Crkva, denominacija i sekta razlikuju se veličinom, imovinom, formalnošću bogoslužja, doktrinom, obrazovanošću svećenstva i odnosima s državom.

Mnogi su zbunjeni pred pojavom novih vjerskih zajednica, pogotovo kad sretnu na ulici mlade redovnike obrijanih glava u žutoj odjeći. U čemu se zapravo sastoji privlačnost malih vjerskih zajednica, gdje se kriju moguće opasnosti? One su razvile vlastito učenje koje je sastavljeno od elemenata različitih religija. Vode alternativni način života, proučavaju egzotične tradicije. Glavnu ulogu u njima igraju objava, proroštvo, ekstatične pojave i opsjednutost nadosjetilnim. U rijetkim se slučajevima u malom broju zajednica događa i «govorenje jezika» što pojačava ionako vjersku gorljivost. Pojedinac koji promijeni vjeru traži bijeg od nemira, nezadovoljstva i iskustva praznine smisla. Manja mu vjerska zajednica služi za duhovno opuštanje. Za takve su zajednice karakteristični osjećajnost i obredi, ali su one i nezgodne jer su često usmjerene protiv društvenog sustava. Neke, osim izražavanja želje za mirom u svijetu, ne žele sudjelovati u politici i njih ne drže na okupu nikakvi politički programi. U nekima se ne javlja želja za znanjem jer su uvjereni da se sve što se treba znati već zna. Ne žele slati svoje članove na bilo kakvo vjersko školovanje, jer to nije u skladu s kršćanskom jednostavnošću. Većina novih vjerskih zajednica razvija natjecateljski duh, uz sobne i financijske žrtve ( znatno veće od Katoličke crkve). Često njeguju propagandu što je pogotovo važno za Jehovine svjedoke. Propagandu vrše i mnoge poznate osobe koje pripadaju nekoj takvoj zajednici. John Travolta je jedan od najgorljivijih scijentologa među glumcima pa želi pomoći da se proširi učenje scijentologije koju u mnogim zemljama drže opasnom sektom.

Procjenjuje se da oko tri četvrtine svih mladih koji su pristupili u novu vjersku zajednicu napuštaju je prije ili kasnije. Pokazalo se da bi mladi tih vjerskih zajednica bili zadovoljni i u nekoj drugoj, važan je samo odnos s Bogom. Za neke je tzv. Crkva čisti vic i simbol za ostarjele licemjere. Nasuprot tomu, kod nekih pojedinaca u malim vjerskim zajednicama javlja se i bolesna religioznost i duševna anomalija. U S.A.D-u djeluje jedinstvena klinika na svijetu – za odvikavanje od vjerskih sekti. Centar za detoksikaciju od razornog utjecaja sekti na um i dušu sljedbenika ( Retreat and Resource Center Wellspring, Albany, Ohio) osnovao je 1986. god. doktor Paul Martin, koji je sam 70-ih godina pripadao sljedbi kršćanskih hjipija. Specijalisti vrše i «deprogramiranje» onih koji su istupili jer su postali nesposobni za uobičajeni život u društvu.

19. st. je poznato kao stoljeće osnivanja novih religioznih pokreta, ali sve je počelo još 1054. velikom shizmom između Istoka i Zapada. Važni su uzroci i Srednji vijek, inkvizicija i reformacija .

Više je razloga zašto danas pojedinac pristupa manjim vjerskim zajednicama. U njima on dobiva osjećaj da je željan i potreban, jer se, barem u početku, nalazi u centru pažnje. No, moguće je gušenje vlastite individualnosti. Pojedinac se lišava mnogih stvari. Mnogi ne mogu izaći jer se ne žele ponovno suočiti s prijašnjim osjećajem besmisla. Neki teže za tom manjom grupom zbog prisnosti, a mladi da bi izmjenjivali mišljenja. Nekima se sviđaju stroga pravila jer nadomještavaju nedostatak vlastite samoodgovornosti i odlučivanja. Intenzivno se bave molitvom, meditacijom, jogom i zazenom. Ako se to ozbiljno provodi ljude se može odvesti u tako za njih stvarne doživljaje da se sve ostalo u životu s tim ne može usporediti. Zabilježeni su slučajevi izlječenja od droge ili alkoholizma jer im zajednice pružaju medicinsku pomoć, ali i oslonac. U svojim časopisima zagovaraju vođenje zdravog načina života. S druge strane, pripadnici malih vjerskih zajednica suočeni su i s nekim problemima i neugodnostima:

« a) moguće onemogućeno napredovanje na poslu

b) ismijavanje na poslu ili školi

c) neprilike zbog odbijanja služenja vojnog roka

d) neprilike zbog nedolaska subotom na posao ili u školu

e) sukob s pretpostavljenima» ( Nikola Duganđija: Božja djeca, 86. str.).

Može se primijetiti da ih neprilike drže još više na okupu.

Kršćanstvo nije jedinstveno kao pojava, a uz to se javljaju i potpuno drugačije vjere. Ljudima su zanimljive nove vjerske zajednice jer u njima događaj u svom životu gledaju i tumače drugačije. Život dobiva i drugi smjer. U takvim zajednicama održavaju se pojedinci koji imaju dar za uživljavanje u mistične prostore, ostaju samo oni vjernici čija je velika moć imaginacije. Njima je smisao života u vjeri i njoj su spremni podrediti sve ostale aktivnosti. To su često pripadnici nižih društvenih slojeva ili nacionalnih manjina, ali ima i visoko školovanih članova. Zanimljivo je kako, općenito, ima više vjernika među neobrazovanim te visoko obrazovanim, a malo među srednje obrazovanim stanovnicima. Njihovi voditelji se nazivaju propovjednicima, starješinama ili samo braćom. Svetilišta su im skromna «zato što im pažnja nije zaokupljena blještavilom dekora nego više božjim zakonom» ( riječi jedne pripadnice male vjerske zajednice ). Malo se drži do standardnih obreda. Vjerskim blagdanima pridaju manju važnost zato što svakodnevno izražavaju svoju vjeru i imaju manju potrebu da je demonstriraju, za razliku od velikih vjerskih zajednica koje daju blagdanima kultno značenje. Pripadnici malih vjerskih zajednica smatraju kako velike tako kompenziraju svoje svakodnevne vjerske propuste i pokazuju masovnost kako bi pokazali moć.

Njihovi članovi su marljivi jer pošteni rad smatraju svojom obvezom. To se isto odnosi na učenike i studente, a ukoliko ima vjera zabranjuje rad subotom nadoknađuju to drugi dan. Za većinu malih vjerskih zajednica ovaj svijet je grješan i treba što prije propasti da se osigura carstvo Božje. Sotona kod njih igra veću ulogu, osjećaj grijeha ima kod njih veći intenzitet, smrtne teme se više spominju. Njihova literatura puna je primjera bobe s đavolskim iskušenjima, čak obavljaju istjerivanje đavola iz duše. Od njihovih uvjerenja ne može ih se oduvjeriti, takav razgovor je unaprijed osuđen na neuspjeh jer mnoge sekte ne žele svoje vjersko uvjerenje opravdavati. Neke među zajednicama su vrlo bliske, dolazi do međusobnih posjeta, propovjednici se mole za sreću druge zajednice. S druge strane, ima i onih koje nemaju gotovo nikakve kontakte s drugima, njihova šutnja upućuje na nepovjerenje.

Članak 40.

Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijesti i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.

Članak 41.

Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države. Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima, a u svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.

Osnovana i Udruga za vjersku slobodu u RH. Ponekad one koji drže da ima pozitivnih obilježja u drugim vjerama smatraju nelojalnim svojoj vlastitoj. To ne znači da se odričemo svoje vjere nego nam međusobno upoznavanje i poštivanje pomaže da svoju vjeru još bolje upoznamo. Kod brakova između pripadnika različitih religija može doći do poteškoća, npr. kod propisa o ishrani ili odijevanju. Papa Ivan Pavao II. otvoreno je poručio da većinska zajednica nema pravo sputavati manjinske zajednice ili im na bilo koji način otimati vjernike. Za velike vjerske zajednice odlazak određenog broja članova u male nije zabrinjavajući, ali motivi njihovog napuštanja pobuđuju pažnju. Oni bježe od «konzervativne» Crkve koja se čak identificirala s hrvatskim načinom života.

Ovaj pokret nastao je u Americi na početku 20. st. Izraz Jehova je izmijenjeni izgovor hebrejskog JHvH («ja sam koji jesam»). Osnivač Charles Russell odvojio se od kalvinističkog protestantizma. Prorokovao je uništavanje bezbožnih naroda za 1914., a kad se to nije ostvarilo za 1918. Promašaji u proučavanju nisu ga spriječili da i dalje propovijeda. Osnivaju se biblijske škole, školuju se propovjednici, misionari i tzv. navjestitelji koji mjesečno moraju prosjeku 20 sati vršiti «terensku službu». Važnost su imali ( i još imaju ) veliki kongresi koji se održavaju u različitim zemljama. U Njemačkoj je nacistički režim zabranio Jehovine svjedoke, progonio ih je i pogubio oko tisuću njihovih pristaša.

U «Dvoranama Kraljevstva» Jehovinih svjedoka nema obožavanja ni ljudi (svećenika) ni simbola (križeva, ikona i drugih predmeta). Izdaju časopise kao što su «Kula stražara» i «Probudite se». U Hrvatskoj ima sedamdesetak skupština Svjedoka. 1991. god. na stadionu tadašnjeg «Dinama» održali su svoj međunarodni kongres pred 15000 ljudi. Slijede apostolsku taktiku tako što idu od kuće do kuće i koriste svaku priliku za svjedočenje. Jednom tjedno se sastaju u svrhu proučavanja Biblije u manjim grupama u privatnim stanovima. Ne vjeruju da je Isus Krist dio Trojstva nego da je on prvi od Božjih Stvorenja. Imao je ljudsko postojanje, umro je i od 1914. god. aktivno vlada kao kralj nad Zemljom. Na nebesima je vodio rat sa Sotonom i pobijedio ga . Sotona i demoni zbačeni su s Neba na Zemlju. Otada on izaziva ratove, potrese, teške bolesti, klimatsku kataklizmu , širenje ovisnosti o drogi (osobito u mladeži ) itd. Ipak će biti poražen u bitci kod Harmagedona. Nakon Sudnjeg dana 144 000 duhom pomazanih kršćana bit će s Kristom u nebeskom Kraljevstvu, a Zemlja će biti nastanjena obožavateljima Jehove i mrtvi će dobiti priliku da uskrsnu. Vjeruju da mrtvi ničega nisu svjesni i da ne postoje gdje osim u Božjem sjećanju. Ne žele sudjelovati u politici i ratovima. Ispovijedaju se, ali ne svećenicima nego bližnjima ili samo Bogu. Prikazuju Isusa na stupu s rukama iznad glave, umjesto na križu. Ne štuju svece kao zagovornike Boga. Djevicu Mariju cijene samo kao ženu koja je rodila Isusa. Ne dopuštahu transfuziju krvi jer to izjednačavaju s idolopoklonstvom i bludom. Ne dopuštaju da se sluša glazba jer ona pobuđuje osjećaje pa je jedno od najdjelotvornijih Sotoninih oružja. Negiraju pakao kao «pogansko sredstvo zastrašivanja».

Oni čine protestantsku sektu nastalu u SAD-u u 19. st. Dobili su naziv po latinskoj riječi adventus što znači dolazak jer svakodnevno očekuju Kristov dolazak. Razlikuju se adventisti sedmog dana i adventisti vegetarijanci. Prvi slave subotu umjesto nedjelje kao sedmi dan tjedna. U Hrvatskoj su se pojavili nakon Prvog svjetskog rata. Izdaju časopise «Odjek» i «Pregled». Nedaleko od Varaždina postoji adventistička teološka škola, njihova gimnazija i internat. Pokrenuli su humanitarnu organizaciju pod nazivom ADRA. Cilj je pomoć pučanstvu, bez obzira na vjersku, nacionalnu ili političku pripadnost. Program se ostvaruje uz pomoć dobrovoljnih suradnika i donatora iz domovine i inozemstva. Diljem Hrvatske se održavaju koncerti duhovne glazbe poznate vokalne skupine Agape iz Zagreba. Odbacuju sakramente ispovijedi, potvrde, ženidbe i bolesničkog pomazanja. Priznaju samo krštenje odraslih ( od petnaeste godine na dalje) i to uronjavanjem. Vjeruju da čovjek ima dušu, ali da ona nije besmrtna. Nakon Sudnjeg dana Bog će ožviti «ne koji spavaju» kao što je udahnuo život u prvog čovjeka i ženu. On će za duše pravednika osnovati tisućgodišnje kraljevstvo, a dušama zlih pružit će se još jedna prilika. Nakon toga duće zlih bit će uništene, a duše pravednika dobit će besmrtnost. Ne postoji ni pakao ni čistilište. Svaki je adventist obavezan ustupiti svojoj crkvenoj organizaciji desetinu prihoda. Zabranjeno im je piti alkoholna pića, kavu i čaj ( osim iz zdravstvenih razloga), jesti neka jela (kao svinjetinu) i upotrebljavati neke lijekove. Odriču se luksuza u odijevanju, plesa, posjeta kazalištu i kinu te kartanja. Mnoge bolnice koje vode adventisti uživaju visok ugled. Pomažu onima koji žele svladati neumjerenost u jelu, pušenje, alkoholizam i ovisnost o narkoticima. Organiziraju i kampove za mladež.

Dobili su naziv po latinskoj riječi baptisece što znači krstiti. Kršenje im ja važno kao «izvanjski znak kojim svjedoče prd Bogom, ljudima i demonima svoju pripadnost Božjoj obitelji». Vuku porijeklo od religioznog pokreta «anabaptizam» koji je bio dio «radikalnog» ili «lijevog» krila protestantske reformacije iz 16. st. Baptisti se razlikuju od njih po «krštenju vjernika» i odvojenosti Crkve od građanske vlasti. Kod njih ne postoji natcrkveno tijelo koje ima vlast određivati politiku lokalnim kongregacijama. Odbacuju profesionalno svećenstvo, ali imaju svoje pastore koji imaju u Crkvi službu pastira, te đakone koji vode vanjske poslove zajednice. Na području Hrvatske nalaze se dvadeset četiri baptističke crkvene općine. Izdaju mjesečnik «Glasnik» i dvomjesečnik «Glas Evanđelja».

Smatraju da je spasenje u potpunosti od Boga , a ne od ljudskih djela. S jedne strane drže da je ljudima unaprijed određeno da budu spašeni ili da propadnu, a s druge strane zahtijevaju da svaki vjernik mora šitavo svoje slobodno vrijeme posvetiti božanstvu kako bi zaslužio spas poslije smrti. Krštavaju se isključivo vjernici što isključuje ne samo nevjerne odrasle nego i malu djecu koja ne mogu vjerovati jer su još nerazumna. Krštenje se vrši uranjanjem u vodu, a ne škropljenjem ili polijevanjem zato što je pranje vodom za vrijeme Isusa Krista bio znak obredne čistoće. Odbacuju sve sakramente, kipove, slike, raspelo in svece. Zadržavaju samo krštenje i «lomljenje kruha», ali ne kao sakramente već kao obrede koji pokazuju njihova osobna religiozna uvjerenja. Svaki je vjernik odgovoran izravno Bogu. Mi smo njegovi svećenici, a Krist je jedini Posrednik i Veliki Svećenik. Marija i sveti ljudi iz povijesti primjr su i nadahnuće, ali ne i posrednici jer smatraju da kad bi Mariji pripisivali posrednost umanjivali bi Kristovu žrtvu po kojoj nas je izmirio s Bogom Ocem. Istočni grijeh samo je sklonost da se čini zlo.

Sastaju se nedjeljom, obično u većoj prostoriji, s križem i natpisom iz Biblije i malom propovjedaonicom. Služba se sastoji od propovijedi, proučavanja nekog teksta iz Biblije i molitava. Na kraju «brat» ili «sestra», kako se međusobno nazivaju baptisti, ustaju i zatvorenih očiju zahvaljuju Bogu i iznose svoja razmišljanja.

Dobili su ime po «Pedesetnici», jednom od tri velika blagdana o kojima je svaki odrasli Židov morao doći u jeruzalemski hram. Pentekostalci daju veliku važnost Duhu Svetomu, a kako se čudo silaska Duha Svetoga dogodio na blagdan Pedesetnice po tome je i pokret dobio ime. Razvio se na početku 20. st., prvo u sredinama metodističkih i baptističkih crkvenih zajednica. Mole za čudo «govora u jezicima» ili «glosaliju» - smatraju da Duh Sveti silazi u duše vjernika, a dokaz je ta pojava koja nastaje nenadano i spontano, a iskazuje se u nerazumljivim riječima, uzvicima i uzdasima. Smatraju da je kraj svijeta blizu i da svima treba prenijeti poruku o spasenju koja se nudi putem Evanđelja.

Subotom u molitvenom domu održavaju biblijski sat, čiteju Bibliju i proučavaju tekstove. Nedjeljom se okupljaju na zajedničkom molitvenom sastanku. Skupina vjernika popraćena zvucima bubnjeva i gitare, uz pljeskanje ili podizanje ruku, glasno pjeva stihove koji slave Isusa Krista i skandiraju «Amen» ili «Aleluja». Ti se sastanci odvijaju bez unaprijed određena rituala, a gotovo je sve prepušteno improvizaciji onih koji sudjeluju. Održavaju se u većoj prostoriji koja se sastoji od oltara i stolaca, sa samo nekoliko ikona, natpisa i križom bez raspela. Uvjeti za ulazak u njihovu zajednicu su dosta visoki. O tome, «prema Biblijskom načelu», odlučuje cijela zajednica.

Osnivač ovog pokreta na Zapadu je Sri Prabhupada iz Indije. U svojoj 54. god.povukao se iz bračnog prihvativči povučeni red života s namjerom da posveti više vremena proučavanju i pisanju. Njegov pokret ima sličnosti s hinduizmom, ali Sri Prabhupada je naglašavao kako svjesnost Krisne i suvremeni hinduizam imaju samo zajednički povijesni korijen – starodrevnu indijsku vedsku kulturu. Bio je neumoran u filozofskim raspravama i razgovorima koji su trajali i po osam sati. Naučavao je pjevanje, vedsku filozofiju, glazbu, meditaciju, likovnu umjetnost i kuhanje. Napisao je osamdesetak knjiga koje su njegovi učenici preveli na četrdesetak jezika. Otvorio je 108 hramova u svijetu. Iza sebe je ostavio poslovnu tvrtku s godišnjom dobiti od nekoliko milijuna dolara. Tvrtku trenutno vode dvanaestorica redovnika.

Ovom pokretu uglavnom pristupa mlada generacija koja odbacuje organizirane odlaske u crkvu i traga za misticizmom. Nemaju stalno zanimanje i žive u zajednicama od oko dvanaest osoba. Važno im je slavljenje Krisne po gradovima, pogotovo javnim mjestima. Prodaju knjige, ploče i indijske vjerske suvenire ili, jednostavno, prose. Pokret zbog toga i gubi svoje članstvo. Poznati pripadnik tog pokreta u Hrvatskoj je Goran Karan, estradni umjetnik i kompozitor, dramski pjevač i glumac. Iako je u javnosti malo o tome govorio, na internetu se moglo naći ( www.karan.htm) njegovo mišljenje o karmi i reinkarnaciji :

«Karma je ono što nas čini odgovornima za svoja djela, za vlastito djelovanje. Mene su Vede oduševile i dale mi odgovor zbog svoje otvorenosti za koncepcije koje značajne religije Zapada odbacuju. Duša se reinkarnira u sve oblike života. Ako netko pokazuje mentalitet životinje u ljudskom tijelu, Bog će mu dodijeliti tijelo u kojem neće morati činiti grijeh. Naša želja oblikuje sve. To je jedina sloboda koju imamo, zato što smo kompletno uvjetovani od prirode.»

Taj pokret nije razvio neku složenu filozofiju ili teologiju. Važan je kult i način života. Smatraju da ljudi, kao nesavršena živa bića, prolaze kroz dva stupnja postojanja. Materijalan ( rođenje, smrt, starost, bolesti ) i duhovan (vječnost, blaženstvo, znanje). Smisao života je uživanje, ali mi sada živimona pogrešnom nivou života i zato umjesto uživanja doživljavamo patnju. Vjeruju u reinkarnaciju. Energija duše se širi čitavim tijelom i poznata je kao svjesnost. I životinje imaju dušu. Živo biće je mala duša, a Bog velika, ali kvalitativno su istovjetni. Zato je Bog sveprožimajući, a živo biće ograničeno, ali po prirodi i odlikama se ne razlikuju. Sljedbenici se intenzivno bave yogom jer smatraju da se pomoću nje može steći osam vrsta moći – može se postati manji od atoma, veći od planine, lakši od zraka, teži od bilo kojeg metala, može se po svojoj volji izazvati bilo koji materijalni učinak (npr. stvoriti planetu), upravljati drugima poput Gospodina, slobodno putovati unutar ili izvan svemira, izabrati vrijeme i mjesto svoje smrti i ponovno se roditi gdje se poželi. Pet stvari otežava to ostvarenje, a to je vezanost za materijalni svijet, za rođake, za rodnu zemlju, za materijalnu znanost i za religiozne tradicije. Odriču se alkohola, cigareta, čaja, mesa, kockanja. Osoba koja im se pridruži mora ostaviti svoje zanimanje i po potrebi živjeti s njima u hramu ili im izdvajati pedeset posto svojih prihoda. Pri meditaciji koriste «brojanicu» sastavljenu od 108 zrnaca. Uče da je Krisna za vrijeme svog boravka na Zemlji imao 16108 žena. Vjeruju da je predstavnik zla demon Ravana. Pjevaju pjesmu «Hare Krisna» u kojoj «hare» znači « O, Gospodinova energijo».

Religije neće nestati. Čovjek u religiji traži odgovore na pitanja koja su oduvijek pobuđivala ljudsku pažnju: Što je čovjek? Koji je smisao moga života? Što je grijeh? Moramo li zaista umrijeti? Odakle sam došao i kamo idem? Religije su postigle mnogo, ali su upravo zato i opasne. Ljudi će umrijeti i ubiti za svoju religiju. Stoga su religije uključene u najkrvavije i najtrajnije sukobe u nas ( Sj. Irska, Bosna). U određenim okolnostima one čak opravdavaju rat. Povećava se mogućnost sukoba između kultura i civilizacija i zato se rješenje pokušava pronaći u sinkretizmu i ekumenizmu. Sinkretizam je ime koje se daje svakom pokušaju da se sjedine različiti vjerski elementi u nov sustav vjere i vjerovanja. Ekumenizam je naziv za akcije kršćanskih Crkvi u svhu međusobnog zbližavanja i ujedinjenja i to zbog želje za rastom kršćanske zajednice. Javljaju se sporna pitanja kao što su ređenje žene, papin autoritet, nauk o Mariji ili kontracepcija.ž

U zadnje je vrijeme u Hrvatskoj nastao veći broj malih vjerskih zajednica. Određeni su uvjeti za osnivanje neke vjerske zajednice u Hrvatskoj. Ona mora imati određen broj vjernika i mora se legitimirati nekim svojim idejnim, etičkim, racionalnim sustavom i pravilima ponašanja. Nedavno su novinari Jutarnjeg lista proveli malo istraživanje o postupku registriranja vjerske zajednice ( Jutarnji list, petak, 12.listopada, 2001.,13. str.).

Otišli su u ured Dršavnog zavoda za statistiku u Marinkovićevoj ulici i uvjerili se da se za jedan dan može registrirati vjerska zajednica i proglasiti se guruom za samo 55 kuna. Takva vjerska zajednica može iz inozemstva primati svaku robu kao donaciju i ne platiti carinu i porez ( do 2000. god. bilo je moguće uvoziti i automobile bez carine). Takve olakšice mogu im omogućiti da steknu priličan imetak, a sve pod krinkom vjerske zajednice koja je uredno registrirana i u državnim aktima prepoznatljiva kao «pravna osoba». Saznali su i da se točan broj vjerskih zajednica u Hrvatskoj ne zna jer one u Državni zavod za statistiku dolaze samo kad ima je potrebno dobivanje matičnog broja, koji je potreban za carinjenje donacija, koje dolaze iz inozemstva. Smatra se da treba naći ravnotežu između neophodne kontrole raznih sljedbi i vjerskih sloboda. Poznati su slučajevi manipuliranja mladima na razne načine. Neke sljedbe traže novac koji mladi onda kradu od roditelja, a druge traže radikalni prekid s roditeljima i prijateljima. U Hrvatskoj je zabilježeno nekoliko slučajeva ubojstava i samoubojstava koja su povezana s nekim sljedbama.

Prijelaz u malu vjersku zajednicu češće se događa u velikim gradovima. Čovjek je otuđen, psihički ugrožen, izgubio je smisao života, doživio prazninu i razočaranje, izgubio ravnotežu duha, pa svoju iluziju pokušava pronaći u nekim sektama koje nude fatamorgane u osjetilnom užitku.