U praskozorje zbivanja o kojima će biti riječ, svijet je bio zahvaćen golemim promjenama. Na Dalekom istoku, iz beskrajnih stepa Mongolije, uzdiže se jedna od najmoćnijih ratničkih sila s kojom će Džingis-kan izgraditi najveće carstvo u povijesti čovječanstva. Njegova prva meta bila je Kina i susjedne zemlje da bi se naposlijetku, 1237. godine1 prvi pobjedonosni mongolski napadi dotakli i istočnih granica Europe, koja je već ionako bila iscrpljena Križarskim ratovima.

Ipak je to vrijeme za Srednji vijek u mnogočemu značilo trenutak svjetlosti. Bio je to bljesak novoga doba, prvenstveno u ekonomskom pogledu, ali i u kulturnom. Ponovna pojava zlata kao platežnog sredstva, značila je svojevrsnu tržišnu revoluciju u odnosu na stoljeća koja su uslijedila nakon propasti Rimskog Carstva. Glavna kovina barbarskog svijeta bila je srebro, što je značilo posvemašnje osiromašenje i stagnaciju privrednog života. Pojava zlata kao sredstva plaćanja, najprije samo kod najjačih trgovačkih država, kao što su to bile Venezia, Genova, Firenza ili Pisa, dala je poticaj za novu ekonomsku i demografsku ekspanziju Europe. Prijetnja toj ekspanziji bila su arapska osvajanja u mediteranskom bazenu, koja su stvorila barijeru između Europe i Dalekog istoka. Zbog toga su se dvije civilizacije stoljećima razvijale autohtono, bez izravnog dodira. Jedan od bitnih razloga pokretanja Križarskih ratova valja tražiti upravo u potrebi Europe da razvije ekonomske veze s Dalekim Istokom, te izbjegne posredovanje Arapa u trgovini s Indijom i Kinom. Jedine informacije o udaljenim zemljama Azije i Afrike u Europu su dolazile kroz kontakte s arapskim trgovcima. Zemljopisne spoznaje Arapa daleko su nadmašivale znanja Europljana, čije granice poznatog svijeta nisu prelazile liniju Crnog mora i Urala. Dalje od te crte, srednjovjekovna je mašta smještala mitske zemlje Gog i Magog. Kina je bila gotovo izbrisana iz sjećanja zapadnjaka. Tek preko Mongola Europljani su saznavali o postojanju mnogih zemalja pod tatarskom vlašću, pa tako i za Kinu.

To je doba u kulturnom pogledu za Europu značajno po gradnji gotičkih katedrala, kao i po primjeni tekovina drugih kultura, posebice arapske, u graditeljstvu, što je posebno vidljivo u nekim talijanskim gradovima-državama (Venezija, Pisa itd.)

PRETEČE MARCA POLA

Unatoč golemom strahu kojeg je Europa osjećala prema Tatarima (prema nekim izvorima, to ime im je nadjenuto s jasnom aluzijom na pakleni ambis - Tartar), počinje se javljati težnja za uspostavom diplomatskih odnosa s tim okrutnim osvajačima. Istodobno s napadom na zapadni svijet, počeli su Tatari napadati i Muslimane, stoga se činio logičnim pokušaj pridobivanja Tatara kao saveznika u ratu protiv “nevjernika” i to nastojanjem da se Tatari preobrate na kršćanstvo. U tu svrhu, 1245. g. papa Inocent IV. šalje franjevca Giovannija de Pian del Carpina velikom kanu Gujuku, no njegova misija ne daje očekivane rezultate. U to vrijeme se, osim pape Inocenta IV, još jedna osoba isticala u političkom životu Europe. To je francuski kralj Luj IX. Sveti, koji je po pitanju širenja kršćanstva među Mongolima bio Papin istomišljenik. 1253. g. on je kao misionara Tatarima poslao Wilhelma od Rubroucka, franjevca iz Brabanta, no njegovo je putovanje konačno razbilo sve iluzije o mogućnosti preobraćanja Tatara na kršćanstvo. Međutim, ova je misija donijela vrijedne informacije i spoznaje, kojeće kasnije uspješno iskoristiti Marco Polo na svome putu na Istok.

Znanost toga doba ostala je pasivna prema zemljopisnim spoznajama koje su donosili razni putnici i misionari, no zato su ih trgovci znali praktično upotrijebiti. To je doba lutajuće trgovine - trgovci su stalno u pokretu, a na svojim putovanjima susreću trgovce raznih vjera i nacija, razmjenjujući s njima informacije o zemljama koje su pohodili. Naravno, te su priče često obilovale neistinama i maštarijama. Genoveški i mletački trgovci bili su pioniri u otkrivanju novih trgovačkih ruta, u otiskivanju u nepoznato, a njihov glavni motiv bila je želja za ekonomskim probitkom i ostvarenjem većih profita.

Članovi trgovačke i plemićke obitelji Polo iz Venecije spadali su među one ljude, koji su radi proširenja svojih trgovačkih poslova i ostvarenja većih dobiti, imali hrabrosti otisnuti se u predjele u koje se rijetko tko usudio poći.

PUTOVANJE NICOLA I MATTEA POLA

Pretpostavlja se da je obitelj Polo iz Dalmacije u Veneziju doselila oko 1000. g., iako je prezime Polo bilo rašireno u Chioggi, Torcellu i ostalim lagunskim otocima vrlo rano, već oko 1028. g.

Nicolo i Matteo (ili Maffeo), otac i stric Marca Pola, otisnuli su se iz svoje trgovačke postaje na Krimu, put mongolskog kanata Zlatne Horde, u područje donje Volge. Glavni motiv njihova puta neosporno je bila želja za velikim profitom. U Bolgaru, koji je - uz Saraj - bio centar Zlatne Horde, zadržali su se oko godinu dana, kod mongolskog kana Berke. Međutim, kad se su htjeli vratiti kući, rečeno im je da je izbio rat koji bi put njihova povratka učinio krajnje opasnim, te im je savjetovano da idu okolnim putem koji se pružao istočnije, preko Buhare. Taj ih je obilazak koštao tri godine. No u njihovoj nevolji ipak im se osmjehnula sreća kad su u Buhari susreli glasnika perzijskog kana Hulaga, koji je išao vrhovnom kanu Kublaju i pozvao braću Polo da pođu s njim, garantirajući im da to neće požaliti. Kublaj-kan ih je doista srdačno primio. Znali su razgovarati na tatarskom jeziku - kojeg su braća u međuvremenu naučila - na veliku radost Kublaj-kana, jer je sada mogao utažiti svoju radoznalost i ispitivati braću o svemu što ga je zanimalo - o europskim vladarima, njihovim vojskama, o papi (pri čemu instituciju papinstva nikako nisu mogli shvatiti). Veliki kan ih imenuje svojim ambasadorima za Svetu stolicu i ovlašćuje ih da u njegovo ime uruče Papi darove i zahtjev da mu Papa pošalje 100 najučenijih ljudi koji bi se u znanju mogli nadmetati s predstavnicima ostalih vjera, prisutnih i djelatnih na dvoru Kublaj-kana.

Dvojica Pola stižu u Veneciju 1269. g. U međuvremenu je umro papa Inocent IV., a novi papa još nije bio izabran. Nicoli Polu umrla je žena, a njihov sin Marco imao je tada 15 godina.

Nakon dvije godine čekanja da se izabere novi papa, braća Polo, zajedno sa mladim Marcom, odlučila su ponovno krenuti na dvor Kublaj-kana. Već su bili na putu kad ih je dostigao glasnik novoimenovanog pape Grgura X., koji ih je pozvao u Siriju, gdje ih je sam Papa primio te im uručio poruke i darove za kana, ali ne i 100 mudraca.

MARCO POLO NA PUTU ZA KINU

1271. g. Marco Polo započinje putovanje kojeće potrajati pune tri i pol godine. Rodnu Veneciju ponovnoće vidjeti tek nakon 24 godine. Onaj tko je u tadašnjem vremenu smogao hrabrosti otisnuti se na takav put, morao je prestati razmišljati o vremenu i jednostavno se prepustiti njegovu trajanju.

Podroban opis toga puta donosi Marco u svojoj knjizi “O čudima svijeta” ili popularnije zvanoj “Milijun”. Put je išao preko Armenije, Perzije, Afganistana, visoravni Badakhšan u zoni Pamira, do Kineskog Turkestana, gdje je nastavio starim Putem svile. Zatim nastavlja preko dvije velike pustinje - Lop i Gobi, da bi naposlijetku konačno došao i do granica Kine.

Ono što Marca Pola razlikuje od ostalih putnika tog doba, pa i kasnijih putnika, jest izuzetna moć opservacije te izuzetna objektivnost u opisivanju krajeva, ljudi i običaja toliko različitih od njemu znanih i prihvaćenih. Marco je uspio prevladati predrasude koje su odgojem usađivane u svijest svakog ondašnjeg kršćanskog čovjeka i s velikim interesom i razumijevanjem prihvatiti svjetonazore koji su se, često u potpunosti, kosili s njegovima. Jer što bi drugo doli zgražanje osjećao kršćanin prema običajima nekih naroda da svoje žene daju na raspolaganje strancu, iskazujući tako najveće štovanje koje se može pružiti gostu. Marcova knjiga obiluje opisima običaja, odnosa među spolovima, vjerskih ceremonija, mode, hranidbenih navada raznih naroda koje je susreo na svome putu. Upravo su te - mogli bismo reći - banalnosti, pobuđivale najveći interes kod njegovih suvremenika, dok su znanstvene, a pogotovu zemljopisne spoznaje koje knjiga donosi - zbog kojih je uostalom i napisana - ostale u sjeni. Znanstvena istraživanja azijskog kontinenta, koja su potvrdila većinu iznesenih podataka u knjizi, započela su tek u 18. st., stoga je srednjovjekovni um mogao za goruće kamenje u Kini, za sumatranskog jednoroga (ustvari nosorog), za upaljivo ulje i niz drugih stvari, misliti da su plod izuzetne mašte autora.

BAJKOVITI SVIJET DALEKOG ISTOKA

Tijekom 17 godina koje je Marco proveo u službi Kublaj-kana, proputovao je ogromna prostranstva i upoznao brojne zemlje. O nekima je skupljao podatke samo iz pričanja drugih koji su tamo boravili (npr. opisi Japana i nekih afričkih zemalja).

Marca Pola najviše fasciniraju bogati azijski gradovi prepuni ljudi, a naročito kineski, koji su svojom skladnom ljepotom, planskim urbanizmom, izgrađenim vodovodom i kanalizacijom i uopće bogatstvom, daleko nadmašivali europske gradove tog doba. Evo jednog opisa Pekinga (on ga naziva Kamblau), kojeg je Kublaj-kan učinio svojom prijestolnicom: “… i nema tog čovjeka koji bi mogao izbrojati sav taj narod jer ima mnogo više ljudstva u predgrađima nego u gradu… Ovdje ima isto tako lijepih palača kao i u gradu…

Isto tako vam kažem da u gradu ne smije ostati ni jedna nepoštena žena koja prodaje svoje tijelo za novac, nego sve žive u predgrađu. I kažem vam da tih žena koje griješe za novac ima dobrih dvadeset tisuća… I znajte da u Kamblau dolaze najskuplje i najvrijednije stvari kao ni u jedan drugi grad na svijetu.”

KUBLAJ-KAN

Središnja figura Marcove knjige je svakako Kublaj-kan koji za njega predstavlja savršenog vladara “…jer je po narodima i zemljama i bogatstvu najmoćniji od svih vladara što su ikad postojali i postoje….Znajte da je došao na vlast zahvaljujući svojoj velikoj sposobnosti, hrabrosti i mudrosti.”

Marco idealizira čak i njegovu fizičku pojavu: “…lijepog je stasa: ni mali ni veliki…lice mu je bijelo i rumeno kao ruže, oči crne i lijepe, nos pravilan i prikladan…”

Između Marca Pola i Kublaj-kana od prvog se trena stvorilo prisno prijateljstvo i nepokolebljivo povjerenje. Ono što je starog kana privuklo mladom - ali vrlo bistrom i mudrom - strancu, jest istraživački i radoznali Marcov duh, koji je osnovna značajka i kanovog karaktera. Kublaj-kan nije bio vladar kojeg su zanimala samo službena, štura izviješća o raznim zemljama koja su mu donosili njegovi poslanici, nego je želio saznati o običajima, prošlosti, životnim navadama, vjerskim tradicijama, magijskoj praksi tih zemalja, ”…jer mladić je vidio druge izaslanike koji, po povratku iz drugih zemalja, nisu ništa znali o tim krajevima osim onoga što se odnosilo na misiju. I gospodar ih je smatrao glupima i govorio da više voli saznati o različitim običajima tih zemalja nego ono za što ih je poslao.”

Marco je izuzetno cijenio mudro vladanje Kublaj-kana koji je, u svrhu bolje povezanosti svoga carstva, dao izgraditi mrežu cesta koje su iz Pekinga vodile u sve njegove dijelove. Na svakih tridesetak milja, uz ceste je dao sagraditi putničke i poštanske postaje gdje je putnik mogao naći prenoćište i hranu, a umornog konja zamijeniti odmornim. Stoga je i služba glasonoša mogla biti efikasna i donijeti za dva dana vijesti u carski dvor i iz najudaljenijih provincija.

Kublaj-kan je revnosno skrbio za siromahe, a u godinama katastrofalnih vremenskih nepogoda, kad bi žetva zatajila, dijelile su se državne rezerve žita spremane u velika spremišta i čuvane upravo za takve prilike.

Gotovo revolucionarnim potezom Kublaj-kana možemo smatrati uvođenje papirnatog novca kao platežnog sredstva.

U SLUŽBI VELIKOG KANA

Marco Polo je zasigurno svojim izviješćima o posjećenim zemljama mogao utažiti kanovu znatiželju i zato ga kan šalje u mnoge zemlje njegova carstva. Kaže se da je čak tri godine proveo kao namjesnik u gradu Yang-chou, što svjedoči o povlaštenom položaju koji je Marco uživao. Godine službovanja kod Kublaj-kana omogućile su mu da dobro upozna Sjevernu Kinu (Kitaj) i Južnu Kinu (Mangi), Koreju, Tibet itd. Veličanstvenost kineske kulture i njene civilizacijske tekovine očarale su mladog Marca. Međutim, Marco je promatrao Kinu očima mongolskog osvajača, stoga nije primjećivao antagonizme koji su postojali između dviju civilizacija - naprednije kineske i zaostalije nomadsko-stepske mongolske. Susret tih dviju kultura bio je dramatičan, čak tragičan, po Kinu koja je u mongolskim napadima otrpjela golema razaranja i ljudske žrtve. No kao što uvijek ono superiorno nadjača ono inferiorno, tako je i kineska civilizacija sve više asimilirala mongolske osvajače prisiljavajući ih da, radi efikasnosti vlasti, prihvate kineska dostignuća u organizaciji vlasti i birokratske uprave zasnovane na konfucijanskim postavkama. Prihvativši i kinesko pismo, Mongoli nisu ni bili svjesni da potpisuju svoju kapitulaciju pred kulturno nadmoćnijom civilizacijom. Taj proces asimilacije bio je na vrhuncu upravo u doba Kublaj-kana, a samo stotinjak godina kasnije jedna će velika pobuna, koja se iz sjeverne proširila u južnu Kinu, zbaciti mongolsku dinastiju koja nikad nije znala udovoljiti potrebama jedne izrazito poljoprivredne kulture niti u potpunosti iskoristiti njene privredne potencijale. Mongole je smjenila narodna dinastija Ming ( “svjetlo”).

Ipak, za Kinu je bila sreća to što su se Mongoli priklonili budizmu koji ih je “smekšao” i učinio humanijima. Potpuno je sigurno da bi Kina otrpjela velike, možda nenadoknadive štete, da su Mongoli kojim slučajem prihvatili islam, jer je Kublaj-kan na svom dvoru ugošćavao predstavnike svih religija. Ipak, lamaistički su svećenici svojim poznavanjem magijskih praksi i astrologije uživali najveći ugled.

POVRATAK KUĆI

Nakon 17 godina braća Polo su se već dovoljno obogatila trgovanjem u Kini i željeli su se vratiti kući, kao i Marco, koji je slutio da su kanovi dani odbrojani i da bi njegovom smrću njihovi životi, zbog zavisti mongolskih plemića, došli u opasnost. Kublaj-kan je uporno odbijao njihove zahtjeve za odlaskom: previše je volio Marca Pola da bi ga pustio otići. Ipak, prilika se ukazala kad je netko trebao otpratiti mongolsku princezu do Perzije, gdje se trebala udati, a nitko nije bolje od trojice Pola poznavao puteve. Stoga je kan morao njima povjeriti tu misiju, znajući da se više nikad neće vratiti natrag u Kinu. Da bi što sigurnije i brže odveli princezu Cocacin, kako je zove Marco ( na mongolskom se ime izgovara “Kokočin” i znači “plava” ili “lijepa kao nebo”), trojica Pola su izabrala morski put. U tu svrhu dodijeljeno im je četrnaest brodova, gotovo 700 članova posade i zalihe hrane za dvije godine puta. Put se pokazao izuzetno mukotrpnim i dugotrajnim - samo na Sumatri su se, zbog monsuna, morali zadržati 5 mjeseci. Nakon 21 mjeseca, konačno uplovljavaju u Perzijski zaljev sa svega 18 preživjelih članova posade. I princezin odabranik, Argun-kan, u međuvremenu je umro tako da se ona udala za njegova sina. Marco kaže da se Kokočin u suzama opraštala od njega - a pisac Eugen O’Neil ovu je epizodu razvio u dramsku priču o njihovoj nesretnoj ljubavi.

DOLAZAK U VENECIJU

Poput Odiseja, ni Polove nisu, 1295. g. kad su doplovili u Veneziju, prepoznali njihovi sugrađani pa čak ni rodbina koja je, smatrajući ih već odavno mrtvima, uselila u njihovu obiteljsku kuću. Odjeveni u priprostu tatarsku odjeću doimali su se poput Mongola. Da bi razbio sve dvojbe, Marco Polo para dvostruke podstave na nošnji iz koje počinju ispadati gomile zlata, safira, smaragda i rubina, pokazujući tako da su to doista oni - spretni i oštroumni venecijanski trgovci - povratnici s bogatog Istoka.

Marco se kasnije oženio plemkinjom Donatom Badoer s kojom je imao tri kćeri.

Umro je u Veneziji 1324. g.

“MILIJUN”

Po povratku u Veneziju, Marco se stavlja u službu mletačke mornarice i odlazi u rat kojeg Venezija vodi protiv Genovljana. U jednoj pomorskoj bici biva zarobljen te dospijeva u genoveški zatvor. ]eliju dijeli s jednim piscem - Rustichellom iz Pise - koji će kroz godinu dana (1298. g. – 1299. g.) bilježiti njegove priče na starofrancuskom jeziku, kako je tada bio običaj, i objaviti ih u knjizi pod nazivom “O čudima svijeta”. Naziv “Il Milione” - kasnije uvriježen kao naziv knjige - potječe vjerojatno od obiteljskog imena Emilione koje je Marcov ogranak obitelji nosio kako bi se razlikovao od ostalih obitelji Polo, pošto ih je u Veneziji bilo doista mnogo. Njegovi suvremenici, pa i čitatelji knjige iz kasnijih stoljeća, nisu prepoznali znanstvenu vrijednost podataka iznesenih u knjizi. Za njih će ona ostati samo fantazmagorija samog autora, koji je bio čudak.

Priča se da je rodbina, stojeći uz njegovu samrtnu postelju, preklinjala Marca Pola da se odrekne knjige i pokaje za sve što je njegova bujna mašta ispisala. Marco Polo je navodno skočio kao gromom ošinut i egzaltirano povikao da je on u knjizi iznio samo pola od onoga što je vidio! Nepokolebljivo je ustao u obranu onoga što je obilježilo njegov život, u obranu najbogatijeg iskustva što ga je neki čovjek za života mogao steći - iskustva koje ga je učinilo besmrtnim.

Viviana Vukelić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 6

_____________

1 Batu-kan, potomak Džingis-kana, 1237. godine potukao je Bugare na Volgi.

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120061128