće nije bila zločesta, nego je samo bila prikazivana kao zločesta. Marija Magdalena (njeno ime upućuje na grad Magdalu u Galileji) prvi se put spominje u Evanđelju po Luki, kao jedna od nekoliko imućnih žena koje je Isus oslobodio od demona posjedovanja, i koje su se zatim pridružile njemu i apostolima, i "opskrbljivale ih iz svojih sredstava". Njeno ime se više ne spominje, sve do Raspeća, kojem su ona i druge žene pristustvovale stojeći u podnožju Isusovog križa, dok su se muški sljedbenici razbježali. Na uskršnje jutro Marija je posjetila Isusovu grobnicu, i otkrila da je prazna. Tu je doznala da je Isus uskrsnuo (u tri evanđelja tu su joj informaciju prenijeli anđeli, a u jednom Isus sam). Evanđelist Ivan je taj događaj prikazao na najdramatičniji način: Marija je sama otkrila da je Isusov grob prazan. Na to je ukazala Petru i jednom neimenovanom sljedbeniku, ali oni su se udaljili od groba, ne shvaćajući da je Isus zapravo uskrsnuo. Uplašena, Marija tada susreće Isusa, koji je šalje da vijest o njegovom uzašašću prenese ostaloj braći. U Lukinoj i Markovoj verziji radnja se pomalo pretvara u farsu: Magdalena i ostale žene pokušavaju muškarcima objasniti što se dogodilo, ali ovi im nisu povjerovali, smatrajući njihove priče izmišljenima.

Neslaganja među evanđelistima na stranu, ali Evanđelja Mariju Magdalenu prikazuju kao snažnu, hrabru, pametnu i predanu osobu koja je odigrala krucijalnu – možda i nezamjenjivu – ulogu u trenutku odlučujućem za kršćanstvo.
Dakle, otkud su onda stigli svi oni 'sočni' detalji o njoj ?

Slika o Mariji Magdaleni počela se mijenjati kad su čelnici rane crkve u priču o njoj počeli uvoditi elemente iz života nekoliko drugih, manje značajnih žena čije ime Biblija uopće nije zabilježila, ili su bile navedene bez prezimena. Jedna od njih bila je "grešnica" iz Evanđelja po Luki, koja je oprala Isusove noge vlastitim suzama, obrisala iz svojom kosom, izljubila ih i pomazala. Nato su "mnogi njeni grijesi bili oprošteni, jer je tako jako voljela". Zatim je tu bila Marija iz Betanije, također iz Lukinog evanđelja, a spominje se i treća, neimenovana žena – njih obje su također pomazale Isusa, na ovaj ili onaj način.
Zbrku s imenima je 591. zacementirao papa Grgur I ("Veliki"), koji je Mariju u svojoj propovjedi opisao na sljedeći način: "Vjerujemo da je žena koju je Luka nazvao grešnicom, a koju je Ivan nazvao Marijom (iz Betanije), ona Marija iz koje je, prema Marku, istjerano sedam vragova." Taj je Grgurov stav postao dio službenog crkvenog učenja, mada ga nakon kasnijih velikih crkvenih raskola nisu prihvatile ortodoksne ni protestantske crkve.

Što je Grgura navelo na to učini ? Jedna teorija kaže kako je razlog bio pokušaj da se nekako smanji broj Marija u Bibliji – slično je zadesilo i biblijske likove imena Ivan. Druga teorija nalaže da se radilo o pokušaju  stvaranja 'backgrounda' lika koji je očito bio vrlo važan, a nije iza sebe imao dovoljno uvjerljivu priču. Prema trećoj teoriji, za sve je kriva mizoginija.

No, bez obzira na razlog, učinak tog procesa bio je drastičan i, s feminističkog stajališta, tragičan. Magdalena je svjedočila Uskrsnuću, ali, umjesto da je ta činjenica uzdigne iznad ostalih biblijskih likova, njena je uloga svedena na, doduše važnu, ali ni izdaleka toliko značajnu priču o grešnici – pokajnici. Jane Schaberg, profesorica religijskih i ženskih studija pri Sveučilištu Detroit Mercy i autorica knjige "Uskrsnuće Marije Magdalene", kaže kako je to općepoznat obrazac: moćna žena biva detronizirana, i zapamćena kao prostitutka i teška grešnica.

1969. godine, Katolička crkva je vrlo tiho službeno odvojila likove grešne žene iz Lukinog evanđelja, Marije od Betanije, i Marije Magdalene, u postupku opće revizije crkvenih spisa. No, činjenica što se vjernici Marijinog herojskog čina ne prisjećaju u liturgiji na dan Uskrsa (dakle, nedjeljom), nego sredinom tjedna, zasigurno nije pridonijela mijenjanju opće slike o Mariji Magdaleni.
U međuvremenu, javlja se sve više onih koji Marijinu 'detronizaciju' vide kao rezultat šovinističke zavjere.
Povjesničari kršćanstva u sve su većoj mjeri fascinirani skupinom ranih Kristovih sljedbenika općenito poznatom pod nazivom "gnostici", čiji su spisi bili zaboravljeni do prije samo 55 godina. Danas znamo da su gnostici bili fascinirani Magdalenom: takozvano Evanđelje po Mariji (Magdaleni), koje izgleda potječe iz 125. godine (nekih 40 godina nakon Ivanovog), opisuje kako je Marija Magdalena doživjela viziju Isusa nad njegovim grobom, koju je kasnije prenijela njegovim muškim sljedbenicima.

Takav opis događanja baca veliku sjenu na Petra, kojemu službena Crkva pripisuje značajno važniju ulogu: Marija ga u svom evanđelju opsuje kao običnog čangrizavca, koji je postavio vrlo sumnjivo pitanje: "Bi li Isus doista razgovarao s jednom ženom bez našeg znanja ?" Sljedbenik imena Levi staje u Marijinu obranu riječima "Petre, tvoj karakter je oduvijek neobuzdan… ako je Spasitelj odlučio ukazati se Mariji, tko tebi daje pravo da u to sumnjaš ? Očito je Spasitelj jako voli, voli je više nego sve nas."
Vrlo značajne riječi, naročito u svjetlu činjenice da papinstvo čitav svoj autoritet temelji na Petru i njegovoj ulozi među Isusovim sljedbenicima.

Naravno, gnostička evanđelja nisu dio službene Biblije; zapravo, postoje dokazi da je Biblija bila standardizirana i kanonizirana upravo na način i s ciljem da se ta evanđelja isključe iz nje, jer su ih rani crkveni čelnici smatrali heretičkima, i to ne samo zbog uloge koju pripisuju Mariji Magdaleni. Ipak, feminististi su iskoristili priliku i ustvrdili kako je to evanđelje dokaz važnosti lika Marije Magdalene, a kako je njegovo isključivanje iz Bibilije dokaz borbe spolova u ranoj crkvi, nepoštene borbe u kojoj su naposlijetku crkveni oci prevladali nad – crkvenim majkama. Današnji kanonski tekstovi dolaze iz pera pobjednika u toj bitci, tvrde oni.

Jane Schaberg ide i dalje od toga. U svojoj knjizi ona tvrdi kako je u gnostičkim tekstovima našla "tragove tvrdnje" da je Isus u Magdaleni vidio – svoju mesijansku nasljednicu ! Ta je autorica zasad još usamljena u toj tvrdnji, ali upravo ta njena tvrdnja jako lijepo ilustrira način na koji bilo kakvo spominjanje Magdalene kao 'pobjednice' potresa mušku dominaciju nad Crkvom: kad je papa Ivan Pavao II 1995. godine zabranio čak i rasprave o mogućnosti služenja žena kao svećenica, u obrazloženju svoje zabrane istaknuo je "primjer koji nam je dan u Svetim Spisima, gdje je Krist svoje apostole birao samo među muškarcima..." Jasno je da bi taj argument pao u vodu u svjetlu priča o "novoj Magdaleni" koju je isti papa jednom prilikom okarakteriziao svojedobno prilično nepopularnim epitetom "Apostola među apostolima".

Chester Gillis, voditelj odjela teologije na Sveučilištu Georgetown, kaže kako konvencionalni katolici nesudjelovanje Marije Magdalene u mnogim biblijskim scenama koje uključuju muškarce, a naročito njeno nesudjelovanje na Posljednjoj večeri, drže dovoljnim razlogom da se nju ne smatra naročito važnim članom kruga Isusovih sljedbenika. Ipak, Gillis se slaže da bi njeno "ponovno otkrivanje" moglo imati značajne implikacije u preispitivanju uloge žena u Crkvi.

U međuvremenu, kombinacija katoličkog preispitivanja Magdalenine uloge i izučavanja gnostičkih spisa daje povoda sve slobodnijim spekupacijama, među kojima se naročito ističe ona o braku između Isusa i Marije Magdalene. Gnostičko Evanđelje po Filipu navodi kako je Magdalena "bila ona nazivana Isusovom družicom" i tvrdi da ju je Isus "ljubio na njezina usta". Većina znanstvenika ne daje previše značaja teoriji o braku Isusa i Magdalene, zbog toga što se on ne spominje u kanonskim evanđeljima, nakon što su iz njih izbačene lažne Magdalene. Ali, ta teorija raspaljuje maštu. Neke neo-poganske sekte smatraju kako je sasvim prirodno pretpostaviti da je Isus oženio Magdalenu, čime je muško božanstvo – Isus, dobilo svoju žensku protutežu – božicu Mariju Magdalenu. I Martin Luther (začetnik protestantskog pokreta) je vjerovao da su Isus i Magdalena bili u braku, a u to je vjerovao i mormonski patrijarh Bringham Young.

Teorija prema kojoj je Magdalena zatrudnjela s Isusom naročito je primila korjenje u Francuskoj, gdje su već otprije postojale legende o njenom dolasku u Francusku brodom, nakon Isusovog razapinjanja, kojom prilikom je sa sobom donijela Sveti Gral: pehar iz kojeg je Isus pio na Posljednjoj večeri, i u koji je skupljana njegova krv kad je bio razapet. Više francuskih kraljeva potpirivalo je legendu prema kojoj su upravo nasljednici Isusa i Marije Magdalene osnovali dinastiju Merovinga, značajnu europsku kraljevsku lozu. Tu je priču svojedobno aktualizirao skladatelj Richard Wagner, koji ju je iskoristio za svoju operu Parsifal, a posljednji put je legenda oživljena kroz priču o tragično poginuloj Diani, princezi od Walesa, koja je navodno imala i merovinške krvi. (A kako bismo pokazali koliko je malo potrebno za kreiranje najnevjerojatnijih priča, spomenimo kako su braća Wachovski, autori filmskog mega-hita "Matrix", u njegovom drugom nastavku glavnog negativca nazvali Meroving, i snimili ga okruženog peharima sličnima Svetom Gralu. Njegovu ženu u tom filmu glumila je Monica Belucci, koja je u "Pasiji" Mela Gibsona glumila – Mariju Magdalenu...). Teorija prema kojoj je Sveti Gral zapravo bila sama Marija Magdalena – nositeljica Isusove krvi (njegovog potomka) – pojavila se 1986. s knjigom "Sveta krv, Sveti Gral", koja je bila glavna inspiracija Danu Brownu za njegov "Da Vincijev kod".

http://portal.ludbreg.hr/kolumne/show.asp?kol=65