Oglas 87-godišnje starice iz Vinišća u kojem traži doživotnu družicu i pomoćnicu u domaćinstvu, kojoj će nakon smrti ostaviti kuću s okućnicom, očekivano je privukao velik broj interesentica za dogovor kojim mogu riješiti životno stambeno pitanje.

No, spremnost da baki Slavki budu na 24-satnoj usluzi nije iskazalo baš puno njih. Kao da su, reklo bi se, iz redova rodbine koju ne možeš birati, nego je takva kakva te Božjom diobom dopadne.

Puna im usta ‘dobrote’

Tako je - u najkraćem - Slavkinu širu obitelj dočarao Ante Jurov Pažanin, od tete Slavke Lovrić desetak godina mlađi bratić i skrbnik, nastanjen u kući do njezine. Nakon smrti Slavkina sina Ivana Pažanina (67), tužno zdanje osuđeno je na održavanje nejakim snagama ucviljene starice koja je nadživjela jedinog potomka.

A svi znaju da za roditelja, ma koliko on star bio, nema ništa bolnijeg. Kad je Slavkin jedinac iz prvog braka umro “od grube bolesti” u svibnju ove godine, činilo se da će majka, udova s drugim mužem unazad sedam godina, otići brzo za sinom samcem.

Bez bliže rodbine koja bi joj u starosti pomagala, iako s pristojnom mirovinom i tom kućicom na moru, činilo se da će baki Slavki naprosto srce prepući od boli i samoće. Bratić Ante i žene iz njegove obitelji naprosto nisu, sam pošteno priznaje, u mogućnosti posvetiti joj dovoljno vremena, a i bolest ih priječi.

I tako je u “Slobodnoj” osvanuo oglas koji je privukao žene iz cijele Hrvatske, pa čak i BiH.

- Dolazile su odasvud: iz Zagreba, Daruvara, Varaždina, puna su im bila usta samohvale i dobrote. Jedna je bila “dobrija” od druge, a najprvo im je bilo na pameti kuću razgledat – prisjeća se bratić Ante dana kad im kućni telefon, iako nije ostavio broj u novinama, nije prestajao zvoniti. Bilo je, veli, čak i nemoralnih ponuda.

- Jedna žena (poslije sam saznao da je državljanka Bosne i Hercegovine) govorila mi je da će spavat sa mnom ako joj “sredim” tetu Slavku. Tvrdila je da ima kuću na Čiovu, bajala ovo i ono, a meni se, što je više govorila, sve manje sviđala. A onda se na staričinu kućnom pragu pojavila - Slavica.

- Zapravo, naša mlađa Slavka bila je jedna od prvih koje su došle na kuću. Odmah mi se učinila čestita žena, ali, da vam pravo kažem, nisam izdržao da je ne provjerim – otvoreno priča Ante sjedeći pod odrinom na verandi, dok baka Slavka često pogledom odluta preko uvale. Prema kapelici mjesnoga groblja, pred kojom joj je pokopan sin.

Pa joj suza krene, a mlađa, pedesetogodišnja imenjakinja - koja nije htjela u novine - odmah je krene tješiti.

- Slučajno poznajem Slavičine susjede, pa sam se kod njih raspitao i saznao da je doista dugo godina njegovala starije ljude i bila im privržena. A preko našega župnika saznao sam i da je plemenita osoba i vjernica. Čujte, svjestan sam da ni njena žrtva nije mala – razložno će Ante.

Samozatajna pomoćnica

Mlađa Slavka, pak, samozatajna je osoba rodom od Sinja, iz Vučkovića, a u Splitu sa suprugom, radnikom u građevinskoj tvrtki, živi u podstanarskom stanu. Djece nemaju. Njezina je uloga takva da starici bude kao dobra kći koju nikad nije imala, živi s njom i pomaže joj u svemu, pa i najdelikatnijim stanjima koje – kad je u pitanju dama – nije lijepo opisivati u novinama.

Za takav život neće dobivati ni kune, a hranu i potrepštine kupovat će sama. Takav je dogovor.

- Pruža li suprug podršku? - pitamo stidljivu Sinjanku, a Ante skače odgovoriti:

- Evo ga jutros bio, vozio baki mokraću na Higijenski! Čini se da su dvije Slavke pronašle jedna drugu. A i rodbina je razumna, Bogu hvala...

LENKA GOSPODNETIĆ

www.slobodnadalmacija.hr