Ljudske motivacije Još otkako je Aristotel ustvrdio da je Bog nepokretni pokretač, stvari se, izgleda, nisu mnogo promijenile, iako se nastoje zaviti i umotati u prepravljene, šarolike prikaze, kako bi se pažnja raspršila u različitim smjerovima.
    Ako je Bog nepokretni pokretač, to znači da smo – ne ulazeći sada u intelektualne ili duhovne vrijednosti koje pridajemo poimanju Boga – svi mi u pokretu i potreban nam je pokretač da bismo se pokrenuli. 
    Biti u pokretu može se tumačiti na vrlo različite načine: od pojednostavljenog poimanja kretanja kao slobode i kreativnosti, pa do promatranja pokreta kao nedostatka i potrage za ravnotežom. U ovom posljednjem slučaju, ako su ljudska bića svjesna nedostatka ravnoteže i trude se uspostaviti je, kretanje može biti put evolucije.    

Pokret. Evolucija.
    Usprkos pokretaču, nedostaje nam sposobnost pokretanja. I to, prije svega, pokretanja na najbolji mogući način i u sigurnom pravcu.
    Taj pokretač ili pokretači koji djeluju na ljude nazivaju se motivacijama: poticajima dovoljno snažnim da izazovu reakciju.

MOTIVACIJSKI KOMPLEKS

    Ljudsko je biće složen i kompleksan mehanizam koji se ne može jednoznačno definirati i opisati. Najveće postignuće kojem zasad možemo težiti jest ujedinjenje svih elemenata koji ga čine.
    U čast toj složenosti utvrdit ćemo razne tipove motivacija: tjelesne, psihološke, mentalne, moralne, duhovne, a sve one na svoj način odgovaraju na nutarnje ili vanjske podražaje.
    Ako je čovjekovo djelovanje posljedica njegovih nutarnjih podražaja - tj. ako pokretači djeluju iznutra prema van – tada se približavamo aristotelovskom načelu: gotovo božanskoj sposobnosti otkrivanja pokretača vlastitog postojanja u samome sebi. Ali stvarnost je drukčija: prevladavaju podražaji koji dolaze izvana, pretvarajući nas tako u zrcalni odraz našeg društva s njegovim interesima i modnim trendovima.
Čovjek je društveno biće i uvijek je tražio društvo sebi jednakih, pa bilo to samo zbog toga da bi ih kasnije osudio i odbacio. Povijest je prepuna borbi za uspostavljanje društava i zajednica, a zatim njihovog raspada; u svakoj krizi, u svakom razdoblju nestabilnosti dolazi do raskida i sukoba koji se nakon određenog vremena rješavaju novim združivanjima.
    Ali društva nisu arhetipski i jednostavni modeli gdje se sve svodi na suživot kojeg treba nekako podnositi i u kome treba više ili manje velikodušno sudjelovati. Ne. Društva postaju složeni strojevi koji zahtijevaju red i usklađenost, pokretač koji će ih voditi. I s obzirom na to kakav je pokretač, takve će biti i vanjske motivacije koje upravljaju životom većine pripadnika te ljudske zajednice.
     Kako ljudi nisu savršeni, tako nisu savršena ni društva. Pravedni i mudri ljudi teško dolaze do izražaja, za razliku od onih lukavih i koristoljubivih. A upravo takvi spretno upravljaju društvima, uče raspoznavati ljudske motivacije i vladaju njima uz pomoć sustava koji uvjetuje reakcije i ponašanja.
    Vanjski društveni pokretači određuju neke trendove i stvaraju podražaje od kojih je vrlo teško pobjeći.

MOTIVACIJE MODE

    Svako je vrijeme imalo svoje motivacije. Bilo bi zanimljivo analizirati naše, ali tako da izbjegnemo zavaravanje ili pak očajavanje.
Što nas danas pokreće, potiče, uzbuđuje, oživljava, izaziva? Sve je to uvjetovano onim što je in ili onim što se nosi.
    Fizički izgled: Osvrnemo li se na naše tijelo – ne uzimajući sada u obzir stvarne pokretače organizma koji ga održavaju živim – uvidjet ćemo da poticaji nisu usmjereni ka zdravlju nego ka estetici, pod izgovorom da ona doprinosi fizičkom i mentalnom zdravlju. Slažemo se: ništa ne stvara takvu ravnotežu kao ljepota i sklad.
Ali kakva to estetika danas prevladava?
    Moda vitkih, mršavih tijela, kao suprotnost onima koji uistinu umiru od gladi i čija je mršavost takva da ih izobličuje. Ono što nas začuđuje to su goleme količine energije koje se ulažu u postizanje željene figure: zbog svog sjedilačkog načina života i skupo plaćenih udobnosti primorani smo gimnasticirati ili fizički vježbati kako se naše tijelo ne bi pretvorilo u beskorisnu masu mišića kojima se ne služimo.
    Drugi veliki poticaj jest izgledati mlad bez obzira na dob. Naglašavamo riječ izgledati, jer biti mlad nešto je posve drugačije. Ono što se traži nije aktivan duh, oboružan nutarnjom energijom i entuzijazmom, koji se uvijek može suočiti s novim izazovima i avanturama; ono što prevladava jest zaokupljenost skrivanjem bora, sjedina i mlohavosti. Jer, treba pobijediti vrijeme, kako bi se nastavilo uživati u nekakvoj mladosti koja, s druge strane, ne zna ni kako uživati, ni čime ispuniti svoje vrijeme.
    Društvena slika: Svakog se dana iz nekog od svjetskih jezika izvuče određeni pojam koji utjelovljuje neku umjetno stvorenu potrebu, i ona tada postaje jedini važeći poticaj. Danas se često govori o statusu, o položaju kojeg zauzimamo u društvu, o jednoj predodžbi sebe koju nudimo drugima.
    Između ostalog i uz neznatne razlike, status uključuje površno znanje o kulturi, kako bismo nekoliko minuta mogli razgovarati o svemu, a da zapravo ni o čemu ne znamo osobito mnogo. Taj status, nadalje, zahtijeva dostojan život, a on uključuje posjedovanje najnovijih tehničkih dostignuća: kućanskih aparata, audiovizualne opreme i telekomunikacija, stilskog namještaja itd. Ako se uz to posjeduje još i kuća za odmor, tim bolje. Posao ne smije biti bilo kakav, već to mora biti neko prestižno mjesto, koje ne mora nužno nečemu i služiti. Studij se upisuje stoga što fakultet daje “ugled” koji se ne smije zanemariti, neovisno o sklonostima i mogućnostima za njegovu praktičnu iskoristivost. Treba nam, dakako, i novac, mnogo novca… Treba zgrtati bogatstva, pa makar i ne uživali u njima, jer danas je bogatstvo sinonim za moć.
    Zbog raznih oblika statusa ljudi djeluju, spore se, plaču, pate, krvare i traže energiju tamo gdje je nema. To je, dakle, vrlo jak pokretač. Ali čemu, kad te nestalne vrijednosti padaju brzo poput naleta vjetra, a pokretačke motivacije završavaju u razočaranoj praznini?
    Psihološke motivacije: Gotovo sve motivacije i jesu psihološke, čak i one koje se očituju kroz tijelo, socijalni status, važeći moral ili prevladavajuće ideje. Osnovna psihološka motivacija jest biti prihvaćen od drugih, postati dio, ali ne društva, nego te “magije” novih rituala, formula i procesa.
    Ne voditi računa o odobravanju okoline znači pripadati “marginalcima” kojih je mnogo više no što se čini iz napisa u javnim medijima o problemima s drogom, prekršajima ili s rasnom netrpeljivošću. Dovoljno je ne slijediti pravila modne igre ili ne biti na potrebnoj visini i postajemo “marginalac”, čovjek s ruba …
    Ovakve manipulacije koje stvara naš civilizirani svijet iskrivljuju duboke porive psihe. Ljubav, prijateljstvo, iskrenost, čast, samopoštovanje i mnogi drugi osjećaji koji su dio ljudske prirode, potiskuju se, prikrivaju i ne iskazuju, ili pak umiru i prije negoli su rođeni.
    Spolna ljubav postaje obična potrošna roba lišena prirodnih poriva i stoga treba potporu sve ogavnijih tiskovina, raširene telefonske mreže i oglasa, a sve u svrhu ispunjavanja nečije “usamljenosti” apsurdnim fantazijama koje su, čini se, jedino što još može vratiti spolni žar psihički iscijeđenim muškarcima i ženama.
Ljudsko biće na svaki način teži onom najboljem i najvećem, ali ne zbog zdravog duha koji želi nešto postići, već stoga što slijedi uzore jednog suludog nadmetanja iskrivljenim vrijednostima.
    Moral i duh: Kao i u prethodnim primjerima, ove aspekte života također ne pokreću promišljene, duboke motivacije iznutra. Pokretač koji upravlja i ovim područjem zadovoljava se vanjštinom i  pomodnošću.
    Moral je podložan običajima i navikama raznih vrlo kratkotrajnih vremenskih razdoblja sa sve nestalnijim pravilima. Ono što je danas dobro može već sutra ili čak isto poslijepodne postati  loše i obratno. Učeni stručnjaci svakodnevno raspravljaju o tome što jest ili nije dobro, pri čemu do izražaja dolazi njihovo međusobno neslaganje. Još očitije neslaganje između službenih crkvi i formalnog društva dovodi ljude u stalnu zbunjenost: što poduzeti da bih se činio onakvim kakvim se trebam činiti?  
    Duh je opasno potisnut: može ga se jednako snažno priznavati i odbijati, može se navoditi niz razloga za i protiv njegova postojanja, ali ono što svima nedostaje jest vrijeme i prigoda da ga stvarno, iskustveno i životno osjete. Odatle oni što ga pobijaju, kao i oni koji ga sada zanemaruju, kako bi mu  posvetili pažnju “jednog dana” koji nikada neće doći.
    Religija? Više je društvena obaveza ili izgovor za nesputani fanatizam, iz čega su isključene samo one časne iznimke koje ne žele sudjelovati u konvencionalnim igrama. Većina crkvi nije toliko posvećena brizi za duše svojih vjernika, koliko praćenju društveno-političkih odrednica. I kako se onda ne bi stvarale religijske sekte…! Netko se  mora sjetiti onoga što ostali zaboravljaju.
    Ideje: Misliti, prije svega, nije moderno. Postoji samo uvjerenje da mislimo, pri čemu se zapravo prepuštamo utapanju u beskonačnom oceanu već smišljenih i lukavo predstavljenih ideja sa sjajem autentičnosti. Pa ako je to što nam se daje autentično, tada ne treba gubiti vrijeme na razmišljanje jer ono najvažnije ionako već dobivamo.
    Pokretačkih ideja zapravo i nema; postoje samo riječi koje gube ili dobivaju sadržaj i značenje ovisno o trenutku i o raznim interesima. Te su riječi poticaji: one odobravaju ili odbijaju, stvaraju zadovoljstvo ili strah, prihvaćaju ili zabranjuju. Ali to su riječi, a ne ideje, riječi koje zapravo otupljuju ideje i sposobnost razmišljanja.
    Prihvatimo moderne riječi! Izopćimo one bezgrešne! Stvarajmo poseban rječnik, sve dok nas ne obuzme malodušnost od tih zvukova lišenih značenja i dok ne postanemo očajni, ne znajući ni tko smo, ni što želimo, ni kako nastaviti dalje.
    Stoga se, kao reakcija na golemi skup poticaja koji iscrpljuju normalnu sposobnost reagiranja, pojavljuje apatija.
    Čovjek već u djetinjstvu postaje apatičan; zadovoljstvo pronalazi samo u televizijskim fantazijama punim nasilja. Nije pripremljen za suživot s drugima, nego tek za mukotrpno preživljavanje. Mladi najčešće potrate najbolje godine svog života, zatupljujući se alkoholom i drogama  kako bi ispunili prazne sate koje ne znaju iskoristiti i mrtve snove koje nemaju čime zamijeniti. Odrasli vjeruju u vrlo malo toga: uvijek su na oprezu zbog smicalica, laži i obmana koje instinktivno naslućuju; više ih ne mogu motivirati ni političke namještaljke, ni izbori, ni obećane veće plaće, ni porezi, ni razbibriga, ni manifestacije i svečanosti, ni ratovi, ni prizivanje mira. I stoga čine ono što je najlakše: svom snagom sanjare o mirnom životu.
    Publicitet – ako ne i propaganda – svojim trikovima, stalnim ponavljanjima, lukavštinama i obmanama gotovo je pokopao ljudsku sposobnost reagiranja. Objavljuju se nevjerojatne stvari, iznose se klevete i okrutne izmišljotine, a sve kako bi se još više raspirio bolesni senzacionalizam.
    Postoji strah, kako prema idejama, tako i prema ideologijama. Čak i sama smrt Povijesti, koja bi predstavljala i smrt ideologija, prihvatljivija je od rađanja nečeg što vodi ka novom, autentičnom i vrijednom.   
      

OSTALE MOTIVACIJE

    Zbog svega navedenog, pravi čovjekov pokretač zapravo je nepokrenut, ali ne stoga što se pretvorio u Boga. Pokretači čovječanstva dolaze izvana i ako ti vanjski podražaji oslabe (što se već počelo događati), ono bi moglo ostati zatečeno i dezorijentirano.    
    Ali čak bi i to bilo bolje od trenutnog stanja stvari. Trenutna statičnost, međutim, može omogućiti predah u kojem bi se ponovno prepoznali nutarnji pokretači koje svi posjedujemo; može se dogoditi da nas dezorijentacija primora na otvaranje očiju duše u potrazi za izlazom iz tog labirinta.
    Potraga nije tako teška kao što zamišljamo, no sigurno je dugotrajna i naporna, ali i čudesna i poticajna u isti mah. Potrebno je odgovarajuće obrazovanje, načela i jasni ciljevi koji upravljaju životom, te istinska sloboda, bez straha od iskazivanja najplemenitije prirode ljudskog bića: njegove inteligencije koja ga čini sposobnim izabrati, donositi odluke, prihvaćati uspjehe i padove i težiti ka uzvišenom cilju koji će mu vratiti duhovnu dimenziju, danas utopljenu u poteškoće.
    Stari filozofi – i neki ne tako stari – koji danas nisu moderni, oni koji su znali tražiti sklad  između univerzalnih i zemaljskih zakona, označili su putove važne ljudima svih vremena. Evo zašto nisu moderni: zato što poučavaju o nutarnjem pokretanju, o vječnom življenju s tim pokretačem sličnom onome koji pokreće zvijezde i svjetove.  
Radi se o ponovnom susretu s našim istinskim motivacijama: potražiti sebe u sebi samome, potražiti one koji će nam objasniti kako naći sebe, kretati se u potrazi za ravnotežom i pronaći je, jer želimo evolucijski napredovati. To je pitanje čovjekove biti. To znači dopustiti da se izrazi uspavani filozof koji boravi u svakom čovjeku. I to je dovoljna motivacija za ispunjenje jednog ili više života usponom stepenicama usavršavanja.
                                       

Delia Steinberg Guzmán
Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 25

Iz časopisa “Nueva Acropolis” br. 206, Madrid 1992.
Sa španjolskog prevela Nives Lozar.

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Filozofija/Detail.aspx?Sifra=2120254206