• Majanske ruševine u Gvatemali

Tijekom 1200 godina Maje su vladali središnjom Amerikom. Na vrhuncu moći, oko 900. godine, gustoća naseljenosti majanskih gradova iznosila je oko 2000 ljudi po kvadratnoj milji, što je približno današnjoj gustoći naseljenosti okruga Los Angeles.

Čak i u ruralnim područjima gustoća naseljenosti se kretala između 200 i 400 stanovnika po kvadratnoj milji. No, iznenada, sve je utihnulo.

I ta gluha tišina svjedoči i jednoj od najvećih katastrofa u ljudskoj povijesti – padu nekoć slavnog kraljevstva Maja.

"Sami su si to učinili", kaže arheolog Tom Sever.

"Maje se često opisuje kao narod koji je živio u potpunoj harmoniji sa svojim okolišem. No, kao i mnoge druge kulture nakon njih, završili su u sječi šuma i uništavanju okoliša kako bi preživjeli teška vremena", kaže dr. Robert Griffin.

Naime, u vrijeme nestanaka Maja zabilježena je velika suša. A u vrijeme konačnog pada Maje su morali posjeći većinu stabala na velikom području kako bi dobili obradivu površinu za uzgoj kukuruza, koji je trebao prehraniti rastuće stanovništvo.

Osim toga, stabla su sjekli za potpalu, ali i za proizvodnju građevinskog materijala.

"Morali su spaliti 20 stabala kako bi zagrijali vapnenac dovoljan za proizvodnju jednog metra kvadratnog vapnenačke žbuke, koju su upotrebljavali za gradnju hramova, cisterni i spomenika", kaže Sever.

On i njegov tim su pomoću računalne simulacije i nekoliko provjerenih klimatskih modela rekonstruirali utjecaj sječe šuma u vrijeme sve veće suše.

"Modelirali smo najgoru i najbolju varijantu sa 100% deforestacije i bez ikakve sječe šuma. Rezultati su zapanjujući. Gubitak svih stabala doveo bi do prosječnog povećanja temperature za 3 do 5 stupnjeva, a količina padalina bi se smanjila za 20 do 30 posto", kaže Sever.

Iako ti podaci govore dosta za sebe, potrebno je još istraživanja da bi se objasnio složeni mehanizam nestanka Maja. Neki arheološki nalazi otkrivaju da su pojedini majanski gradovi preživjeli strahovitu sušu te da su još neko vrijeme i napredovali.

"Pretpostavljamo da se suša različito odrazila na gradove u različitim regijama. Mislimo da je povećanje temperatura i manja količina padalina uslijed sječe šuma neke, ako ne i sve gradove-države, gurnula preko ruba", kaže Griffin.

• Smrtonosni začarani krug suše, zatopljenja i sječe šuma

Maje su deforestaciju provodili kroz poljoprivredu po principu "obori i sagori", kakva se još uvijek prakticira na tom području pa znanstvenici znaju kako funkcionira.

"Znamo da svakih godinu do tri poljoprivrede, morate taj komad zemlje ostaviti na ugaru sljedećih 15 godina kako bi 'došla sebi'. Za to vrijeme stabla i druga vegetacija mogu ponovno narasti dok vi krčite neki drugi komad zemlje".

A što ako niste zemlji ostavili dovoljno vremena da se obnovi? I što ako krčite sve veća i veća područja kako biste zadovoljili povećane potrebe za hranom?

"Mislimo da se dogodilo upravo to. Maje su ogolile prevelika područja svoje zemlje", kaže Griffin.

Suša nije samo otežavala proizvodnju hrane, nego su Maje sve teže skladištile dovoljno vode da bi preživjeli sušna razdoblja.

"Gradovi su u svojim cisternama pokušavali držati rezerve vode dovoljne za 18 mjeseci", kaže Sever.

"Tako su, primjerice, u Tikalu ima sustav cisterni u koji se moglo spremiti na desetke milijuna litara vode. No, bez dovoljno kiše, cisterne su presušile", dodaje.

Žeđ i glad ne čine narod sretnijim. A sve ostalo je – povijest.

"U nekim majanskim gradovima pronađene su masovne grobnice s kosturima koji su na zubima imali navlake od žada, što je bilo rezervirano samo za majansku elitu. To nam govori da su u jednom trenutku vjerojatno pobili pripadnike svoje aristokracije", kaže Sever.

Nijednu civilizaciju nije na koljena bacila samo jedna stvar, no sječa šuma koja je dovela do suše lako je mogla uvećati postojeće probleme poput građanskih nemira, rata, gladi i bolesti.

Mnoge od tih stvari otkrivene su zahvaljujući slikama iz svemira, naglašava Sever.

"Zahvaljujući infracrvenim satelitskim snimkama otkrili smo stotine starih i napuštenih gradova, za koje se prije nije ni znalo. Maje su koristile vapnenačku žbuku kao temelj za njihove gradove pune ornamentiranih hramova, opservatorija i piramida. Tijekom stotina godina vapnenac se ljuštio na okolno tlo. Zbog toga okolna vegetacija izgleda vrlo različito na infracrvenim snimkama", kaže.

"Svemirska tehnologija je revolucionizirala arehologiju", zaključuje. "Koristimo je kako bismo naučili nešto o povijesti i pokušali danas izbjeći istu sudbinu."

 

Izvor: www.net.hr