Ljubav je kompleksan pojam koji uključuje osjećaje, ponašanja, stavove o voljenju, samom sebi i voljenoj osobi te odnos zasnovan na njima. Ako bilo koji od tih segmenata zanemarimo, nećemo razumjeti što se zapravo događa u nama i između nas i partnera. Umjesto razumijevanja, imat ćemo očekivanja iz kojih će svako malo izvirati problemi.

 

Za mnoge je ljude ljubav isključivo osjećaj prema nekome, i to ugodan. Kada ga osjete, oni znaju da vole. Što je ta emocija dugotrajnija i snažnija, zaključuju da je njihova ljubav postojanija i snažnija. Isto tako, ako primijete da njihov partner uz njih osjeća snažne i dugotrajne ugodne emocije, znaju da ih voli, a ako one izostanu, zaključuju da ih partner ne voli. To za njih, nadalje, znači da je osjećati ljutnju prema svom partneru znak da ga ne vole. Iako to izgleda logično, logika je na vrlo "klimavim nogama".

 

Drugi tip "klimave logike" razvijaju ljudi koji si teško mogu dopustiti ugodne osjećaje, pa ljubav definiraju kao intenzivan neugodan osjećaj koji se javlja u odsutnosti voljene osobe. Za njih izreka "ljubav je bol" najbolje opisuje taj osjećaj. Kada boli nema, za njih je to pouzdan znak da ne vole ili, ako na partneru ne primjećuju tragove boli, zbog makar i kratke razdvojenosti, oni zaključuju da nisu voljeni. Po toj logici ispada da samo oni koji silno pate, istinski vole.

 

Ako bismo ljubav sveli samo na osjećaj, neprestano bismo dvojili da li volimo ili ne jer se osjećaj javlja povremeno i ne traje stalno. Osjećamo samo u situacijama koje su nam važne. Zbog toga bismo stalno sumnjali postoji li ljubav ili ne.

 

Isto tako, ni svaki ugodan osjećaj koji osjećamo prema nekome nije ljubav. Znamo li razlikovati ugodne osjećaje, kao što su sviđanje, želja, zadovoljstvo, sreća ili žudnja, od voljenja?

 

Sviđanje osjećamo kad prema nekom imamo pozitivan odnos samo dok je uz nas, ali o njemu ne razmišljamo izvan toga. Daleko od oka, daleko od srca. S ljubavlju nije tako.

 

Za razliku od potreba bez kojih ne možemo, želje se odnose na ono bez čega možemo, ali to biramo jer nam željeno povećava kvalitetu života. Zato u ostvarivanje želja ulažemo puno energije. Tako je glad potreba za hranom, a osjećaj da bi nam sada baš "pasala" npr. topla čokolada spada u kategoriju želja.

 

Kada zadovoljimo neku želju, osjetit ćemo zadovoljstvo, a ako zadovoljimo neku izrazito važnu želju, osjetit ćemo sreću. Bolestan čovjek koji je želio ozdraviti, bit će istinski sretan ako se to dogodi, a ako dobije dobar liječnički tretman, bit će zadovoljan.

 

A kada želju dugo ne uspijevamo ostvariti, počinjemo osjećati žudnju. Tako možemo žudjeti za stanom, putovanjem, novim poslom ili voljenom osobom. Svaka od tih emocija, iako donosi neki oblik ugode, bilo u svom nastanku ili pri ostvarenju očekivanja, ne znači nužno da je riječ o voljenju.

 

Kada bi ljubav bila samo osjećaj, ugodan ili neugodan, kako bi drugi znali što mi osjećamo i kako bismo mi znali što oni osjećaju? Mogli bismo im govoriti o svojoj ljubavi, no kada ne bi postojala ponašanja kojima potkrepljujemo ono što govorimo, same bi riječi bile neuvjerljive. Ponašanja su vrlo važan element voljenja, bez kojeg svoje emocije teško možemo podijeliti s drugima. Njima možemo pokazati kako i koliko nekoga volimo.

 

No, kako ponašanja nisu uvijek besprijekorna, zbog njih se čak možemo ljutiti na voljenu osobu, iako je volimo. Ako volimo osobu, ne znači da moramo voljeti sva njena ponašanja. Ljubav ne isključuje neugodne osjećaje vezane za ponašanja voljenih bića.

 

 

 

LJUBAV KAO STAV

 

Kada bi ljubav bila samo osjećaj i ponašanje, znali bismo da volimo i da smo voljeni samo kad su osjećaji i ponašanja prisutni. No, nakon više obnavljanja osjećaja i ponašanja, mi ih počinjemo pamtiti i na temelju toga formiramo stav prema voljenoj osobi. Znamo u koju nam kategoriju ta osoba spada, koliko nam je važna, koliko nam je posebna, koliko joj se divimo, koliko je cijenimo i kad ljubavna ponašanja i osjećaji nisu trenutno prisutni. Tako ljubav postaje odnos prema "biću", prema osobi.

Stav uključuje osobne kriterije i predodžbe o "pravom partneru", o nama kao biću koje voli i koje je vrijedno da ga vole te o međusobnoj razmjeni koju bi se smjelo nazvati "pravom ljubavlju". Uspoređujemo svog partnera, sebe i razmjenu s tim osobnim paradigmama i znamo da li je ono što nam se događa u skladu sa željenim. Formirani stav daje i osjećajima i ponašanjima postojanost i stabilnost.

 

A da bi osjećaji, ponašanja i stavovi došli do izražaja, razmijenili se i razvijali, potreban je ljubavni odnos.U njemu su osobe neprestano i subjekt i objekt. Istovremeno vole i voljene su.

 

Ako očekujemo "idealan odnos", "idealnog partnera" i sebe kao "idealnog partnera", teško ćemo moći prihvatiti emocije i ponašanja koji baš i nisu ljubavni. A svaki partnerski odnos, uz voljenje, otkriva i emocije poput ljutnje, tuge ili trenutne ravnodušnosti. I u ljubavnom odnosu netko nam može učiniti nepravdu svojom brzopletošću ili nepromišljenošću, možemo izgubiti nešto važno ili biti zaokupljeni npr. kućnim budžetom bez ikakve emocije. Želimo li razvijati ljubavni odnos, valja znati da on ne prestaje biti ljubavni ako se u njemu povremeno pojave osjećaji i ponašanja koji nisu ljubavni. Ako to stvara poteškoće, siguran je znak da postoje predrasude o ljubavi. To je ujedno i poziv na temeljitije suočavanje s osobnim i partnerovim predodžbama i očekivanjima od ljubavnog odnosa. Očekujemo li savršenstvo u bilo kojem području življenja, brzo ćemo se razočarati.

 

 

Vesna Špalj, prof.