Piše: Sanja Butigan/EPEHA
Foto: Damir Glibušić/CROPIX
Ima ih 19. Najmlađem je sedam, a najstarijem 31 godina. Antun, Jadranka, Mirko, Josip, Martin, Zdravko, Darko, Anica, Zvonko, Ivana, Ružica, Pero, Marija, Franjo, Tomislav, Ivan, Katarina, Valentina i Đuro. Svi su oni djeca Ivana i Terezije Knežević, supružnika koji sa svojim brojnim potomstvom žive u gotovo 100-tinjak godina staroj kući u slavonskom selu Babina Greda, oko 15 kilometara udaljenom od Županje.
- Takva je sudbina, Bog je tako htio - kaže 51-godišnja Terezija, jednostavna i skromna seoska žena, sa smiješkom priznajući kako, kada su se 1977. godine ona i suprug Ivan vjenčali, nisu planirali toliko djece. U 31 godinu zajedničkog života Terezija je gotovo polovicu toga “staža” bila trudna i na svijet donijela sedam kćeri i 12 sinova. Iako je njihova obitelj sa 19-ero djece jedna od najbrojnijih u Hrvatskoj, Terezija ne misli da ih imaju previše.
- Bilo je neplanski, al’ neka naše djece. Veće su mi bogatstvo moja djeca nego da ne znam što imam u životu! A novac imala il’ nemala, isto mi je. Da nam se dogodilo još djece, isto bi nam bilo, jednako bismo radili jer za djecu nama ništa nije teško - govori Terezija, sjećajući se kako je 2001. godine s “trbuhom do zuba” sama posadila krumpir, motikom okopala čitav vrt, da bi već sljedećeg dana u bolnici u Vinkovcima rodila najmlađeg sina, danas sedmogodišnjaka Đuru, učenika prvog razreda babogredske osnovne škole. Mali Đuro miljenik je starije braće i sestara mada im sva imena teško uspije popamtiti.
Dječji dodatak od 3000 kuna
Svoju djecu Kneževići prehranjuju teškim radom na zemlji. Žive od poljoprivrede, rade na 35 “jutara” zemlje, nešto vlastite, više državne u zakupu ili od suseljana u arendi, u dvorištu je čardak pun kukuruza, hrane 13 krmača, puno je prasadi, peradi… Suprug Ivan u polju je, na traktoru, gotovo svakodnevno, a i nije oduševljen kad u njihov “šokački dvor” u Blažekovićevoj 36, gdje pokraj ceste protječe Berava, navrate novinari, pa je i ovog puta s jednim od dovoljno stasalih sinova da ocu pomogne u polju, 17-godišnjim Perom, otišao za poslom. Čitav su dan tovarili stajsko gnojivo i odvozili na njivu. Jedini siguran novac, onaj na koji Kneževići mogu računati svakog mjeseca, dječji je dodatak od 3000 kuna za čak sedmero školaraca koje majka Terezija svaki dan ispraća u školu. Oni koji idu u školu poslijepodne, ručaju kod kuće, a školarci iz jutarnje smjene dobiju svaki po dvije kune za pecivo. S roditeljima u Babinoj Gredi trenutačno je devetero mlađe djece, stariji su se poženili i poudali, neki otišli za poslom sve do Biograda i Lošinja.
- Nikad nije bilo da smo svi bili zajedno kod kuće. Kad su najmlađi došli, stariji su već bili o’šli. Najviše je pod krovom znalo biti 15-ero naše djece - govori Terezija, vadeći iz ladice ormara desetke fotografija. Nikako nije uspijevala naći niti jednu na kojoj bi bilo svih 19-ero njezine djece, komentirajući u šali: “‘Ko će ih sve pokupit’”.
Zabune s imenima
- Nekad se zabunim u imenima, kad brzo kažem, pa Tomica onda odbrusi da nije on Ivan - s nelagodom priznaje. Ali zato redom, bez imalo poteškoća, nabraja datume rođenja sve svoje djece.
Antun (31) je bio prvi sin nakon što se 1977. godine 19-godišnja Terezija iz obližnjeg sela Gundinaca u Brodsko-posavskoj županiji udala za tada 24-godišnjeg Ivana. Oženio se i ima dvoje djece, Adrijana i Leonardu. Sljedeće godine se, reda dalje Terezija, rodila kći Jadranka (30), udana u majčine rodne Gundince. Mirko (28) radi “zidariju“ na Lošinju, Josipu je 27, oženjen je, živi u Biogradu i otac je jednoipogodišnje Josipe. Na Lošinju rade i Martin (26) i Zdravko (25). Sin Darko (24) se iz roditeljske kuće preselio starijoj sestri u Gundince, gdje se udala i Anica (22).
- Onda je bio Zvonko, sad mu je 21 godina, i on radi s braćom na Lošinju, pa Ivana, koja ima 20 godina, ona je s nama, kod kuće. Ružica (18) se udala u Beravce i prije dva mjeseca postala mama curice; ime nisam mogla zapamtit’. S nama je i Pero (17) i Marija (15), koja u Županji uči za frizerku - strpljivo svoju djecu nabraja Terezija Knežević. Marija je 13. dijete i njoj je 1993. godine kum bio predsjednik Franjo Tuđman, pa još i sada dobije poklone za rođendan. Školarci su i Franjo (14), Tomislav (13), Ivan (12), Katarina (11), plavokosa Valentina (9) i najmlađi Đuro (7), koji je jesenas sjeo u školsku klupu gdje mu je, kako stidljivo priznaje, ljepše nego kod kuće jer mu se učenje sviđa. Računajući u glavi, majka Terezija rezimira: - Petero nam se djece poudalo i poženilo, unučadi je četvero, devetero djece još je s nama, sedmero njih su školarci.
Najvažnije da nisu goli i bosi
Posljednji put Kneževići su se okupili u kući u Babinoj Gredi za Uskrs, no ni tada nisu bili svi na broju. Sa snahama, zetovima i unučadi, za stolom ih je bilo oko 25. - Kad dođu, bude nas k’o da su mali svatovi. Al’ nikako svi da se skupimo, a i poludio bi čovjek kad bismo svi odjednom došli - našalila se Terezija. Ta vitalna žena, odjevena po šokački, s maramom na glavi, uvijek zaposlena u kući i dvorištu, u staji i vrtu, ali vedroga duha unatoč godinama teškog rada i brige za odgoj svoje 19-ero djece, s ogorčenjem podiže glas pričajući kako neki ne gledaju blagonaklono na njihovu veliku obitelj. Čak joj ni vlastita majka već punih 11 godina ne dolazi u kuću. Ne voli, objašnjava, što joj je kćer rodila toliko djece. Terezijina jedina sestra, blizanka Kata, ima četvero.
- Majka mi uvijek govori: šta će ti tolika djeca. Pa i svekrva je znala reć’ da ćemo bit’ uboga sirotinja s tolikom djecom - priča Terezija, koja se ipak ne ljuti na takve i slične prigovore. - Kom’ smeta, ne mora nam dolaziti. Nitko nam nije ni pomagao, niti pitao imamo li dovoljno kruha - odrješito zaključuje. Supružnicima Tereziji i Ivanu ionako je najvažnije da su im sva djeca zdrava te da nisu goli i bosi.
Tri sobe u staroj kući
- Šta ću im ja, kol’ko mogu tol’ko im dajem. Nije mi nikad bilo teško s mojom djecom, hvala Bogu nije s njima ni bilo problema, svi su mi bili dobri. Svi rade, pomognu ocu na njivi, hoće i svinjce počistiti kad treba, i oni manji pomažu. Mi moramo radit’ kad nas ima puno - priča Terezija. Kaže i da na selu više nije tako teško raditi kao nekad, kad nije bilo poljoprivredne mehanizacije, a u njihovu je dvorištu, pokraj trošne kuće koju su naslijedili od suprugove stare tetke i prostorija koje su s godinama polako dograđivali, sada i traktor i berač, jedino kombajn nemaju; samo im je teško “nasmagat’ skupoga goriva”. U tri sobe te stare kuće Kneževići su i odgojili svu svoju djecu. Spavala su po dvoje u krevetima, za stolom ih je na objedu znalo biti po 15-ero, pa je Terezija kuhala u loncima od 6-7 litara.
- Djeca nisu baš izbirljiva, sve jedu. Na zimu spremimo u zamrzivač po šest bravaca, a i tijekom godine pokojeg. Za doručak mlijeka, slanine. Katarina neće kupusa, neki ne vole mahuna, al’ pojedu - zadirkuje majka troje pridošlih iz škole, Mariju, Đuru i stidljivu Valentinu.
- Uvijek je bilo u kući mjesta za sve. Snalazimo se nekako, novca iz poljoprivrede teško se izvuče, nemaju oni k’o jedinci, ali dobiju kol’ko se ima. Svašta im treba, idu u školu, jednom kupi cipele, drugom treba štagod drugo. Tko će nam dat’ ako sami ne zaradimo - govori Terezija sjećajući se, puna zahvale, kako im je prije pet-šest godina jedna gospođa koja im je došla u kuću, a nije im htjela reći ni kako se zove ni odakle je, darovala novac, i to “da su se uplašili koliko ga je bilo”. Terezija kaže da je to bila za njih jako velika svota eura, a ta im je gospođa samo rekla da im novac daruje od srca i da ga utroše na nešto veliko za djecu, pa bi Terezija i Ivan najradije kad bi mogli graditi novu kuću. To bi još nekako polako i mogli početi, ali preskupa su im sva silna plaćanja komunalija i priključaka. Stigne Kneževićima povremeno i poneka pomoć od humanitarnih udruga, dobiju odjeće, djeca na sreću, imaju besplatne školske knjige, dobili su i računalo.
Kako izgleda dan majke 19-ero djece, Terezija jednostavno opisuje. - Ne znam više ni sama što sve radim, uvijek jedno te isto. Skuhati moram i po kući uvijek ima posla, oko djece. Suprug je po cijele dane na njivi. Stariji su poslije škole išli tražit’ posla, radit’ se mora. Zdravko i Josip, dok su bili s nama, htjeli su i skuhat’ što im kažem i bilo je dobro napravljeno. Zdravko je htio i kolače napravit’. Sad starija braća daju mlađima. Eto, Marija ih žica bon za mobitel. I pitaju treba li nam šta, al’ mi od njih ne tražimo. Ako hoće, dat’ će, ako ne, neće - kaže Terezija.
Kad bi barem svi imali posla
No, 15-godišnja živahna tinejdžerica Marija otkriva da baš i ne voli što ima tako veliku obitelj, mora čuvati mlađu braće i sestre, dijeliti igračke, zbog kojih se brojna djeca Kneževića znaju nabrzinu posvađati, ali i još brže izmiriti.
- Bilo bi nam najdraže kad bi svi, kad završe školu, imali posla, da mogu pošteno radit’ i od svoga rada živit’. Bilo nam je svih ovih godina i teško i svakako, ali sve je prošlo, zaboravi se, ono teško ni ne pamtimo, sretni smo što su svi zdravi - zaključuje Terezija.
- Takva je sudbina, Bog je tako htio - kaže 51-godišnja Terezija, jednostavna i skromna seoska žena, sa smiješkom priznajući kako, kada su se 1977. godine ona i suprug Ivan vjenčali, nisu planirali toliko djece. U 31 godinu zajedničkog života Terezija je gotovo polovicu toga “staža” bila trudna i na svijet donijela sedam kćeri i 12 sinova. Iako je njihova obitelj sa 19-ero djece jedna od najbrojnijih u Hrvatskoj, Terezija ne misli da ih imaju previše.
- Bilo je neplanski, al’ neka naše djece. Veće su mi bogatstvo moja djeca nego da ne znam što imam u životu! A novac imala il’ nemala, isto mi je. Da nam se dogodilo još djece, isto bi nam bilo, jednako bismo radili jer za djecu nama ništa nije teško - govori Terezija, sjećajući se kako je 2001. godine s “trbuhom do zuba” sama posadila krumpir, motikom okopala čitav vrt, da bi već sljedećeg dana u bolnici u Vinkovcima rodila najmlađeg sina, danas sedmogodišnjaka Đuru, učenika prvog razreda babogredske osnovne škole. Mali Đuro miljenik je starije braće i sestara mada im sva imena teško uspije popamtiti.
‘Nikad još toga nije bilo, da smo svi zajedno kod kuće’, kaže majka Terezija. Proteklog Uskrsa u kući se okupilo njih 25, ali ni tad nisu bila sva djeca Terezije i Ivana: bili su tu djeca, snahe, unučad... Na slici desno Terezija s 13-ero od 19 sinova i kćeri. Najstarija djeca rade kao zidari na moru |
Majka Terezija redom, bez imalo teškoća, nabraja datume rođenja svih 19 sinova i kćeri. Najstariji je Antun (31), a najmlađi Đuro (7). Petero djece se poženilo i poudalo, a devetero, od kojih sedmero školaraca, živi s roditeljima na imanju |
Dječji dodatak od 3000 kuna
Svoju djecu Kneževići prehranjuju teškim radom na zemlji. Žive od poljoprivrede, rade na 35 “jutara” zemlje, nešto vlastite, više državne u zakupu ili od suseljana u arendi, u dvorištu je čardak pun kukuruza, hrane 13 krmača, puno je prasadi, peradi… Suprug Ivan u polju je, na traktoru, gotovo svakodnevno, a i nije oduševljen kad u njihov “šokački dvor” u Blažekovićevoj 36, gdje pokraj ceste protječe Berava, navrate novinari, pa je i ovog puta s jednim od dovoljno stasalih sinova da ocu pomogne u polju, 17-godišnjim Perom, otišao za poslom. Čitav su dan tovarili stajsko gnojivo i odvozili na njivu. Jedini siguran novac, onaj na koji Kneževići mogu računati svakog mjeseca, dječji je dodatak od 3000 kuna za čak sedmero školaraca koje majka Terezija svaki dan ispraća u školu. Oni koji idu u školu poslijepodne, ručaju kod kuće, a školarci iz jutarnje smjene dobiju svaki po dvije kune za pecivo. S roditeljima u Babinoj Gredi trenutačno je devetero mlađe djece, stariji su se poženili i poudali, neki otišli za poslom sve do Biograda i Lošinja.
- Nikad nije bilo da smo svi bili zajedno kod kuće. Kad su najmlađi došli, stariji su već bili o’šli. Najviše je pod krovom znalo biti 15-ero naše djece - govori Terezija, vadeći iz ladice ormara desetke fotografija. Nikako nije uspijevala naći niti jednu na kojoj bi bilo svih 19-ero njezine djece, komentirajući u šali: “‘Ko će ih sve pokupit’”.
Zabune s imenima
- Nekad se zabunim u imenima, kad brzo kažem, pa Tomica onda odbrusi da nije on Ivan - s nelagodom priznaje. Ali zato redom, bez imalo poteškoća, nabraja datume rođenja sve svoje djece.
Antun (31) je bio prvi sin nakon što se 1977. godine 19-godišnja Terezija iz obližnjeg sela Gundinaca u Brodsko-posavskoj županiji udala za tada 24-godišnjeg Ivana. Oženio se i ima dvoje djece, Adrijana i Leonardu. Sljedeće godine se, reda dalje Terezija, rodila kći Jadranka (30), udana u majčine rodne Gundince. Mirko (28) radi “zidariju“ na Lošinju, Josipu je 27, oženjen je, živi u Biogradu i otac je jednoipogodišnje Josipe. Na Lošinju rade i Martin (26) i Zdravko (25). Sin Darko (24) se iz roditeljske kuće preselio starijoj sestri u Gundince, gdje se udala i Anica (22).
- Onda je bio Zvonko, sad mu je 21 godina, i on radi s braćom na Lošinju, pa Ivana, koja ima 20 godina, ona je s nama, kod kuće. Ružica (18) se udala u Beravce i prije dva mjeseca postala mama curice; ime nisam mogla zapamtit’. S nama je i Pero (17) i Marija (15), koja u Županji uči za frizerku - strpljivo svoju djecu nabraja Terezija Knežević. Marija je 13. dijete i njoj je 1993. godine kum bio predsjednik Franjo Tuđman, pa još i sada dobije poklone za rođendan. Školarci su i Franjo (14), Tomislav (13), Ivan (12), Katarina (11), plavokosa Valentina (9) i najmlađi Đuro (7), koji je jesenas sjeo u školsku klupu gdje mu je, kako stidljivo priznaje, ljepše nego kod kuće jer mu se učenje sviđa. Računajući u glavi, majka Terezija rezimira: - Petero nam se djece poudalo i poženilo, unučadi je četvero, devetero djece još je s nama, sedmero njih su školarci.
Najvažnije da nisu goli i bosi
Posljednji put Kneževići su se okupili u kući u Babinoj Gredi za Uskrs, no ni tada nisu bili svi na broju. Sa snahama, zetovima i unučadi, za stolom ih je bilo oko 25. - Kad dođu, bude nas k’o da su mali svatovi. Al’ nikako svi da se skupimo, a i poludio bi čovjek kad bismo svi odjednom došli - našalila se Terezija. Ta vitalna žena, odjevena po šokački, s maramom na glavi, uvijek zaposlena u kući i dvorištu, u staji i vrtu, ali vedroga duha unatoč godinama teškog rada i brige za odgoj svoje 19-ero djece, s ogorčenjem podiže glas pričajući kako neki ne gledaju blagonaklono na njihovu veliku obitelj. Čak joj ni vlastita majka već punih 11 godina ne dolazi u kuću. Ne voli, objašnjava, što joj je kćer rodila toliko djece. Terezijina jedina sestra, blizanka Kata, ima četvero.
- Majka mi uvijek govori: šta će ti tolika djeca. Pa i svekrva je znala reć’ da ćemo bit’ uboga sirotinja s tolikom djecom - priča Terezija, koja se ipak ne ljuti na takve i slične prigovore. - Kom’ smeta, ne mora nam dolaziti. Nitko nam nije ni pomagao, niti pitao imamo li dovoljno kruha - odrješito zaključuje. Supružnicima Tereziji i Ivanu ionako je najvažnije da su im sva djeca zdrava te da nisu goli i bosi.
Tri sobe u staroj kući
- Šta ću im ja, kol’ko mogu tol’ko im dajem. Nije mi nikad bilo teško s mojom djecom, hvala Bogu nije s njima ni bilo problema, svi su mi bili dobri. Svi rade, pomognu ocu na njivi, hoće i svinjce počistiti kad treba, i oni manji pomažu. Mi moramo radit’ kad nas ima puno - priča Terezija. Kaže i da na selu više nije tako teško raditi kao nekad, kad nije bilo poljoprivredne mehanizacije, a u njihovu je dvorištu, pokraj trošne kuće koju su naslijedili od suprugove stare tetke i prostorija koje su s godinama polako dograđivali, sada i traktor i berač, jedino kombajn nemaju; samo im je teško “nasmagat’ skupoga goriva”. U tri sobe te stare kuće Kneževići su i odgojili svu svoju djecu. Spavala su po dvoje u krevetima, za stolom ih je na objedu znalo biti po 15-ero, pa je Terezija kuhala u loncima od 6-7 litara.
- Djeca nisu baš izbirljiva, sve jedu. Na zimu spremimo u zamrzivač po šest bravaca, a i tijekom godine pokojeg. Za doručak mlijeka, slanine. Katarina neće kupusa, neki ne vole mahuna, al’ pojedu - zadirkuje majka troje pridošlih iz škole, Mariju, Đuru i stidljivu Valentinu.
- Uvijek je bilo u kući mjesta za sve. Snalazimo se nekako, novca iz poljoprivrede teško se izvuče, nemaju oni k’o jedinci, ali dobiju kol’ko se ima. Svašta im treba, idu u školu, jednom kupi cipele, drugom treba štagod drugo. Tko će nam dat’ ako sami ne zaradimo - govori Terezija sjećajući se, puna zahvale, kako im je prije pet-šest godina jedna gospođa koja im je došla u kuću, a nije im htjela reći ni kako se zove ni odakle je, darovala novac, i to “da su se uplašili koliko ga je bilo”. Terezija kaže da je to bila za njih jako velika svota eura, a ta im je gospođa samo rekla da im novac daruje od srca i da ga utroše na nešto veliko za djecu, pa bi Terezija i Ivan najradije kad bi mogli graditi novu kuću. To bi još nekako polako i mogli početi, ali preskupa su im sva silna plaćanja komunalija i priključaka. Stigne Kneževićima povremeno i poneka pomoć od humanitarnih udruga, dobiju odjeće, djeca na sreću, imaju besplatne školske knjige, dobili su i računalo.
Kako izgleda dan majke 19-ero djece, Terezija jednostavno opisuje. - Ne znam više ni sama što sve radim, uvijek jedno te isto. Skuhati moram i po kući uvijek ima posla, oko djece. Suprug je po cijele dane na njivi. Stariji su poslije škole išli tražit’ posla, radit’ se mora. Zdravko i Josip, dok su bili s nama, htjeli su i skuhat’ što im kažem i bilo je dobro napravljeno. Zdravko je htio i kolače napravit’. Sad starija braća daju mlađima. Eto, Marija ih žica bon za mobitel. I pitaju treba li nam šta, al’ mi od njih ne tražimo. Ako hoće, dat’ će, ako ne, neće - kaže Terezija.
Kad bi barem svi imali posla
No, 15-godišnja živahna tinejdžerica Marija otkriva da baš i ne voli što ima tako veliku obitelj, mora čuvati mlađu braće i sestre, dijeliti igračke, zbog kojih se brojna djeca Kneževića znaju nabrzinu posvađati, ali i još brže izmiriti.
- Bilo bi nam najdraže kad bi svi, kad završe školu, imali posla, da mogu pošteno radit’ i od svoga rada živit’. Bilo nam je svih ovih godina i teško i svakako, ali sve je prošlo, zaboravi se, ono teško ni ne pamtimo, sretni smo što su svi zdravi - zaključuje Terezija.
Djeca su bogatstvo ali i siromaštvo 550 hrvatskih obitelji sa 8 i više djece, a pomažu im Udruga 8+ i dobrotvori Oko 150 obitelji u kojima odrasta po osmero ili više djece na dijelu od Županje na istoku Slavonije sve do Zagreba u članstvu je Udruge 8+ koja im pomaže već desetak godina. Babogredska obitelj Knežević sa svojih je 19-ero djece najbrojnija, a većina članova udruge ima između osmero i desetero djece. U istočnoj Slavoniji je i najviše mnogočlanih obitelji, tvrdi predsjednik spomenute udruge, Antun Trbuk iz sela Vođinci pokraj Vinkovaca, i sam otac osmero djece. Trbukovi kažu kako je obiteljima s mnogo djece najteže djecu školovati. - Nije lako u današnje vrijeme školovati djecu, posebno gdje ih je sedmero ili osmero, nije isto kupiti jedne cipele za 200 ili 300 kuna i to pomnožiti s osam - kaže Antun Trbuk. Najveći broj tih obitelji živi na selu od poljoprivrede pa se obitelji onim što same proizvode prehranjuju bez većih problema, no zato im mnogo toga drugoga zna biti jako, jako velik problem. Kad ‘zaškripi’, u pomoć nerijetko priskače Udruga 8+, kojoj pripadaju i zasluge za besplatne školske udžbenike, a u suradnji sa zagrebačkom Poliklinikom Eljuga kreće i projekt besplatnih mamografskih pregleda za majke osmero i više djece iz cijele Hrvatske. Tarbuk procjenjuje da je takvih obitelji u Hrvatskoj oko 550. |
www.jutarnji.hr