Zapadna su društva vjerovala dugo vremena da je kriza koja ih je počela pogađati početkom 70-tih godina bila samo ekonomska kriza. Više naftnih kriza i ekonomska neravnoteža odrazile su se visokom stopom inflacije i rastućom nezaposlenošću prikrivajući tako više od jednog desetljeća daleko dublji problem, naime, problem istinske kulturne i moralne krize.

 

KULTURNA KRIZA - KRIZA KOJA JE KASNO OTKRIVENA

Uzbuna koja je danas data, došla je vrlo kasno. Treba priznati da je tijekom gotovo 40 godina kultura na Zapadu bila uveliko zapostavljena. Tako da danas svatko sam stvara vlastitu sliku svijeta, a bilo kakav društveni fenomen naziva se kulturom. 

To je era velike konfuzije, kulturnog relativizma, u kojem je sve jednako vrijedno.

Aktualna otkrića na području prirodnih i društvenih znanosti koja su zapravo revolucije u našem načinu poimanja svijeta, danas se najčešće tretiraju samo kao potrošna roba. Ona nisu nositelji života i obnove jer ostaju na margini odgoja i svakodnevnog života. To opet dokazuje da velike institucije koje su nekada omogućavale socijalizaciju kulturnih tekovina (obitelj, političke stranke, sindikati, religije) uspijevaju to tek vrlo teško napraviti. Nove kulturne tekovine se više ne integriraju.

Nema više povezujućih struktura, struktura koje bi posredovale između apstraktne spoznaje i konkretnog iskustva, i koje bi osiguravale vitalno održavanje društva. Našim društvima ne manjkaju ni ideje, ni sposobni ljudi, već odgovarajuće mreže koje će osigurati socijalizaciju tih novih vrijednosti. Društvene forme više ne odgovaraju traženom sadržaju. Zbog toga mladi nalaze pribježište u učenju, u obitelji, u vlastitom "klanu" i na radnom mjestu u tvrtkama, jer se tvrtke neočekivano jako interesiraju sve više za ljudski faktor (naime u onoj mjeri koliko to diktiraju njihovi interesi), te tako ostaju posljednja mjesta socijalizacije kulturnih vrijednosti.

POTREBA ZA NOVIM VRIJEDNOSTIMA

Trebalo je dočekati dominaciju uslužnih djelatnosti u našem industrijaliziranom društvu da bi se shvatilo da obrazovanje koje je rascjepkano, usko specijalizirano i ograničene kulturne vrijednosti, ne odgovara novom stanju društva. Naime, već na nivou tvrtki uočljive su nove potrebe, a nazivaju se kreativnost, veća spremnost na zajednički rad, te bolje razumijevanje ljudskog faktora i procesa komunikacije, globalniji pristup problemima,... ukratko, traži se kultura koja se zasniva na znati biti a ne samo na znati činiti. Jedna nova kultura koja može konkretno odgovoriti na tehničke i ljudske zahtjeve našeg društva. Tu leži veliki izazov  koji se pred nas danas postavlja: "Koje su nove vrijednosti za XXI. stoljeće"?

Imati kulturu ne znači samo posjedovati intelektualne spoznaje.

To prije svega znači imati polazne točke, sustav strukturalnih vrijednosti, koje omogućuju vlastitu nutarnju izgradnju. Kultura je povezana s predodžbom koju se ima o svijetu. Ona je nosilac slikeo svijeta, i slike o sebi samome. Ona čovjeku nudi stukturalni okvir koji omogućuje samopotvrđivanje, uz potpuno prihvaćanje i poštivanje drugoga. Preko nje se pojedinca integrira u kolektivne odgovornosti. Kultura socijalizira pojedinca jer ga izvlači iz njegove narcisoidne vizije. Ona pruža osjećaj pripadnosti i solidarnosti, te podsjeća na zajedničke korijene.

Svaka istinska kulturna aktivnost mora stvoriti nutarnje potrebe koje čovjeka povezuju s ostalima.

Naime, ako ljudi ne osjećaju potrebu da se međusobno povežu, osim ako ih na to ne potakne neki važan vanjski događaj, poput rata na primjer, a kad dođe mir egoizam ponovo nadvlada. Kulturni poraz zapadnih društva nastao je iz njihovog nutarnjeg prepuštanja. Ona više nisu u stanju steći mir zbog pomanjkanja izgradnje i nutarnjih potreba.

OBNOVLJENA SLIKA SVIJETA

U prošlosti je svaka kultura bila nosilac jedne globalne vizije svijeta, povezujući mnogostruke aspekte života. Danas se u većini razvijenih društava živi u raspršenoj ili reduciranoj kulturi, koja ne daje stvarnu sliku o svijetu, već samo o jednom njegovom fragmentu. To je slučaj s različitim ideologijama koje uzimaju u obzir samo jedan aspekt stvarnosti. Ili stavljaju naglasak na ideju kolektivne svijesti, na socijalne odnose, i tako najčešće vode prema homogenizaciji; ili pak uzdižu pojedinca kao takvog, veličaju slobodno poduzetništvo i vode k demobilizaciji pojedinca spram zajednice, a time i k društvu samoživih.

Svojstvo ideologije je da reducira čovjeka na samo jedan od njegovih aspekata, a na štetu drugih.

Kultura se, dakle, ne može svesti na ideologiju.

Šok, koji je proizašao iz susreta Zapada s tradicionalnim društvima zemalja Trećeg svijeta, samo je još više uzdrmao naše ideje o kulturi. Naime, agresivni ulazak Zapada u ta društva, doveo je do toga da su pale posljednje utvrde osjećaja kolektivnosti i grupne solidarnosti, koje su ona predstavljale. Njihova vizija svijeta je razbijena, a da je zapadna prije toga nije u potpunosti zamijenila.

Sve je to rezultiralo jednim plimnim valom kulturnih krhotina, u kojem paralelno egzistiraju najmodernije tehnologije s najarhaičnijim obredima. Ne budemo li reagirali dovoljno brzo doći će do holokausta kakav nije nikada do sada učinjen, kulturnog holokausta čovjeka kao vrste, budući da su nas zapravo svi ti narodi mnogo naučili o funkcijama koje od čovjeka stvaraju ljudsko biće. Iako nam može izgledati paradoksalno zamišljati ove funkcije kao "nove" vrijednosti za XXI. stoljeće, to nas primorava da se zainteresiramo za nepromjenjivu i "arhaičnu praosnovu" čovjeka, koja predstavlja stvarnu jezgru Homo sapiensa i koja u većini slučajeva predstavlja ključ naše humanizacije.

Istraživači kao Corbin, Eliade, Dumezil ili Durand, pokazali su nam da nepromjenjive strukture ljudske svijesti leže u pojavljivanju funkcije sakralnog, tj. u sposobnosti stvaranja operativnih veza sa "svakim drugim", s neopažljivom dimenzijom univerzuma, koja ga istodobno posve nadilazi, obuhvaća i daje mu smisao. Rehabilitirati "arhaičnu praosnovu'" ljudske vrste, znači ponovo se izmiriti s našom osjećajnošću, našom intuicijom, kao i našom sposobnošću služenja simbolima i neverbalnim jezicima, istovremeno s našim analitičkim i verbalnim funkcijama.
Sakralna funkcija iskazuje se kroz simbličke strukture naše imaginacije koja nam omogućuje povezivanje opažljivog s neopažljivim, i davanje smisla stvarima izvan njihove strogo materijalne i funkcionalne vrijednosti. Ona je izvor ljudskih pitanja: Tko sam ja? Kamo idem?
To su funkcije koje su u čovjeku probudile svijest o sebi samome, tj. o prepoznavanju samoga sebe kao bića integriranog u cjelinu. To je ta funkcija sakralnog koja je nosilac obnovljene slike svijeta koju mi trebamo.

SKRIVENO SAKRALNO

Sakralno nije nikada prestalo utjecati na nas, nego je danas naša svijest izgubila moć njegovog opažanja. Umjesto da se omogući izražavanje "arhaične praosnove" čovjeka, sve institucije proistekle iz pozitivizma i jedne linearne vizije povijesti odbacile su je i marginalizirale. Na sreću, to odbacivanje nije nepopravljivo, budući da "arhaična praosnova" ostaje vječno prisutna, iako je zakopana ili sakrivena u našoj svijesti. Skorašnje otkriće važnosti sakralnog i "Homo religiosusa" (koji se ne može svesti na "Homo sapiensa" ili "Homo fabera") događa se u trenutku kada su ideologije svih tipova izgubile na dinamici i snazi, jer se njihov neuspjeh više ne može skrivati iza maske iluzije. Ovo otkriće sakralnog imat će nesumnjive posljedice za čovječanstvo. Ono bi moralo otvoriti nove horizonte kreativnosti, i stvoriti jedan pristup svijetu istodobno globalniji i bogatiji nijansama, otvoreniji i tolerantniji. Kao što je pokazao Mircea Eliade, ono bi moralo dovesti do nove kulture, oslobođene "europskog provinicijalizma".

Astrofizičari, bilozi, sociolozi... sve su brojniji i brojniji oni koji se pitaju gdje se nalazi ono stvarno.

Ne radi se o običnom "povratku sakralnom", već o ponovnom otkriću dubokih struktura, koje upravljaju funkcioniranjem čovjekove svijesti. Otkriva se, na primjer, sposobnost ljudskog bića da prepozna sakralno unutar profanog, dakle, da ostvaruje jedan proboj ili radije jednu transgresiju različitih razina stvarnosti. Ta promjena razina je promjena naše svijesti.

Nije sakralno to koje oživljava, već je svijest čovjeka ona koja ponovno otkriva vječne vrijednosti.

Nije iracionalna snaga ono što čini prodor u naša civilizirana društva kako bi ih destabilizirala, kao što to neki  rado govore, već je to naša svijest koja se uzdiže i postaje sposobna opažati nedodirljive strukture izvan strogo opažljivog svijeta. Astrofizičari, biolozi, sociolozi... sve su brojniji i brojniji oni koji se pitaju gdje se nalazi ono stvarno.
Naime, konstatira se da je ono stvarno negdje drugdje. Ponovno otkriće značenja mitova, simbola sakralnog premjestilo je stvarnost racionalnog univerzuma, prema onoj koja ostvaruje vezu između vidljivog i nevidljivog.

ŽIVJETI PROTURJEČNOSTI

Kao posrednik između vidljivog i nevidljivog, sakralno je nosilac paradoksa i proturječnosti. To je razlog zašto postaje izuzetno važno   to je uostalom i jedna vitalna potreba   da se inicira u kontradiktorna mišljenja i da se nauči živjeti kompleksnost. Neke ideologije su htjele svijet bez paradoksa i sukoba, gdje bi se primjenjivali jednostavni i odmah djelotvorni recepti, neka vrsta "instant mišljenja".

Druge su ideologije pokušavale rješavati parodokse života odbacujući svaku ideju o poretku, veličajući anarhiju i propovijedajući sveuništavajuću revoluciju (revoluciju "tabula rasa").

Za oba ova ekstrema   s jedne strane čistunski red, a s druge strane anarhija zajedničko je to da su beživotni jer isključuju i sam princip proturječnosti.

U prirodi postoji jedan red, jedan smisao, jedna inteligencija, koje nije moguće negirati, niti reducirati na isključivo racionalni red. To je red koji istovremeno uključuje i nered, to je rezoniranje koje uključuje i ono iracionalno. Priroda je "coincidentia oppositorum", harmonija suprotnosti. 

Umjesto da mijenjamo svijet, više bi vrijedilo mijenjati same sebe,

kako bi mogli živjeti paradokse života, sačuvati osjećaj da je život avantura koja se svakodnevno živi. Sakralno ne može biti odijeljeno od profanog. U onom običnom i profanom treba ponovo pronaći ono jedinstveno i bitno. Uloga kulture koja dolazi je da nam da jedanu novu izražajnost slike svijeta, globalniju, manje ograničenu, koja omogućuje da živimo na visini mitova i simbola. Stavaralačka kultura koja omogućuje obnavljanje trajne i vječne slike kozmosa.
Sakralno je uporišno mjesto koje omogućuje da se istovremeno smjestimo i u uočljivom i u nevidljivom, te da se stvara proboj među razinama svijesti. Ono definira našu sposobnost stvaranja simboličkih odnosa, analogija među stvarima, i u isto vrijeme nas regenerira, omogućuje nam da razrješavamo naše proturječnosti, da očuvamo unutrašnju kreativnost, i da pobijedimo sterilnost i kulturni nihilizam oko nas.

POVRATAK KOZMIČKOM VIĐENJU

Konkretna upotreba jedne kozmičke, globalne vizije stvari nije tako apstraktna kako se to misli.

Susret između čovjeka i prirode može se dogoditi i u svakodnevnom djelovanju,

uostalom, to je i pouka koju nam predaju tradicionalna društva.
Mi danas ponovno otkrivamo da su pojedinac i univerzum povezani. Živimo u dobu planetarne komunikacije, uklanjanja ograda, otvaranja granica. Paradoksalno je to da nam ovo otvaranje jasno pokazuje da su najveće granice, najopasnije ograde unutar nas samih. To je razlog zašto imamo potrebu za jednim nutarnjim formiranjem koje omogućuje uklanjanje ograda, ono nutarnje otvaranje bez kojega nema istinske komunikacijee. Treba ponovno otkriti kozmičku prirodu stvari, os koja povezuje beskrajno malo i beskrajno veliko. Mi ovdje govorimo o mogućnosti i sposobnosti društva ili pojedinca da živi s kozmičkim ritmovima, zahvaljujući sakralnoj geografiji, to jest orijentiranom prostoru vremenu.

Tada se čovjek može osjetiti integriranim u harmoniju svijeta, dakle, odgovoran za tu harmoniju. U suprotnom, ako izgubi svoju vertikalnost, on se "odvaja" od univerzuma i ne osjeća se više odgovornim za to magično jedinstvo, a ljubavni odnos između čovjeka i univerzuma prekinut.
Poziv iz naše nutrine je taj koji nam omogućuje da osjetimo odgovornost za svakog zbog svijeta i samoga sebe. U vertikalnosti čovjeka posrednika leži njegovo dostojanstvo i njegova sposobnost da živi u skladu s drugima, u punoj svijesti o uzajamnim odnosima koji ga povezuju s drugima. Čovjek se treba dovesti do toga da živi dostojno i prema tome da se reintegrira u dušu svijeta. Povezan s cjelokupnim univerzumom, on okreće kotač života i sudjeluje u mijenama stvari. Analogna veza nebo zemlja čovjek je ta koja biću daje njegovu vertikalnost. Kako ostvariti tu vertikalnost?

Sadašnja istraživanja u okviru znanosti, a posebice u kvantnoj fizici, pokazuju da mi ne vidimo stvari onakvima kakve jesu, nego ih vidimo s obzirom na ono što smo, to znači da od neke stvari vidimo ono što smo i mi sami posjedujemo. Ako želimo vidjeti nešto u njegovoj realnosti, moramo biti to nešto.

Da bismo nešto vidjeli, moramo prvo Biti (to je prva etapa individuacije) kako bi se integrirali s tim, moramo razviti kontemplaciju o onome što još nismo.

Ta druga etapa anticipacije komplementarna je s prvom etapom individuacije. Tako se može očuvati svoj identitet, posve se uključujući u više sustave samoga sebe. I tako dolazi do promjene nivoa svijesti koja postupno vodi ka poistovjećivanju sa cijelim kozmosom. Potrebno je, dakle, u svakom trenutku iznova organizirati svoju svijest u funkciji novih elemenata koji se integriraju. Inkorporirajući ih, mi inkorporiramo nove elemente u sebi. Na taj način se možemo transformirati, neprestano biti svoji i ponovno preuzimati svoje mjesto u okviru cjeline.

Otuda se javlja zanimanje za preokretom sokratovskog  načela, kako to predlaže Gilbert Durand: Upoznaj univerzum i bogove i upoznat ćeš samoga sebe.

Fernand Schwarz
Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 1

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Filozofija/Detail.aspx?Sifra=2120052405