ljudi bez duha III - Iz drugih medija

Koristi od razumijevanja

Kao što ste mogli vidjeti, ova teorija po kojoj nekim ljudima nedostaje duh, objašnjava dosta toga u vezi sa robotiziranoj, životinjskoj i predatorskoj strani čovječanstva. Toliko mnogo nas živi u zabludi u vezi s tim da smo svi mi iznutra isti, tako da je samo potrebno stati na tuđe mjesto kako bi razumjeli motivacije neke druge osobe. Međutim, ne mogu se svi nehumani akti povezivati s varijabilama iz životne sredine. Postoje i slučajevi u kojima čak ako se i stavimo na mjesto drugih, nećemo se ponašati isto kao i oni. To je zbog toga što razlog njihovih motivacija nije environmentalne prirode, nego metafizičke: nedostatak duha, i - ego postaje vrhovni vladar.

Oni koji ignorišu mogućnost postojanja ljudi bez duha, nastaviće da vrte glavom kad god ih bude frustriralo nečije ponašanje koje nisu u stanju ‘kompjutirati’, tako da će morati to da ignorišu ili da već nekako racionalizuju. Kad budu imale posla s nekim psihopatom bez duha, takve individue će biti lako prevarene i izmanipulisane.

Tek nakon što se čovjek mnogo puta oprži, možda će razumjeti to da su neki ljudi jednostavno jedna posebna vrsta životinja i da se nekim ljudima ne može pomoći zato što se oni ponašaju zdravo i potpuno u skladu s njihovom bezdušnom predatorskom prirodom. Ovo se posebno odnosi na psihopatološku elitu koja dana upravlja ovom planetom-zatvorom; oni se ne mogu rehabilisati, navesti da uvide greške koje čine, niti ih se može u nešto ubijediti apelovanjem na njihovu susjećajnost.

Upozorenje i zaključak

Međutim, ne bi bilo mudro gledati s visine i s prezirom na ljude bez duha. Oni su ono što jesu, živeći svoje živote u skladu sa svojom građom. S njima se treba postupati slično kao što se postupa s nekom divljom životinjom koja se ponaša u skladu sa svojom divljom prirodom. Frustracija se javlja samo onda kad od bezdušnih ljudi očekujemo da se oni pridržavaju viših duhovnih standarda. Kad od njih ne očekujemo previše, i kad razumijemo zašto se oni ponašaju tako, frustracija će se pretvoriti u jedno tiho razumijevanje.

Međutim, ne bi bilo mudro gledati s visine i s prezirom na ljude bez duha. Oni su ono što jesu, živeći svoje živote u skladu sa svojom građom. S njima se treba postupati slično kao što se postupa s nekom divljom životinjom koja se ponaša u skladu sa svojom divljom prirodom. Frustracija se javlja samo onda kad od bezdušnih ljudi očekujemo da se oni pridržavaju viših duhovnih standarda. Kad od njih ne očekujemo previše, i kad razumijemo zašto se oni ponašaju tako, frustracija će se pretvoriti u jedno tiho razumijevanje.

Isto tako nema svrhe da se upuštamo u neku potragu za ljudima bez duha jer ćemo naginjati na stranu paranoje i tako griješiti pri procjeni. S obzirom da vrste ponašanja ljudi bez duha spadaju u jednu podgrupu načina ponašanja ljudi s duhom, samo ono ponašanje koje je posebno za ljude s duhom može nam omogućiti jednu brzu i sigurnu identifikaciju, tako da one ljude koji imaju duh definitivno možemo prepoznati. Procjena u smislu ko je ko, funkcioniše samo kad je izdvajanje ljudi s duhom u pitanju a to je najlakše izvesti s onim individuama koje su na vašoj talasnoj dužini. Vi ćete imati utisak jedne živahnosti u njihovim očima, osjećati ćete i jednu jasnu i posebnu energiju iza njihovih riječi a primjetićete i orginalnost i nezavisnost kod njihovog načina razmišljanja.

Dodatak: Uobičajena pitanja

Kako je mogu znati da nisam čovjek bez duha? – Ukoliko ste jednom doživjeli bar nešto što je specifično za duh, onda niste bez duha. Sama činjenica što se to pitate, što niste sigurni a želite to da budete, pokazuje jednu samo-svjesnost i introspekciju, što je jedan od znakova prisustva duha. Bez obzira na sve, bolje je pretpostaviti da imate duh a onda raditi na razvoju njegovih kvaliteta kao što su intuicija, emaptija i lucidnost, dok ste sve to vrijeme svjesni vaših donjih egoističnih impulsa, suzdržavajući se od toga da reagujete na njih.

Sumnjam da je moj prijatelj (bračni drug, roditelj…) čovjek bez duha, šta trebam da radim? – Ostavite za momenat na stranu to pitanje da li oni imaju duh ili ga nemaju, a koncentrišite se samo na pitanje da li vi možete nastaviti da živite i družite se s njima. Da li su oni toliko manipulativni, iscrpljujući, nasilni ili na bilo koji drugi način štetni za vaše dobrostanje, tako da morate da se udaljite od njih? Ako je to tako, onda nije važno to da li oni imaju duh ili ga nemaju. Da li se oni odnose prema vama na jedan opušten i prijateljski način, tako da vam je zabavno provoditi vrijeme u njihovom društvu? Ako je to tako, onda nije važno to da li oni imaju duh ili ga nemaju. Tako, gledajući iz jedne praktične perspektive, jedino što se trebate pitati je to da li vi možete izlaziti na kraj s njima u vašem životu. Tamo gdje razlikovanje duhovnih i bezdušnih ljudi JESTE bitno, to je kad imate posla sa psihopatološkim ljudima, koji će se čak i nakon obećanja da će promijeniti svoje ponašanje, stalno vraćati na staro; onda je na nekoj tački, umjesto racionalizovanja u smislu da su oni samo zavedeni i da im treba malo više pažnje, možda bolje zaključiti to da se oni ponašaju perfektno u skladu s onim šta oni stvarno jesu. Naivni ljudi, koji misle da je svako podjednako dobar iznutra, nastavljaće da racionalizuju stvari i trpe nasilje, međutim, oni koji imaju jedno više razumijevanje, prepoznaće prije one upozoravajuće znakove i spasiti se od nevolje.

Zar nije taj koncept o ljudima bez duha nekako diskriminativan, rasistički, optuženički i antitetičan u odnosu na ideju o ljudskoj jednakosti, jedinstvu, harmoniji i bratstvu? – ukoliko je ispravna ova teorija da nekim ljudima nedostaje duh, onda istina u vezi s tim ne bi smjela biti ignorisana čisto zbog političkih razloga. Kad se pravilno primjeni, znanje može dovesti do jedne veće stabilnosti i harmonije na duže staze. Na primjer, svaki pokušaj stvaranja jednog utopijskog društva je propao zato što je bio zasnovan na naivnim pretpostavkama o sklopu njegovih građana; sebične, psihopatološke, predatorske individue na kraju sve izvitopere i pokvare. Da su te utopije bile utemeljene na jednom potpunom razumijevanju takvih individua, onda bi se poduzimale i određene mjere koje bi sprečavale propast takvih društvenih sistema. Takođe, neka teorija se ne mora kriviti zbog loših posljedica njene primjene; oni koji ju pogrešno primjenjuju, koriste je za zadovoljavanje njihovog ega a ne iz nekih duhovnih pobuda. Umjesto odbacivanja neke teorije zbog njene pogrešne primjene, trebalo bi uložiti više napora u sprečavanje njene pogrešne primjene.

I na kraju, jedinstvo cjelokupnog života se može uspostavljati bez žrtvovanja svjesnosti o funkcionalnoj raznolikosti koja ga sačinjava; a samo kad se ispravno prihvati svaki dio tog jedinstva, biće moguće prihvatiti i njegovu cjelokupnost s jednom punom jasnoćom, umjesto ignoratnog blaženstva.