Arhiva DANI 144
NASMINKANO
BRATSTVO I JEDINSTVO
| Promjene koje je u posljednjih petnaestak godina prezivjela prijestolnica tesko bi podnijeli i gradovi koji su imali jacu urbanu supstancu od ovdasnje. Sarajevo, nekada ni metropola ni provincija, zadnju je deceniju proslog vijeka kasapljeno granatama, osiromaseno odlascima i uvezano organiziranim kriminalom. Zato danas svojim preostalim ili pristiglim gradjanima i ne nudi carsijski zivot, vec provincijsko prezivljavanje izmedju krajnosti. Hoce li se u ovaj grad ikada vratiti Miljenko Jergovic, Goran Bregovic, Slobodan Blagojevic, Emir Kusturica... |
| Pisu: Ahmed Buric i Emir Imamovic |
|
BILO BI DOBRO DA SU TU? TOPONIMI BLAGOG PIJANSTVA NE POSTOJI MOGUCNOST IZBORA |
| OKUS TRESNJE, OD FUDBALA DO KNJIZEVNOSTI: Sve je, negdje sredinom osamdesetih, ma koliko to u usporedbi s danasnjim Sarajevom zvucalo nevjerovatno, izgledalo nekako ovako: obavezna dnevna sjedjeljka obavljala se u dva objekta u danasnjoj ulici Kulovica, za zimskih dana "druga kuca" je bio snack bar tadasnjeg Hotela "Beograd", popularno nazvan "Zemun", gdje je legendarna konobarica (za koju niko nikada nije saznao da li se zaista zove Gina ili je to umjetnicko ime) usluzivala sve one koji su se udobno osjecali po cijeli Boziji dan citajuci i komentirajuci sve moguce vrste novina. Krajem marta, kad bi sunce konacno potjeralo snijeg i bljuzgavicu, "ceremonija" bi se premjestala u "Postu", gdje se ispod tresnjevog stabla, koje se u cijelom tom staklu i betonu sjajno ocuvalo, moralo piti neko drugo pice, jer kafa nikada nije valjala u tzv. drzavnim preduzecima. Svi oni koji su bosanskoj prijestolnici davali okus, tacnije, iluziju da bi ona jednom zauvijek mogla postati svjetskom cinjenicom, pojavili bi se tu negdje, ili jednostavno, ne zadrzavajuci se, prosli, iduci za nekim svojim poslom. Skupini tada mladih suradnika Omladinskog programa Radio Sarajeva, (Sasa Savic, Zoran Stevanovic, Aleksandar Hemon, Pedja Kojovic, Davor Wagner, Nebojsa Gusic, Mladen Sancanin) obicno bi trebalo vise od dva stola, pa je svadja s konobarima oko mjesta bila neizbjezna. Obicaj pridruzivanja stolu bio je najnormalnija stvar, tako da bi se ocas stvorila kriticna masa za debatu o bilo cemu - od nastanka svijeta do fudbala i knjizevnosti. Tu bi se negdje nasli suradnici i urednici listova Valter i Nasi dani (Miljenko Jergovic, Srdjan Kisic, Zlatko Hadzidedic, Nedim Sarac) uvijek pomalo uzurban, Nerzuk Curak isao je ili na fakultet ili prema knjizari u foajeu Doma mladih na Skenderiji, Semezdin Mehmedinovic bi sjeo, uglavnom sutio i polako (bit ce da je zamisljao kako je Beckett bas tako radio) otpuhivao dimove, i izgledao uglavnom zadovoljan onim sto cuje. U kadar bi, s pregrstom novina ispod pazuha, u crnom koznom mantilu u kakvim smo na filmovima vidjali obucene agente jugoslavenske Udbe, crn u licu i uvijek zadihan, upao i Senad Avdic. Raja sto su vec tada zivjela u Beogradu, Zagrebu ili inostranstvu, dosla bi se pozdraviti: konceptualist Jusuf Hadzifejzovic je s brcinama, ogromnim sesirom i sarenim kosuljama, s kragnom do vakcine, prolazio kroz gastarbajtersku fazu, njegov nesto stariji kolega Braco Dimitrijevic bi samo pogledao kroz prozor nekog kabrioleta "tek kupljenog u Parizu", Gorcin Stojanovic je postajao rediteljska nada grada Beograda, Goga Grozdanic postizala sjajne rezultate na germanistici Sveucilista u Zagrebu... Dani su prolazili pred ocima skupine ljudi cije nadimke znaju svi oni kojima bi Sarajevo iz tog doba nesto moglo znaciti. Dobrovoljni marginalci iz "loze" pred kojom se odigravala "bolja proslost": Cenga (menadzer u Bosna autu WAG, Sarajevo), Kemo (zamjenik direktora Foto-optika Sarajevo), Desa (agent jedne od najznacajnijih evropskih oglasivackih firmi McCann - Ericsson, Prag), Bure (stariji potpisnik ovog stiva), Mario (inzenjer, negdje u Kanadi), Dzandzo (nakon glumackog debija u engleskom filmu Beautiful People, angaziran kao reklamni agent Coca-Cole), Combe (sef veterinarske stanice)... Uvecer, nakon dnevne pauze, zavrsavalo se u nekom od desetina mjesta za izlazak. U "Zvonu", kafani u kojoj je generacija sarajevskih pjesnika rodjenih u sezdesetim dozivljavala prva seksualna i lakonarkoticka iskustva, mogli su se sresti slikar Sasa Bukvic, pisac i kriticar Enver Kazaz ili Goran Samardzic, mladi pisac koji je majstorski mitomanizirao svoju biografiju. U Dom pisaca se navracalo kako bi se u relativnom miru pojela vecera, a kafici na potezu od Nemanjine ulice do benzinske pumpe pored Druge gimnazije su, uglavnom, bili zakrceni ljudima razlicitih profila, ma sta ko pod tim podrazumijevao. Bio je to grad sa svojim zivotom, ni metropola ni provincija. SIMBOLI ILUZIJE: Bilo je to prije nego ce Ante Markovic zaustaviti galopirajucu inflaciju i oduciti naciju od trosenja milijardi nekih para, te joj otkriti kako je zastava 101 "ipak samo pretfaza BMW-a", a ne nesto najbolje sto automobilska industrija moze proizvesti i prodati na kredit, istina, u samo jednoj drzavi, dok ostale u mraku svojih kapitalistickih zabluda nece da shvate dubinu carolije kragujevacke konzerve. Sredinom tih, cca. olimpijskih godina, na svakom se koraku moglo naci bezbroj dokaza nase odsjecenosti od bogate Evrope, ali cvrstina ponudjenih iluzija niti jednog trenutka nije dozvoljavala istini da nadjaca osjecanja. Tako se iskreno vjerovalo kako je Jugoslavija najslobodnija zemlja na svijetu, jer se, zaboga, moze spavati u parku - koji je, naravno, bio predvidjen za sve drugo sem za zamjenu za hotel - pa kako je bas sarajevski Marlboro najbolji na svijetu, a za petama mu je bila jedino plava Morava (znana kao Marlboro u radnickom odijelu), navodno nastala od ostataka duhana iskoristenog za najpoznatiji proizvod kompanije Philip Morris Inc. Proljeca 1985, vlasnici zivota upakovanih u nepatvoreni kic raznih socijalistickih industrija nisu ni pomisljali osporiti teoriju o nasoj superiornosti pred kojom se, u svakoj oblasti, mogao isprijeciti samo zavidni, bogati zapadni faktor. A onda je jedan tim zastao na korak od sna, zbog upornosti tada vecih kokuza od nas - Madjara. Tih, dakle, osamdesetih Emir Kusturica osvaja prvu veliku filmsku nagradu, Nele Karajlic pjeva o sve ozbiljnijim problemima, Dario Dzamonja pise sve bolje price, Goran Bregovic se i dalje bogati, a Plavi orkestar sa Soldatskim balom zaposjeda top-liste "od Vardara pa do Triglava". Top-lista Nadrealista od nas pravi sinonime duhovitosti, pa ce od Sarajlija na moru kupacice iz drugih republickih centara traziti da malo pricaju kao oni iz Nadrealista, u cemu su tek rijetki prepoznavali naslage sovinizma prema cijim su normama "Bosanci glupi, Crnogorci lijeni, a Slovenci austrijski konjusari". Dok su, dakle, nacije gledale u svijetlu buducnost, osamdesete su se priblizile kraju i polako se probudila mracna proslost. AKO SU TO SAMO BILE LAZI...: Nije ta davna proslost bila bas tako sjajna kako je danas pokusavaju predstaviti pjesnici sovjetske poetske vertikale spremni utvrditi kako se nekada "nije moglo proci Vilsonovim a de se ne cuje kako neko recitira Lorcu". Bila je, medjutim, puno bolja, bezbriznija, bogatija ljudima i osjecajem sigurnosti. A sloboda... to je odavno relativan pojam. Kao da je na nevidljivom kalendaru pisalo "upotrebljivo do aprila 1992". I nista u tome ne bi bilo lose da je to isto Sarajevo ostalo neiskasapljeno granatama, neosiromaseno odlascima, neuprljano poremecenim sistemom vrijednosti iliti igrom grabeza bez pravila. Nije nemoguce da bi taj davni grad, u svojoj funkcionalnosti imao dovoljno zivotnog prostora za bilo koga i jednako toliko mogucnosti za socijalno funkcioniranje razlicitosti. No, nije, i zato, izmedju ostalog, danas zivi zivot iz americkih predgradja, postavsi, kako bi to rekao novinar magazina Rolling Stone i jedan od najcuvenijih analiticara urbanih kretanja u SAD-u James Howard Kunstler, "mjesto bez osjecaja za proslost, bez nade za buducnost i sa degradiranom sadasnjoscu". SARAJEVO 2000: Tezak grad. Do koske, rekli bi u jednom od komsijskih centara. Svako jutro u Sarajevu, toj nekadasnjoj kulturnoj prijestolnici Evrope, olimpijskom gradu i sta sve ne, pogotovo nakon kratkog izbivanja, jasno potvrdjuje koliko smo, ne samo geografski, daleko od gradova simbola novog doba. U New Yorku ili Londonu se, istina, teze probuditi, jer megapolisi zive i nocu, istim tempom kao i danju, pa se samo onaj kome nije cudno to sto ulice vrve ljudima i u tri ujutru moze "kad i posten svijet" prepustiti snu. No, kad se vec oci otvore, ispred ulaznih vrata uzme primjerak dnevnog lista u kojem se mozda ne moze procitati naslov U novi milenij s profesorom Azabagicem, ali se moze saznati sve o zbivanjima u Ceceniji i na Timoru, pa i u BiH i u NBA, pa, onda, krene ka metrou, jasno je da taj milionski grad cini sve kako svojim gradjanima ne bi "skocio na nos". Ulazak u ovdasnji gradski prijevoz, cija se cijena jos uvijek formira po sistemu najgore socijalisticke uravnilovke ("daj marku pa se vozaj od Higijenskog do Marijin Dvora, il' do Ilidze, zta me briga") podsjeca na to da su licne higijenske navike ovog naroda veoma niske, a izlazak na ulicu u periodu od oktobra do aprila predstavlja dvostruki rizik: prvi je padanje svih vrsta gradjevinskog materijala na glavu prolaznika, a drugi se tice sigurnosti tiskovina koje sa sobom nosite. Ako vam bilo kakav papir, dokument ili sveska nezasticen, nepropusnim materijalom slucajno ispadne na sarajevski plocnik, mozete ga, sto bi rekao isti ovaj narod, "halaliti". Sarajevo, istina, nikada nije bilo "svijet", u onom smislu u kojem velike metropole zive svoje zivote, ali je u vrijeme raspada komunizma nadolazeca anarhija nudila iluziju da je prostor u kotlini Sarajevskog polja siri i znacajniji nego je objektivno bio. Informacije iz tog vremena da "Serbedzija sasvim ozbiljno razmislja da doseli ovamo", da je "Rambo Amadeus blizi Nadrealistima nego bilo kome drugom" i da bi "i Bora zCvoka' Todorovic pod nekim uvjetima dosao zivjeti u Sarajevo", govorile su, zapravo, to da je njima u njihovim zivotnim sredinama vrlo zajebano zivjeti, a ne da je nama dobro, ali mi svoju iluziju nismo ni htjeli ni mogli zamijeniti ni za jednu drugu. Sve ostale su bile gore, kao sto se sada cini da je ovo danas najgore Sarajevo u posljednjih osamdeset godina. Jedan od predratnih sarajevskih "mladih lavova" koji, evo, skoro desetljece zivi u inozemstvu, pri nedavnoj posjeti domovini "ispalio" je zanimljivu opservaciju: "Bolje se osjecam u Mostaru, stvari mi djeluju iskrenije. Tamo je grad podijeljen, jedni ne idu na jednu stranu, drugi na drugu, ali stvar ce nekada krenuti naprijed kad se Neretva pocne prelaziti. Ovdje, u Sarajevu, sve djeluje kao nasminkano bratstvo i jedinstvo. Imas, kao, neku amnestiju, slobodu kretanja, a sve djeluje klimavo, ljudi su nervozni, nigdje osmijeha na salterima, nigdje susretljivosti." BUDDHA IZ PREDGRADJA: Osnova sarajevskog problema danas, osim tesko nadoknadivog nedostataka ljudi karakteristicnih "mahalskih" manira, jeste da bosanski glavni grad ne nudi nista, postajuci istovremeno prostor za razvoj rigidnih religijskih pokreta koji zabrinjavajuce brzo mijenjaju sliku sredine u kojoj su se rock and roll & muslimanske tekovine ne samo trpjeli vec na zanimljiv nacin i nadopunjavali. Sarajevo ima tu nesrecu da bas u godinama kada mu fali svjeze krvi zivi samo uz svoje medjunarodne festivale. Doba je to cirkulacije ljudi, desavanja sto okupljaju generacijski razlicite, ali duhovno identicne slojeve zeljne susreta s novim idejama i ljudima - sa kojim se niko ne mora sloziti, no to ne suspenduje mogucnost dijaloga. E, Sarajevo ima samo tri festivala, a izmedju njih je svakodnevnica: teska jutra, sumorna poslijepodneva i kratke noci. Ustvari, noci su duge kao i prije, ali im gradski prijevoz koji, valjda, jos samo u Sarajevu i Srpskom Sarajevu prestaje raditi prije pola noci, skracuje "upotrebnu vrijednost" drzeci polumilionski grad u nesto fleksibilnijoj formi policijskog sata. U tom i takvom gradu nema rock bandova, nema garaza u kojima neki djecaci upadaju u "kontre" pokusavajuci odsvirati nesto slozenije od troakordnih tuzbalica. U tom i takvom Sarajevu nastaju grafiti tek uz dozvolu nadleznih opcinskih organa! U tom i takvom Sarajevu dijalog izumire. Suvise cesto ulicni razgovori zvuce besmisleno, kao monolozi pojedinih taksista ("Ja sam, jarane, prije rata im'o gril, ja sam razvalivo, ka' dodje neko na pljeskavicu da zna sta je poj'o. Nego, jesi vidio Harisa sinoc na 99? Nisam ja glas'o za SDA, to svi vicu taksisti, ma, ima ono Zlatko sve pravo sto kaze, a opet..."), pretvarajuci komunikaciju u sve glasniju i prazniju buku. Praznu kao grad u ponoc. Grad je ovo u kojem je sve manje djecaka cudnih frizura i sve manje kafana u centru grada u kojima se toci alkohol, a sve vise momaka dugih brada i nesto kracih pantalona, protiv cijeg organiziranja ne bi trebalo imati nista kada bi ono rezultiralo djelovanjem koje ce kvalitetno uticati na zivot zajednice, umjesto da joj suzava mogucnost izbora i pretvara je u svijet podijeljenih ljudi, "na vlahe i ostale" i "sekularne" i "pravovjerne" muslimane. Potonje spremne da istovremeno velicaju Bin Ladenove ideje i americke vojne akcije. A sve u pratnji zena: bez identiteta i lica dostupnog ljudskom oku. BITI SAMO SVOJ: Fali li danasnjem Sarajevu i njegovim stanovnicima samopostovanja? To bi, sasvim sigurno, mogao biti jedan od puteva deprovincijalizacije. Jer u nas je sasvim cesta slika u kojoj nekolicina dokonih mladica provocira nekoga za koga se zna da im ne moze pruziti bilo kakav otpor, dok prolaznici ili eventualni akteri cijele situacije sasvim mirno promatraju taj, najcesce, seksisticki performance. Je li u tom smislu zapravo tacna cijela prica o tome da se neumjereno volimo klanjati svima koji pokazu da su barem malo zainteresirani za nas, ne skrivajuci niti jednog trenutka to da nas smatraju samo podrasom idolopoklonika s kojima se lako manipulise. O jednoj Bregovicevoj setnji Bascarsijom ili posjeti vikendici na Jahorini isplelo se toliko medijskog napuhivanja i traca da je na kraju sve - i njegov eventualni koncert i povratak u Grad - postalo poprilicno degutantno i opasno. Istina je da grad ne cine kuce, nego ljudi, ali se njegovo funkcioniranje i njegov duhovni supstrat ne smije vezivati za tri ili cetiri imena, makar ona izazivala medijsku pozornost sirom svijeta: Goran Bregovic, Emir Kusturica, Nenad Jankovic, Zdravko Colic. Ta je, ne tipicno sarajevska, ali u Sarajevu najizrazenija zabluda, lako rjesiva i nekako se cini kako se mit moze razbiti na samo jedan, jednostavan nacin. Sarajevski status sve cetvorice uklopiv je jedino u okvire modernog kapitalizma i funkcioniranja pravne drzave: dakle, neprikosnovenog prava na privatno vlasnistvo i zakona o amnestiji. Tek ako osjete postojanje obje kategorije, oni ce u Sarajevu dobiti prostor, a Sarajevo, vrlo vjerovatno, jasnu spoznaju da nikada nije zavisilo ni od koga ponaosob, niti moze zavisiti od kvarteta cija su polovina istroseni ljudi nespremni da bilo kojoj sredini pruze ista vise od vlastitog beznacajnog prisustva. YOUNG GUNS: Raspad srednje klase koju je teskom mukom stvarao socijalizam je, zapravo, donio osipanje osnovne gradske supstance. Visu klasu cine oni "sretnici" koje placa medjunarodna zajednica, nizu oni zaposleni u siromasnim bosanskim poduzecima ili oni kojima se zivot pretvorio u famozno cekanje. Umjesto klinaca koji po cijeli dan lupaju kosarkaskom loptom o beton ili u podrumu struzu zice jeftinih ceskih imitacija Fender i Gibson gitara i ne daju spavati "radnom narodu", stasala je uglavnom u ratnom uzasu odrasla generacija bez iluzija i identiteta. Oni nemaju svoje knjige, omiljene novinske autore, ploce na svom jeziku koje govore o njihovim problemima. Njihovi "heroji" pored njih prolaze u skupim automobilima s matiranim staklima, voze u jeepovima nafrakane i zlatom optocene blajhane plavuse ili tamnogarave cure, oni svoju sansu vide u tome da se priblize svojim "herojima" i jednom postanu "dio tala". Onog tala pod kojim ovaj grad stenje, nemajuci autenticne snage da se konacno obracuna s mitom koji donose sve naslage opasnog ratnog recidiva. U tom, pomalo bajkovitom svijetu "SDA je stvorila Bosnu, Sarajevo su odbranili zestoki momci skloni kriminalu, nije se gledalo ko je Srbin, ko Hrvat, a ko musliman, a svi su se izmedju sebe voljeli i pomagali." Mozda bas zato "sto je rat bio bolji", danas, prakticno, u Sarajevu ljudi jedni o drugima uglavnom govore negativno. |
Ostao je jos samo “Zeljo”
| Osamdesete su za moju generaciju bile sretnije godine, jer ih prije svega nije obiljezavala borba za egzistenciju i nasa je perspektivnost u tom trenutku bila evidentna. Ista ta moja generacija je sada vecinom negdje drugo, dok se ostatak zbog uslova zivota ovdje jednostavno slabo krece, pa imam osjecaj kao da zivimo u Americi: izmedju pidzame i radnog odijela. Tome, naravno, doprinosi i opca klima drustva: u vazduhu se osjeti da nesto ne valja. Mi smo, izgleda, bili posljednja generacija apsolutne slobode kretanja i druzenja neovisnog od bilo cije nacionalne pripadnosti, jer su uostalom i postavke drustva bile takve. Ja sam, u tim osamdesetim, dnevno mogao okrenuti 100 telefona ako sam zelio drustvo, a danas mogu okrenuti dva. Bila su to takodjer vremena intenzivnog zivljenja i nade, dok se ljudi danas nalaze iskljucivo da bi pricali o proslosti. Vremenom se izgubila i bezbriznost koja je, u nasem slucaju, mozda bila i pretjerana. Gubitak, medjutim, nije primjetan samo kod moje generacije, vec i kod djece od 20 godina koja vec pragmaticno razmisljaju. Tako da se sve cesce pozivam na jednu filmsku recenicu: "Budimo bezbrizni, dobro biti nece." Nedavno sam s nekim prijateljima razgovarao o tome kako danas i da imas pare, nemas ih s kim potrositi. U Sarajevu vise ni 10.000 maraka ne obezbjedjuje druzenje, jer nema supstance za takav proces. Moja jedina spona sadasnjosti, proslosti i buducnosti je "Zeljo", pa su utakmice jedina, rijetka prilika da se opustim i ne razmisljam o stvarima koje opterecavaju. Fudbal je, izgleda, posljednja bezbrizna tema. I inace, kada bih trebao ispraviti nesto iz proslosti, izabrao bih povratak u april 1985. i ucinio da "Zeljo" udje u finale Kupa UEFA. |
Bilo bi dobro da su tu?
|
Vjerovatno nikada necemo saznati koliko je duse grada otislo s njegovim predratnim ziteljima, danas rasutim od Cetinja do Atlante, ali bi jedan "eksperimentalni neboder", u kojem bi neko vrijeme proveli zajedno i u Sarajevu, mozda odgovorio na pitanje da li bi nam bilo bolje da su tu Austrija: Dzevad Karahasan, Ivica Osim, Miroslav Prstojevic |
Toponimi blagog pijanstva
| A- klub: Jedno od rijetkih okupljalista na Bascarsiji gdje ste mogli biti sigurni da necete biti predmet napada jalijasa. AG: Improvizirana diskoteka u okviru Arhitektonsko-gradjevinskog fakulteta, poznata po tome da se prodavalo iskljucivo banjalucko Nektar pivo. SUR Cenga: Jedan od prvih sarajevskih kafica, smjesten u podrumu danasnje ulice Skenderija. Svojevremeno se znalo cekati i po sat vremena da se udje u prostor koji nije nudio bogzna sta, ali je bio "in". Crvena galerija: Mjesto izraslo iz Centra za drustvenu aktivnost Univerziteta u Sarajevu u kojem su, kako studenti tako i oni drugi kvalitetno gubili vrijeme. CDA Mladost: Danas pod jurisdikcijom Sarajevske zime, nekad je bilo mjesto na kojem su se organizirali koncerti i izlozbe pod upravom Miroslava Arapovica i Borislava Curica - Kokana. Dom pisaca: Institucija koja je u prvoj godini postojanja izgubila prvobitnu namjenu okupljanja pisaca i postala kafana u kojoj su se okupljali svi gradski lezihljebovici. Dedan: Kafic na Bascarsiji, jedan od rijetkih koji je uvijek u osamdesetim imao svog DJ-a i pristojnu muziku. Kafana Park: Sarajevska gradska kafana u kojoj su plisana sjedista uglavnom sluzila raznoraznim lauferima za perverznu akciju ispisivanja vlastitih imena pomocu zara cigarete. Prema usmenom predanju, tu je osnovana grupa "Bijelo Dugme". Kaktus: Diskoteka u Domu mladih, Skenderija, prvo "organizirano" okupljaliste omladine sklone rock and rollu i lakim narkoticima. KUK: Klub studenata Medicinskog fakulteta, mjesto radjanja sarajevske underground scene. Oloman: Slasticarna u Titovoj ulici, znacajna uglavnom po tome sto su mjesto u izlogu uglavnom drzali "najveci" gradski sminkeri toga doba. Najduze se u njemu zadrzao John Cleese sarajevskih ulica, glumac Mirza Tanovic. Posta: Mjesto u danasnjoj ulici Kulovica, dio platoa ispred Pozorista mladih. Kultno mjesto urbane povijesti Sarajeva. To sto je danas tamo parking, kod razumnog svijeta moze izazvati samo bijes. Stelex: Srce tame, klub studenata Elektrotehnickog fakulteta, mjesto s najnizom maloprodajnom cijenom slovenacke pive u historiji SFRJ. Zemun: Snack bar nekadasnjeg Hotela "Beograd" (danas "Bosnia"), mjesto s najvise procitanih novina po kvadratnom metru na podrucju bivse Jugoslavije. Zvono: Kafana cija je prvobitna destinacija bila neposredno pored mosta Cumurija, sredinom osamdesetih bila je premjestena u danasnju ulicu Hamdije Kresevljakovica. Jedno od mjesta koja ce sasvim sigurno naci svoju poziciju u nekoj buducoj povijesti knjizevnosti ove zemlje. |
DAMIR NEVESINJAC (25), URBANI ALTER MUZICAR
Ne postoji mogucnost izbora
| Sarajevo je dosadan grad i ne pruza mogucnost zadovoljavanja icega do osnovnih potreba svojih gradjana. Istovremeno, nikakav vid supkulture ne postoji. Izgleda da smo suvise dugo bili u bijedi, pa sada svako vuce sam i samo za sebe. U gradu ne postoji, recimo, niti jedna organizirana kulturna skupina koja ima uticaja a da nije ispolitizirana. Takodjer, Sarajevo nema niti jednog underground kluba i jos barem milion stvari koje imaju svjetski gradovi. Pripadam posljednjoj generaciji koja je imala prilike osjetiti zivot prije rata i cini mi se da smo tada imali sve sanse da postanemo "dobar grad". Ne znam zasto je to nestalo, kao sto ne znam sta bi se u ovom trenutku promijenilo i da se vrate svi ti ljudi karakteristicni za to vrijeme. Sarajevo vapi za avangardom, a, recimo, nema studija za takve muzicke izraze, niti kod nas u tom segmentu postoje podjele po zapadnim principima. Mi smo u jednom trenutku dobili partije i drogu da je zvacemo i da skacemo i sve smo prihvatili kao Indijanci. Sarajevu treba ogromna grupa ujedinjenih ljudi da bi nesto pokrenuli i stvorili mogucnost izbora. Prije rata sam, recimo, mogao odluciti da ne idem na koncert Laibacha, jer me zanimalo nesto drugo, a u ratu su stariji bracni parovi, kao nekada na vasar, isli da vide sta se to napokon dogadja u gradu. Ako se nastavi ovako, ne znam kako ce izgledati kraj price: vec je zavladao "sindrom golfa i mobitela", zbog kojeg se ljudi iz ovog sto ja radim suvise lako predaju. Atmosfera je odvratna, i moj zivot se svodi na tri stvari: sjedim u kuci, sviram s bandom ili idem u tri dosadne kafane, ali kako sam socijalno bice, jednostavno, moram se druziti. |
bglavac
irida
edin.kecanovic
