Dioba stanica prirodno je svojstvo stanica i u biti je odgovor na smrtnost, tj. želja za besmrtnošću, što je dio genetskog zapisa. No, kad se dioba stanica ne može zaustaviti, to je onda rak. Ono što potiče stanicu na pretjeranu diobu opet su geni (onkogeni), geni rasta. Stanice moraju imati takve gene, kako bi se organizam mogao obnavljati. No, ti geni su najveći dio vremena neaktivni. Njihovo aktiviranje može nastupiti iz raznoraznih razloga. Neki od razloga su i mutacije koje nastaju prilikom replikacija gena.

 

Obično se nekontrolirani rast stanica zaustavlja, jer su one opremljene vrlo razrađenim sustavom prekidača zaduženih da zaustave nekontroliran rast, a na kraju i da potaknu stanice da izvrše samoubojstvo ako shvate da su karcinogene. Najpoznatiji i najvažniji od tih posljednjih prekidača upravo je gen (jedan od njih je TP53, smješten na kromosomu 17) koji potiče stanicu na samoubojstvo.

 

No, radi jasnije predodžbe o mehanizmima zaštite organizma od malignih oboljenja, krenut ćemo s opisom događanja kod jedne vrste raka debelog crijeva.

 

Dakle, ako se dogodi mutacija na jednom genu (APC - gen za suzbijanje tumora), stanice debelog crijeva nađu se u fazi stalne diobe (rasta - razmnožavanja). Ako za vrijeme rasta stanica debelog crijeva dođe i do druge mutacije, na drugom onkogenu (RAS), razvija se druga faza bolesti raka – tzv. adenom. Dođe li i do treće mutacije gena za rast stanica debelog crijeva, rak dobiva izgled težeg oblika tumora. Međutim, ako se dogodi i četvrta mutacija na već prije spomenutom genu TP53, koji inače potiče stanice raka na samoubojstvo, tada se definitivno tumor pretvara u pravi rak.

 

Slična događanja prisutna su i kod drugih vrsta raka. Naš je organizam višestruko nadziran i zaštićen od raka, no kad padnu sve zaštite, kraj je neminovan. A zaštite padaju vrlo brzo jedna za drugom samo onda kad na organizam djeluju mnogobrojni uzročnici mutacija gena, najčešće izazvani vanjskim utjecajima. Ali postoje i unutrašnji uzročnici mutacija gena zbog ugrađenog genetskog zapisa o preživljavanju (o besmrtnosti). Naime, svaka stanica neposredno prije umiranja izvrši genetsku mutaciju.

 

Tako, i bez značajnijih vanjskih utjecaja, vjerojatnost pojave raka raste s godinama starosti (dapače, udvostručuje se svakih 10 godina našeg života) jer, što su ljudi stariji, to znači da su prošli kroz više replikacija gena od onih mlađih, a time su podložniji većem broju mogućih mutacija gena.

 

Obrana organizma od raka veličanstvena je u svojoj složenosti. Međutim, mi joj moramo pomoći svojim postupcima – moramo smanjiti mnogobrojne i neprestane rizike mogućih mutacija gena tamo gdje to predstavlja naš slobodan izbor.

 

Duljina života

 

Svaka obnova tkiva zahtijeva dijeljenje stanica tog tkiva, a svako dijeljenje stanica prati replikacija genoma. Na krajevima svakog kromosoma nalaze se zapisi TTAGGG ponavljani nekoliko tisuća puta, koji upravo označavaju same krajeve, a nazivaju se telomerima. Svaka replikacija kromosoma počinje i završava čitanjem telomera. Prilikom svake replikacije kromosoma uvijek se izgubi dio telomera i on postaje sa svakom replikacijom sve kraći. Skraćivanje telomera označava zapravo proces starenja. Kada se prilikom mnogobrojnih replikacija potroše telomeri, tada se više ni kompletan kromosom ne može replicirati, nego su neki njegovi dijelovi manjkajući, što znači da su neki geni na njemu manjkajući ili defektni. Dalja replikacija kromosoma više nije moguća, pa to označava kraj u obnovi stanica, što zbog prirodnog umiranja stanica dovodi do smrti organa – odnosno smrti čovjeka.

 

Duljina telomera na kromosomima zapravo znači duljinu života. Kad se potroše telomeri, nastupa smrt. Obnova telomera na kromosomima (putem telomeraze) u normalnom tijeku života nije moguća, jer su receptori za telomerazu blokirani. Deblokiranje tih receptora značilo bi besmrtnost, a ona još nije moguća, iako se danas rade mnogobrojna istraživanja kojima bi se omogućilo produljenje života čovjeka.

 

Rezimirajući ovo razmatranje o telomerima, možemo konstatirati da nam je unaprijed, brojem replikacija DNA, predodređena najveća moguća duljina života (procjene danas kažu da je to 125 godina), koju ne možemo dalje povećati, ali ju možemo na mnogo načina malo ili više smanjiti, tako da u svom organizmu načinom života potičemo ubrzano umiranje stanica, njihovu obnovu replikacijom, brzim trošenjem telomera, a time i ubrzanim starenjem.

 

Razne bolesti, a posebno kronične, dovode do umiranja stanica pojedinih organa zahvaćenih bolešću te njihovog brzog starenja (čime postaju slaba mjesta organizma), a starost tih organa limitira život čovjeka.

 

Osim bolesti, i mnogobrojni drugi faktori utječu na umiranje stanica pojedinih organa, tj. na ubrzano starenje tih organa, čija starost određuje duljinu života.

 

Genetski antagonizam

 

Kao što smo u prethodnim razmatranjima vidjeli, u organizmu postoji niz mehanizama između gena, koji nadziru jedni druge i suprotstavljaju se jedni drugima. Ta dvojnost u genomu (antagonizam) kroz međusobni nadzor i sukob gena (jer za svako djelovanje jednog gena postoji i protivno djelovanje drugog gena) osnovna je značajka ne samo djelovanja organizma preko gena, nego i djelovanja hormona na različitim razinama, a sve to zapravo predstavlja osnovnu značajku čovjeka u cjelini.

 

Čovjek se zbog unutarnjih antagonizama trajno nalazi u labilnoj dinamičkoj ravnoteži – fiziološkoj i psihološkoj, na čiji poremećaj bitno utječu razni vanjski čimbenici. U psihološkom smislu čovjek se trajno nalazi pred izborom i pred odlukom o svojim postupcima i svojem djelovanju.

 

Genetska predodređenost

 

Genom nam, osim zajedništva s drugim ljudima, daje i osobnost. Ljudi se međusobno razlikuju po barem 500-tinjak gena, koji određuju njihovu osobnost. Na vanjske utjecaje ti geni djeluju vrlo različito.

Mnogi deterministi tvrde da je čovjek genetski predodređen, ili da je genetski predodređen s okolnom uvjetovanošću (utjecajem okruženja) svoje osobnosti.

 

Međutim, to je ipak samo dio istine, jer čovjek jest genetski predodređen, ali tako da mu nitko ne može ugroziti njegovu slobodnu volju.

Ako ponašanje čovjeka nije slučajno, onda je predodređeno. Ako je predodređeno, onda nije slobodno. A ako je slobodno, onda nije predodređeno. Ali je predodređeno da bude slobodno, što predstavlja proturječje predodređenosti.

 

Što je rješenje te proturječnosti? Ako geni utječu na ponašanje, a ponašanje na gene, onda je uzročna veza kružna. U sustavu kružnih veza jednostavni deterministički procesi daju nepredvidive rezultate. To se u potpunosti uklapa u teoriju kaosa. U potpuno predodređenom sustavu kaosa nemoguće je predvidjeti tijek događanja zbog mnogobrojnih međusobnih međudjelovanja.

 

Ipak, ovu raspravu o predodređenosti čovjeka možemo zaključiti konstatacijom da nikad ne možemo izbjeći određenost, ali možemo razlikovati dobru i lošu određenost, slobodu i neslobodu. A sloboda je izražavanje vlastite određenosti, a ne nečije tuđe. Razlika je, kao što vidimo, u vlasništvu određenosti.

 

Svaki čovjek predstavlja jedinstveno i neponovljivo prirodno biće, koje svojom slobodnom voljom može djelovati na sebe i na okolinu. To znači da čovjek, korištenjem svoje slobodne volje, postaje u određenom segmentu vlasnikom vlastitog života.

 

Zakon o neponovljivosti i prolaznosti

 

Sva ova razmatranja o genetskom naslijeđu samo su poticaj na razmišljanje, jer je čovjek sa svojim slobodnim djelovanjem (što je njegovo genetsko naslijeđe) uvijek na početku nečeg neponovljivog, u znaku prolaznosti svega što čini.

 

Zato budimo svjesni ŠTO smo i TKO smo i, bez obzira na to imamo li neku genetsku osobitost (prednost ili nedostatak) ili genetsku predispoziciju za nešto dobro ili loše, mi smo takvi kakvi jesmo, jedinstveni i neponovljivi. Moramo shvatiti da su svi ljudi međusobno različiti, a “nedostaci” (ili različitosti) su karakteristika svih ljudi; oni su sastavni dio života, oni su istovremeno i nedostaci i prednosti. Bez njih nema razvoja ni održanja čovjeka kao živog bića. Razlika je među ljudima samo u tome kako se tko nosi sa svojim “nedostacima”, a ne da li ih ima.

 

Život je neprestana borba svakog čovjeka samog sa sobom. Ali ta borba je blagotvorna i motivirajuća za život čovjeka ako je usmjerena protiv vlastitih nedostataka, a u korist vlastitih pozitivnih osobina (prednosti). Čovjek će biti toliko uspješan koliko uspije otkloniti vlastitih nedostataka ili umanjiti njihov utjecaj na vlastiti život.

 

Kod toga je potpuno svejedno da li su ti nedostaci u načinu ponašanja ili u fiziologiji organizma.

 

Ako smo predisponirani za neku neugodnu osobinu (npr. neki zdravstveni nedostatak), osim odgovarajućeg liječenja, o čijem opsegu treba odlučivati samo liječnik, mi i sami možemo mnogo utjecati, ne samo na sam tijek i razvoj bolesti, nego i na opće popravljanje vlastitog zdravstvenog i sveukupnog stanja.

 

Našim djelovanjem na same sebe, i to vanjskim utjecajem, postižemo bolju ravnotežu različitih mehanizama u vlastitom organizmu, koji onda mogu utjecati čak i na mnoge vlastite gene, tako da popravljaju štete napravljene urođenim nedostacima nekih drugih gena. Time možemo značajno podići kakvoću i radost života te biti sretni.

 

Korištenjem svoje slobodne volje čovjek postaje apsolutni vlasnik i kreator vlastitog života.

 

 

Stjepan Šaban, dipl.ing.