Mudri lider, koji poznaje ovu istinu, svoju

egocentričnost drži pod nadzorom,

te je upravo zbog toga uspješan.

Prosvijetljeno liderstvo treba poistovjetiti sa

služenjem, a ne sa sebičnosti.

Lider napreduje i dulje se zadržava na funkciji

ukoliko dobrobit svih stavlja iznad

svoje osobne dobrobiti."

 

I na kraju, vratit ćemo se oko 5.000 godina u

prošlost. To je bilo doba kad je na bojnom polju

Kurukšetra nastala Bhagavad-Gita, poznata knjiga o

duhovnosti (sastavni dio Mahabharate), u kojoj je

istaknuto načelo niskamakarme. Načelo se odnosi na

predano obavljanje svoje dužnosti bez brige za

vlastitu korist koja će rezultirati iz toga. Upravo je

očekivanje dobrobiti temeljni razlog brige, tjeskobe i

nemira, a uznemireni um negativno utječe na ishod

našeg djelovanja.

 

Igramo li tenis tako da jednim okom neprestano

motrimo semafor s rezultatima, tada postoji velika

vjerojatnost da ćemo s vremenom sve slabije i

slabije pogađati lopticu. S druge strane, ako se

usredotočimo na samu lopticu, tada ćemo igru

odigrati najbolje što možemo.

 

3.4. Ambicija i vodstvo

Vjerovanje po kojem je ambicija kvalitetna

pokretačka snaga za postizanje ciljeva, te da bez

ambicije čovjek postaje trom i nepokretan,

široko je rašireno. U rječniku je riječ "ambicija"

objašnjena kao "težnja za uspjehom ili

napredovanjem". Istina je da ambicija

predstavlja moćnu pokretačku snagu. Ljudi koji

žude za osobnim uspjehom i napredovanjem

dinamični su i kratkoročno gledano postižu

iznadprosječne rezultate. Međutim, ljudi koje su

pokretani ambicijom za ostvarenjem ideala ili

vizije koja je viša od njih samih su oni koji

dugoročno gledano postižu najbolje rezultate.

Prije četiri stotine godina Francis Bacon, veliki

engleski istraživač ljudske prirode, pisao je o

ambicioznim ljudima. Klasične riječi kojima je

opisao ambicioznu osobu istinite su i danas, kao

što su bile i tada:

 

"Ambicija je poput žučljivosti koja ljude čini aktivnima,

revnima i uzbuđenima kada nije

sputana. No, ako ju netko ili nešto sputava pa

zbog toga ne može ostvariti svoj naum, pretvara

se u pogubnu i otrovnu osobinu. Stoga će

ambiciozni ljudi, ako uspiju pronaći način na

koji mogu ostvariti svoj uspon i neprestano

napredovati, biti više zaposleni nego opasni. No,

ako njihove želje naiđu na prepreke, tada postaju

potajno nezadovoljni, te počinju sa zlobom i

zavišću gledati na ljude i stvari, a najsretniji su

kada stvari krenu nizbrdo, što predstavlja

najgoru moguću osobinu koju može razviti sluga

kralja ili države."

 

Nakon što je pojasnio prirodu ambicioznog

čovjeka, Francis Bacon zaključuje da ipak na kraju

najveće dobro čine oni koji imaju "veći osjećaj

za dužnost nego za uspinjanje", drugim riječima,

ljudi sposobni da se uzdignu iznad svojih

osobnih interesa. Međutim, ljudskom biću nije

jednostavno othrvati se i odvojiti od "Ja i Moje".

Zbog toga narodi, društva i organizacije koji

cijene liderstvo koriste različite tehnike kako bi

stvorili okruženje u kojem se lideri mogu uzdići

iznad svojih osobnih interesa i gdje mogu svoje

osobne ambicije - koje su kod svakog čovjeka

potpuno prirodna pojava - uzdići prema višim

idealima.

 

3.5. Kultura organizacije koja podupire nesebičnost

Kultura organizacije je istoznačnica za pojam koji se

u okvirima oružanih snaga naziva esprit-de-corps.

Esprit-de-corps se definira kao "poštivanje časti i

interesa skupine kojoj čovjek pripada". Esprit-de-corps

ljude ispunjava osjećajem da "ni jedna žrtva nije

prevelika za očuvanje njene časti i dobrog imena"

što predstavlja njegovu glavnu svrhu.

Većina japanskih izvršnih direktora, a i veliki

broj drugih lidera širom svijeta, osjeća da se

njihov glavni zadatak odnosi na izgradnju takve

kulture u svojim organizacijama. No, kako to da

su Japanci postigli tako velik uspjeh u svojim

poduzećima, dok su isti primjeri drugdje u svijetu

relativno rijetki? Kako bismo shvatili japansko čudo,

potrebno je razumjeti kulturu samuraja i duh bušida,

drevnih tradicija koje ustrajnom primjenom ljudskih

vrijednosti uzdižu pojedinca visoko iznad njegovih

osobnih interesa.

 

U kulturnom nasljeđu Japana, samurajem se naziva

ratnik čiji život odražava uvjerenje da su odvažnost,

čast i odanost svojem šogunu (gospodaru) važniji od

samog života. Kod samuraja je posebno bila

razvijena, pored ostalih vještina, nepopustljiva snaga

volje i to uz pomoć posta i trčanja po snijegu bosih

nogu. Na taj način se u njih usađivao duh bušida.

Bušido znači "način ratnika", pravila ponašanja koja

naglašavaju odanost, hrabrost i dužnost.

Iako je Japan u Drugom svjetskom ratu bio

poražen, iako gotovo i ne raspolaže nikakvim

prirodnim resursima, a velik je kao i Kalifornija u

SAD, postao je najmoćnija gospodarska sila u

svijetu. Kako je to moguće?

 

Japanski politički, industrijski i poslovni šoguni

(lideri) koji su se uzdigli iz pepela nakon poraza, odgojili

su "industrijske samuraje" i u njih usadili duh

gospodarskog bušida. Prema njihovom

svjetonazoru, nikakva žrtva nije bila prevelika da

bi se Japan pretvorio u svjetsku gospodarsku silu

"broj jedan". Navedeno je doista očigledan

primjer rezultata kojeg lideri mogu postići ako se

čvrsto oslanjaju na osjećaj dužnosti,

požrtvovnosti, poniznosti i naporni rad, te ako

su nadahnuti vizijom koja je mnogo viša od njih samih.