“Dvije stvari su za Gale najvrijednije: slava i duh.”                                 

Katon

Kada bismo u povijesnim udžbenicima potražili što je napisano o keltskoj kulturi i civilizaciji, naišli bismo na opise “kulture groblja sa žarama”, na “animizam” u njihovu vjerovanju, na to da su dobro poznavali metalurgiju, imali razvijen kovački i lončarski obrt, da su izrađivali razne ukrase i nakite, i tome slično. Jednom riječju, naišli bismo na ogoljeli prikaz kulture koji nas nikako ne bi mogao privući na daljnje istraživanje. Tim više što su razvijeni narodi mediteranskog područja o Keltima ili Galima (kao ogranku Kelta) oblikovali predodžbe koje bi se u većini slučajeva dale svesti na to da su oni bili samo barbari.

Međutim, zapisi keltskih suvremenika, bez obzira na njihovu sažetost, pružaju drugačiji uvid u njihovu stvarnost. Tako grčki povjesničar i geograf Straton bilježi: “Sav rod kojeg danas zovemo Galima ili Keltima sklon je ratovanju; razdražljiv je i spreman za bitku, ali jednostavne prirode i nimalo pakostan... kad su izazvani, bez obzira gdje to bilo i kada, pa i zbog najmanjeg povoda, oni su odmah spremni prkositi opasnosti i upustiti se u bitku, oslonivši se samo na svoju snagu i hrabrost. Ako je vjerovati, posvećuju se korisnim poslovima, čak i učenju znanosti i književnosti. Njihova snaga temelji se dijelom na visokom stasu, a dijelom na brojnosti ljudstva. Ako se s lakoćom mogu okupiti u velikom broju, to je zbog njihove jednostavnosti i osobnog ponosa, pa su stoga uvijek povezani uz gnjev onih koji su žrtve neke nepravde.”  Diodor će u svojoj Općoj povijesti isto tako govoriti o njihovom stasu, snazi, hrabrosti i ogromnom samopouzdanju...

Pokušat ćemo u ovom tekstu doprijeti do maglovitog horizonta keltskog svijeta. Nastojat ćemo proučiti i oživjeti duh tih ljudi koji su vidjeli, doživljavali i oblikovali stvarnost na njima svojstven način.

PODRIJETLO KELTA

     Kelti su indoeuropski narod koji se početkom I. tisućljeća prije Krista naselio na području današnje istočne Francuske, južne Njemačke, Švicarske i Austrije. Bili su prvi “povijesni” narod na području Europe, sjeverno od Sredozemlja. Zlatnim dobom Kelta označava se razdoblje od VI. do II. st.pr.Kr. kada vode uspješne ratove i kroz dugi vremenski slijed utječu na tijek južnoeuropske povijesti. U VI. st.pr.Kr. keltska plemena kreću prema Pirinejima i današnjoj Španjolskoj, u V. i IV. st.pr.Kr. jedan se val otisnuo na Britansko otočje, a drugi prema Sredozemlju (francuska obala). Oko 400. g.pr.Kr. dolaze u Italiju i osvajaju Padsku nizinu, koja se potom naziva Cisalpinska Galija. Ovdje osnivaju svoje gradove Milano (Mediolanum), Bresciu, Vicenzu, Modenu, Veronu i Bolognu. 387. g.pr.Kr. osvajaju Rim (osim Kapitela), ali se povlače primivši otkupninu. Priča se da su prilikom vaganja plemenite kovine za otkupninu Rimljani tužili na krive utege koje su Kelti napravili i da je Bran, vođa Gala, povikao “Vae victis!”(Jao pobijeđenima!) bacivši na vagu i svoj mač. Dan poraza ostao je u rimskom kalendaru zapisan kao dies ater - crni dan.

    Nakon toga kreću na istok, stižu do Češke (pleme Boji, po kojem je Češka i dobila svoje staro ime Bohemija), Karpata, Rumunjske, Balkana i Bugarske.

    Navodno je 335. g.pr.Kr. došlo do susreta Kelta s Aleksandrom Makedonskim. Prema predaji, na upit Aleksandra Velikog čega se njegov narod najviše boji, njihov vođa je odgovorio: "Jedina stvar koje se Kelti boje jest da im nebo ne padne na glavu!"

    U III. st.pr.Kr. kreću prema Trakiji, te preko Tesalije u Grčku. 279. g.pr.Kr. pleme Galata pokušalo je opljačkati Delfe, ali ih je u tome spriječila žestoka oluja. Dalje nas Strabon izvještava o prodiranju Gala u Malu Aziju gdje se naseljavaju kao Galaćani.

    Od II. st.pr.Kr. prestaju osvajanja, Kelti se trajno naseljavaju na osvojena područja i asimiliraju s tamošnjim stanovništvom. 

   U tom razdoblju šire se granice Rimskog Carstva; jačaju Germani koji napadaju keltska područja, polako ih potiskujući. Po dolasku kršćanstva, koje je svojom misijom smatralo iskorjenjivanje poganskih vjerovanja, keltska će tradicija preživjeti na Britanskom otočju sve do ranog srednjeg vijeka i dolaska germanskih plemena Angla i Sasa. Keltskim jezikom danas govori manje od milijun ljudi na području Irske, u dijelu Walesa, Škotske i na otoku Man.

     Iako su osvojili veliki teritorij, Kelti nikada nisu stvorili državu. Ostvarili su, međutim, kulturno jedinstvo izraženo kroz sliku svijeta koja je povezivala mnogostruke aspekte života u jednu cjelinu. Elementi koji su ujedinjavali sva keltska plemena i povezivali ih u jedan narod bili su religija i mitologija, poimanje života i smrti, koncept vremena i kalendara, te društveno uređenje.     

 

IZVORI

     Iz arheoloških ostataka teško je saznati nešto više o keltskoj slici svijeta. Pomoć u tom razotkrivanju predstavljaju kratki navodi antičkih pisaca o keltskoj povijesti, religiji i običajima. Međutim, zabilježeni običaji iz tih vremena čuvaju u sebi znanja čije je značenje i svrha zaboravljeno.

    Najpotpuniji su nam izvor irske sage, koje su ostale sačuvane zahvaljujući izoliranosti Irske od rimskih i kršćanskih utjecaja sve do ranog srednjeg vijeka. U tom vremenu sage su prvi puta zapisane i to od strane kršćanskih svećenika. Najpoznatije su Lebor Gabala - Knjiga osvajanja, Leinsterski ciklus, Ulsterski i Fenijanski ciklus.

    Keltski mitovi ne poznaju kozmogoniju, proces stvaranja svijeta. Oni govore o valovima osvajanja u kojima su dolazili jedan za drugim naraštaji bogova, heroja i ljudi, čije sudbine su se međusobno ispreplitale. Prvi mitski osnivač došao je sa zapada, s mora. Posljednji, sinovi Mila, bili su ljudi koji su došli s istoka i za koje se smatra da predstavljaju dolazak povijesnih Kelta. Oni su protjerali Tuatha De Dannan, božanski narod koji je posjedovao ogromna znanja i vještine. Jedan dio bogova i ljudi Tuatha De Dannan odlazi na zapad preko mora, dok drugi ostaju i povlače se u Drugi Svijet (kelt. Sidh, mir) iz kojeg mogu sudjelovati u sudbinama ljudi. Taj svijet je nevidljiv, a opet sveprisutan. To je tajni život humaka, jezera, rijeka, podzemnog svijeta. Nastanjuju ga vile, vilenjaci, patuljci, elfi. Ljudi mogu komunicirati s tim svijetom za velikih godišnjih svetkovina i na posvećenim mjestima.

    Mitovi u sebi kriju duhovni život svake kulture, ali da bismo ih mogli “pročitati”, moramo poznavati jezik kojim su pisani - jezik neizrecivog, jezik simbola. Svaki je mit prožet dubokim etičkim smislom, on donosi jedan pedagoški model čijim se ostvarenjem mogu dosegnuti odgovori na duboka ljudska pitanja, sadrži kriterije i vrijednosti koje na velikoj kozmičkoj pozornici ostvaruju bogovi i heroji, a na maloj, zemaljskoj, ljudi. Ratnici, kraljevi, druidi, pjesnici, proroci i svi drugi imaju i nalaze uzore u mitovima; življenjem tih mitskih uzora stvara se povijest.

Georges Dumezil smatra da je keltska tradicija vjerno očuvala tri indoeuropske mitološko-socijalne funkcije, što se očituje i u podjeli društva na druide-svećenike, ratnike-plemiće i slobodne obrtnike.

 

RATNICI

 Za Kelte je bitka predstavljala obnovu herojskih bitaka koje su vodili bogovi.

    Mitski junak Cuchulain predstavlja uzor i donosi kodeks časti u borbi: ne ubija nenaoružane, kočijaše, sluge, žene, djecu. Bit ratničke uloge temelji se na vrlini i dosjetljivosti. On zamjenjuje kralja koji prisustvuje bitki, ali se ne bori.

    Njihove su bitke bile prožete magijskim i ratničkim obredima: tijela obojena i ukrašena nakitom, štitovi s amblemima, a krikovi koje su ispuštali kada su jurili u boj prestravljivali su Rimljane. Prema rimskim povjesničarima, neprijateljskim su se redovima približavali izazivajući najhrabrije na dvoboj, na pojedinačnu bitku. Pjevali su o podvizima svojih predaka, hvalili se hrabrošću; pokušavali su riječima poljuljati samopouzdanje protivnika.

   

KRALJ

     Kralj je posrednik između svećeničkog i ratničkog staleža iz kojega je potekao. Odgovoran je za rodnost polja i plodnost životinja. Kralj je ujedno onaj koji raspodjeljuje i uravnotežuje na svim područjima ljudske djelatnosti jer, on je sudac i ratnik - on sam se ne bori, ali je za pobjedu nužna njegova prisutnost, jer kako kaže irska poslovica “Ne dobiva se bitka bez kralja”.

    Kralj mora biti lišen svih nedostataka: fizičkih, psihičkih i mentalnih. Ukoliko nije takav, odnosno ako ne dokaže svoje sposobnosti, biva svrgnut, a njegova palača zapaljena. Kada je prema legendi irskom kralju Nuadi za vrijeme bitke kod Mog Tuireda odsječena ruka, morao je abdicirati. Bog-liječnik mu je tada napravio novu, srebrnu ruku, i tako je ponovno mogao preuzeti vladavinu.

    Tit Livije u V. st.pr.Kr. naziva galskog kralja Bituriges Ambigatus, tj. “onaj koji se bori na dvije strane”, “onaj koji posjeduje dvostruku vlast” (duhovnu i svjetovnu).

 

    “...U tami vremena, u virovima godina,

    dok se sve mijenja

    spavat ćete kao mrtvi

    i svijet će vas pamtiti samo

    kao kraljeve.”

DRUIDI

 

Kako saznajemo iz mitova i iz zapisa antičkih pisaca, istinski čuvari znanja i stup keltskog društva bili su druidi – svećenici.

Naziv druid dolazi od riječi dru-vid što znači “vrlo učeni”, “oni koji imaju snažan uvid”, “oni koji znaju dalje”. Strabon ih naziva “istraživačima etike”, Posejdonije filozofima i pripisuje im velike sposobnosti, a Ciceron se divi njihovom znanju. Diodor Sicilski kaže da je među Galima bilo pjevača, filozofa i proroka koje su nazivali druidima, a koji su poznavali umijeće proricanja sudbine, i još dodaje kako je “Pitagorino učenje imalo utjecaja na njih”, misleći pritom na učenje o seobi duše. Julije Cezar u Galskom ratu kaže da je uloga druida bila golema;  proricali su sudbinu, sudjelovali u izboru kraljeva i upravljanju kraljevstvom. Naučavali su o besmrtnosti duše i metempsihozi. Svoj su nauk učili napamet, za što im je trebalo i do dvadeset godina. Nazivalo ih se i “učiteljima riječi” jer su smatrali da se predaja morala prenositi usmenim putem kako bi ostala živa. Gali su u Cezarovo doba već poznavali pismo (grčko), ali se njime nisu služili za zapisivanje svetih tekstova ili književnih djela.

“Prema njihovim božanskim zakonima nije bilo dozvoljeno zapisivanje ovog učenja.(...) Izgleda da je razlog ovakve zabrane bio dvostruk: prvo, nisu željeli da njihovo učenje bude poznato svima, a drugo, njihovi bi učenici zanemarili razvijanje pamćenja, što se obično događa kada se moramo osloniti na knjige. Suština njihovog učenja je da duše ne iščezavaju, već poslije smrti prelaze u drugo ljudsko biće i baš je ova seoba straha od smrti, po njima, bila najveći izazov hrabrosti.”

Druidi su poznavali i ogamsko pismo koje je pripadalo bogu Ogmiu. Prikazivan je kao starac u lavljoj koži koji svoje učenike vodi na lancima pričvršćenim s jedne strane za njegov jezik, a s druge za njihove uši. To je bio simbolički prikaz snage govorništva i riječi jer Ogmio je bio bog rata, borbe, magije i zaštitnik govorništva. Ovo pismo nije služilo za prenošenje znanja. Smatralo se da je ispunjeno čarobnom moći i predaja nam govori da su se njime ispisivale magične poruke na drvenim pločicama.

 Oko druida je isprepleteno mnoštvo priča i legendi koje ih tako stavljaju u prostor između sna i jave. U mitovima se uz druide uvijek vezuje Kotao uskrsnuća i Kotao obilja. Bio je to talisman keltskog boga Dagde. Baštinik, a možda i nastavljač tog simbolizma je Sveti Gral u kršćanstvu. Neiscrpni Kotao obilja koji nudi hranu i taži žeđ, simbol je bezgranične spoznaje. Kotao uskrsnuća izvor je magične snage, žive vode; on daje besmrtnost ili vječnu mladost onome tko ga posjeduje ili u njega uroni. Mitovi nam također govore o njihovim velikim moćima: o sposobnosti komuniciranja sa snagama prirode, o vladanju četirima elementima (zemlja, voda, zrak, vatra)...  Mitski druid Mog Ruith (“Sluga Kotača”) govori: “Ja sam osnova mudrosti, onaj koji zapovijeda elementima, onaj koji se penje na nebo, koji zasljepljuje, koji obuhvaća snagu drugih. Svojim dahom i zazivanjima podižem oluje, rušim brda, isušujem jezera i rijeke, pretvaram svoje neprijatelje u kamen, gorim u mnogim rijekama.”

     Iz Strabonovog kratkog zapisa iz I. st. vidljivo je postojanje tri stupnja svećenstva ili, bolje rečeno, tri magijsko-religijske funkcije: bardi ili pjevači, proroci ili vati i druidi. “Među Galima postoje uglavnom tri vrste ljudi koji se posebno poštuju, a to su pjevači, proroci i druidi. Pjevači su se bavili himnama, proroci prinošenjem žrtava i proučavanjem prirode, a druidi su tom proučavanju dodavali i izučavanje morala. U njihovu pravičnost se tako jako vjeruje da im se ostavlja pravo  odlučivanja i u javnim i u privatnim nesuglasicama, a oni su svojim odlukama do sada sprečavali sukobe. (…) I oni i drugi (bardi i proroci) smatraju da je duša neuništiva kao i svijet, ali da će voda i vatra jednoga dana zagospodariti.“

 

Pjesnici - bardi

 Uloga pjesnika bila je važna i imala je posve drugačije značenje nego što ga ima danas. Pjesnici su se bavili glazbom i poezijom, a obučavali su se za to zvanje u posebnim školama, gdje su bili podijeljeni  ovisno o stupnju naobrazbe. Postojao je poseban, ezoterični način pjesničkog izražavanja. Tradicija razlikuje “zatamnjeni jezik poezije” i “obični jezik”; jedan je jezik bogova, drugi smrtnika. Uz hermetičnost izraza, teškoj razumljivosti bardske poezije pridonijela je i kratkoća izraza. Naime, smatralo se velikim umijećem s malo riječi izreći puno toga. Vrhunske barde tradicija naziva “učenjacima sažetog govora”. Pomoću Awena, božanske inspiracije, pjesnik pronalazi ritam u prozi, jeziku, riječi; “hvata” princip ritma, titraja vala.

Bardi su čuvari povijesti, legendi, junačkih djela. Nakon nestanka druida velik je dio njihova znanja nestao, ali jedan je ostao sačuvan u pjesmama barda. Bardske škole, gorsedd, koje su u Škotskoj postojale još i u XVIII.st., bile su zadužene “očuvati sjećanja i učenja o miru, istini i pravdi u zemlji, da bi se uspostavila vrijednost dobrih i premoć nad lošima.”

 

 Proroci - vati, ovati

     Naziv im dolazi od korijena “wat” što znači tkanje, pletenje. Proučavali su prirodu i bili iscjelitelji i liječnici. Posjedovali su znanje o pravcima zemljinih strujanja i znali kanalizirati energije prirode. Zbog svog tog znanja zvani su prorocima.

    Bavili su se odgojem i obrazovanjem mladih ljudi. Bili su i pravnici, te su mogli sudjelovati u borbama kao ratnici.

 

    Učenje druida

Grk Diogen Laerćanin sažimlje njihov nauk riječima koje je čuo od jednog druida: “Naše učenje je poštivati bogove, ne činiti nepravdu i ustrajati u hrabrosti.”

    Druidi su posrednici između svijeta bogova i svijeta ljudi. Za velikih godišnjih svetkovina uspostavljali su obredne veze s Drugim svijetom. Poznavaoci su svetih zakona prirode, čuvari tradicije i morala.

    Temelj njihovog učenja bilo je učenje o besmrtnosti duše koja prolazi kroz mnoge živote, u svijetu Abreda - svijetu Seljenja i Sudbine, sakupljajući tako iskustva i pročišćujući se. Selidba duše njeno je lutanje krugom života i smrti. Nakon smrti, kažu Kelti, duša odlazi u Onkraj i tamo nastavlja život. Ali i “smrt” je isto tako prolazna, jer svako se ljudsko biće vraća u ovaj svijet kako bi steklo nova iskustva i svijest o svojoj besmrtnoj, božanskoj prirodi. Kada duša završi ciklus pročišćenja, stiže u krug Gwenweda, Krug Bijele Svjetlosti, Krug Blaženstva.

 Kaže se da su Kelti toliko vjerovali u zagrobni život da su posuđivali novac vjerujući kako će im dug biti vraćen na drugom svijetu, ili su se na pogrebnu lomaču bacala pisma kako bi ih umrli “pročitao” davno umrlim rođacima. Valerije Maxim nam piše: “Oni pale i sahranjuju s mrtvacem ono što mu je za života služilo. Njegovi poslovi, računi i dugovi obično su se prenosili na drugi svijet.”

     Keltska je kultura i civilizacija uspostavila dvojnost život-smrt bez velikih trauma, sprežući ga u jednu cjelinu. Život i smrt bila su dva lica istog novčića i oboje se, s prvim učenjima, prihvaćalo od prvih godina života. Na isti način kao što se priroda ciklički obnavlja svake godine, a ne umire posve svake jeseni, tako i ljudska duša “ulazi”u pojavni svijet i “izlazi” iz njega. Zbog toga su, kako kaže Cezar, Kelti znali živjeti i umirati.

 Pjesnik Lucana (I. st.), inspiriran učenjem druida, napisao je:

 “Evo ih kako, besmrtne, lete i kruže

da se s novim tijelima u novim svjetovima združe,

i tako život beskrajno iznova teče, a smrt samo kao linija svemir presiječe;

pod sjevernim nebom osjetit će samo sreće dah

koji prezire najgori od svih - od smrti strah;

zato se oni za ovo krhko biće ne boje,

na oštrici noža hrabro koračaju, postoje,

izazivaju svoju sudbu i ne žale života niti prekinuti

jer će se one uskoro ponoviti.”

  

SUŽIVOT S PRIRODOM

     Na isti način kao što čovjek nije samo materijalan, već posjeduje dušu, tako je i sve u prirodi živo i ima dušu; prožeto je snagama i energijama, nastanjeno vidljivim i nevidljivim bićima. Vrhovi planina i uzvisine bili su boravišta bogova. Vrela, rijeke i vode općenito, bile su poznate kao diva, devona (“božanska”). Izvori su bili darovatelji čudotvornih iscjeliteljskih moći. Na tim se mjestima ponekad nalazi “ulaz” u Drugi svijet koji čuvaju vile, patuljci ili ponekad neki div.

Hramovi Kelta bili su sveti gajevi ili šumski proplanci. Smatrali su da Onaj čiji je hram kozmos i priroda ne treba obitavati u ljudskoj kući. U prirodi, na otvorenom prostoru, čovjek je najbliže Bogu. Sveta ili nebeska šumska čistina (“nemeton”) mjesto je susreta božanskog i ljudskog svijeta. Nemeton je ujedno i središte svijeta u malom. Svaki je nemeton i omphalos, os svijeta, jer stablo kojemu je korijenje uraslo u tlo, a vrh dodiruje nebo, posrednik je i veza između ta dva svijeta. U Irskoj je svako pleme imalo svoje sveto drvo u sredini plemenskog područja. Kad bi neprijatelj iščupao to “drvo života”, bila je to najveća nesreća i poniženje za pleme. Cezar nam spominje posvećeno mjesto (locus consecratus) u karnutskoj šumi, koje je bilo središte Galije. Svetište Mediolanum (“središnja ravnica”) bilo je središte Cisalpinske Galije.

Čuvena keltska izreka kako se oni “jedino boje da im nebo ne padne na glavu” pokazuje kako su se osjećali izravno odgovornima za svoje postupke koji, u krajnjoj liniji, mogu utjecati na prirodne zakone i poremetiti kozmički red.

Pokušajmo ponovno probuditi keltsku senzibilnost uspavanu u dubini europske duše. Iz ponora vremena Kelti nas zovu da ponovno oživimo u sebi mlaz plemenitih ljudskih osjećaja, okus izazova, osjećaj za sveto. U čudesima i intuiciji, hrabrosti i časti, borbenosti i nadmašivanju samih sebe, ostavili su nam magične moći za oblikovanje svijeta sutrašnjice.

 

 “Znaš li ti gdje ostaje noć,

kad prati tijek dana?

Poznaješ li znak?

Jesi li prebrojio lišće na stablima?

Znaš li tko je sagradio brda

prije nastanka elemenata?

Znaš li tko podržava život na zemlji?

Duša se žali, ne zna odgovor.

Tko je to naučio? Tko zna sveto?

Ja poštujem knjige

pa i ono što one neznaju.”

 

                                Taliesin

 

Barbara Lukarić

Iz: časopisa NOVA AROPOLA, broj 26

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Kultura/Detail.aspx?Sifra=2120262516