Piše: Predrag Matvejević

Kruh je istodobno tvar i pojam. Kruh je proizvod prirode i kulture. Kruh je prisutan u stvarnosti i mitu. Kruh je poprimio značenja svjetovna i sveta. Puk se zaklinjao u kruh, vjere su ga blagoslivljale. Izobilje kruha odaje blagostanje, njegova oskudica bijedu. Kruh je često bio uvjet mira i uzrok rata, zalog nade i razlog beznađa. Jedni su stjecali svoj kruh svagdanji u znoju, drugi su ga razbacivali u obijesti. Vladari su ga davali svojim podanicima kako bi sačuvali vlast, podanici gladni kruha svrgavali su vladare.

Uloga kruha bila je presudna u nastajanju i propasti zemalja i carstava. Pravio se od svih žitarica, najboljih i najgorih - pšenice, raži  i ječma, prosa, pira i sirka, od zobi pomiješane s bobom, nakon otkrića Novoga Svijeta i od kukuruza. Opeka je vjerojatno bila uzor onome tko je ispekao prvu pogaču. Glina i tijesto našli su se na vatri jedno uz drugo, prije povijesnoga vremena, s onu stranu legendi.

 Ostat će tajnom, možda zanavijek, gdje i kad je izrastao prvi klas. Njegova je ljepota privlačila pogled i budila znatiželju. Raspored zrnâ - njihov poredak u klasu - pružao je uzor sklada i mjere, možda i jednakosti. Vrste i kakvoće žitarica poticale su osjećaj za razliku i shvaćanje hijerarhije. Žito je mnogo starije od kruha. Nicalo je na raznim stranama svijeta. Uzgajalo se možda najprije u ravnicama “plodnoga polumjeseca”. Nad Eufratom sjala je zvijezda zvana “Anunit”, a nad Tigrisom “Lastavica” - vjerovalo se da jedna i druga svjetlom oplođuju Mezopotamiju. 

Razne su žitarice prenijete u Egipat s Bliskoga istoka. Neke su dolazile drugim putovima. Pougljene sjemenke prosa i sirka nađene su i u zapadnom dijelu afričke pustinje, u oazi al-Farfara, na ognjištima starim više od osam tisuća godina - netko je i tu, nekoć, sijao i žeo. Pustinjska su plemena prilazila Nilu i nastojala ostati uza nj. Sahara je bila mjestimice savana, ispresijecana potocima na kojima su se napajale  deve i divokoze.

Beduini su također gasili žeđ na tim vrelima. I oni su stariji od povijesti. Rasprave i priče o nastanku kruha spominju preobrazbu nomada u sjedioca, lovca u pastira, jednog ili drugog u ratara. Sveto pismo ističe sukob Kaina i Abela. Jedni su se selili s lovišta na lovište, od pašnjaka do pašnjaka. Drugi su krčili ledine i počeli ih orati. Nomadstvo je težilo pustolovini, sjedilaštvo je tražilo strpljenje. Na grafitima otkrivenim u spiljama u koje su se sklanjali nomadi prevladavaju duge i isprekidane crte koje odnekud ishode i nekamo vode.

Ratarski su pak crteži skloni kružnom i omeđenom prostoru, u kojem se može nazreti stajalište ili središte. Sjetve i žetve podijelile su vrijeme na razdoblja, godinu na mjesece i sedmice. Brazde su promijenile izgled ravnica. Putovi su približili daljine. Kolibe su niknule na bregovima i po dolinama, sojenice su podignute kraj rijeka i uz močvare. Nastao je novi krajolik, u kojem se mjestimice zibalo klasje.

Klinasto pismo kojim je zapisan ep o “Gilgamešu” otkriva kako je zalogaj kruha iznenadio junaka zvanoga Enkidu, vična lovu i navikla na divljač: “brđanin..., koji je brstio trave zajedno s gazelama i srkao mlijeko divljih zvijeri…, ništa nije znao o obradi zemlje…; iznenadio se kad je okusio kruh”. Dug je bio put od sirova do kuhana zrna, od prijesna do pečena objeda. Kruh je s ognjišta i iz pepela prenijet na trpezu. Čovjek koji ga je kušao nije bio isti kao prije. Našao se pred pragom povijesti. Ratar je nadzirao uzoranu zemlju očekujući urod. Motrio je nebo bojeći se za usjev. I zemlja i nebo zadavali su pitanja ne dajući odgovore. Rađale su se, zajedno sa sjemenom i njegovim plodom, razne predodžbe i različita vjerovanja. Nastajali su prvi mitovi. “Kruh pripada mitologiji”, zapisat će Hipokrat.

Nužda je podijelila rad. Njiva je zapala muškarca, vrt pripao ženi. Eva je ubrala u edenu jabuku i ponudila je Adamu. Snašla ih je božja kazna. Zajedno su potražili spas. Muž je sijao i žeo, žena mijesila i pekla. “Žene pomno miješaju bijela brašna pripremajući žeteocu večeru”, zapis je iz Ilijade. Autor velikoga epa ističe razliku između onih koji poznaju kruh (“kruhojeda”) i onih koji ga nisu upoznali - “lotofaga” ili “galatofaga”, svakojakih “barbara”. Jedni su objed solili, drugima je i sol bila strana.

Putopisac Pauzanija prenio je potomstvu legendu po kojoj je neznani helenski ratar, gotovo pet stoljeća prije Kristova rođenja, pridonio pobjedi kraj Maratona, napola puta između Atene i Karista. “Neki čovjek seljačkoga izgleda i nošnje” nasrnuo je na premoćne Perzijance, mašući plugom, pregibajući se u pasu poput kosca. Nitko nije znao tko je i odakle je, čak ni Delfijsko proročište. Ono je, umjesto odgovora, izreklo pouku: “valja štovati ehetleja”, držača pluga. Podignut mu je, tvrdi Pauzanija,  “spomenik od bijela mramora”.

Prorok Isaija nagovijestio je doba u kojem će “kovači zamijeniti mačeve plugom a koplja srpom”. Nebo nije uslišalo proročanske riječi. Zemlja se o njih oglušila. Povijest i vlast nisu pratile vjeru i razum. Proročanstvo nije uspjelo razoružati kopljanika, ali je ipak pružilo podršku žeteocu.

Nastajala je s mukom nova era, u kojoj će kruh postati hranom tijela i duha. Razni nametnici ugrožavaju i klas, i žito, i brašno, i sam kruh. Njihova su imena postala simbolima štete ili zla: kukolj, ljulj i korov, snijet koja se također zove rđom ili čađi, pljeva i plijesan, miševi, napose štakori i razni glodari, koji gade i proždiru sjeme, crvi koji izjedaju koru i sredinu kruha kao mrtvo tijelo. Pretpostavke da su mravi pružili čovjeku primjer kako se mogu skupljati i spremati zrna žita učinile su se mnogim znanstvenicima vjerojatnim. Bez obzira na to mogu li se dokazati, one rađaju stanovite usporedbe. Sijač i žetelac kao i njihove žene i pomoćnice morali su često biti, kako bi opstali, “marljivi kao  mravi”.

Naraštaji su ostavljali potomstvu znanja koja su stjecali, sprave koje su izumili. Izgled ili namjena pojedinih pomagala i oruđa, povezanih s kruhom, odaju sličnost i srodnost: naćve u kojima se tijesto mijesi nalik su kolijevci u kojoj se ziba novorođenče, postelji u koju liježemo, odru na koji će nas na kraju poleći; slični su im barka i čun pomoću kojih je čovjek prešao s obale na obalu; srodni su jedni s drugima, po izgledu ili svrsi, sito, cjedilo i mreža. Teško je utvrditi prvenstvo ili prednost u službi pojedinih predmeta, premda su oni bolje sačuvani od kruha samoga. Tijelo kruha je smrtno.

Judeo-kršćanska predaja uvela ga je u liturgiju i propovijed. Zabilježen je u Svetom pismu, u “Postanku”. Posvetili su ga, prije Talmuda i Biblije ili istodobno s njima, kultovi Babilonije, Mezopotamije, Asirije, Bliskoga i Dalekoga istoka. Spomenut je u Kur'anu i hadisima. Putovi kruha i vjerovanja često su usporedni. Tamo gdje se razilaze nastaju sukobi.Izgon Adama i Eve iz rajskoga vrta pratila je osuda: “Tŕ iz zemlje uzet si bio - prah si, u prah ćeš se vratiti.” Glad i bijeda odveli su izraelske nomade, prije nego što su umijesili i ispekli prvu pogaču, prema Egiptu i Nilu.

Dječačić Mojsije spašen je u košarici od pruća koja je plutala rijekom. Jahve ga je izabrao da spasi svoj narod i vrati ga u postojbinu uz padine Siona. Unatoč otporu i nerazumijevanju na koje je povremeno nailazio među sunarodnjacima, Prorok se pripremio za “Izlazak” i najavio oslobođenje od ropstva. Kruh  je u hebrejskom jeziku dobio dva imena: lehem i pat.

U Starome zavjetu je zapisano: “Mojsije reče narodu : 'Sjećajte se ovoga dana kad ste izbavljeni iz Egipta, iz kuće ropstva, jer vas Jahve izbavi odande svojom jakom mišicom. Ukvasani kruh neka se ne jede ovoga dana u mjesecu Klasja (Abib-a)… Sedam dana jest ćeš kruh bez kvasa a sedmi će dan biti praznik Gospodnji.” Put kroz pustinju bijaše dug i težak. Dramaturgija kruha odvija se na biblijskoj sceni usporedo s događajima koji imaju sudbonosan značaj: bijeg iz Egipta, povratak u Kanaan, deset božjih zapovjedi, gorući grm, zlatno tele, taborovanje na Sinaju, podizanje šatora, određivanje blagdana.

Kršćanstvo je preuzelo i usvojilo hebrejski kruh kao i stanovita vjerovanja ili običaje koji su povezani s njim. Riječi Staroga zavjeta postale su dijelom kršćanskoga nauka. Novi zavjet će ih prihvatiti, upotpuniti ili protumačiti na drugi način. Dodat će im, uz ostalo, euharistiju - dar zahvalnosti i milosti, zasnovan na upravo kruhu.Nakon što je doživjela na početku poricanja i progone, kršćanska je vjera uspjela uvesti druge parabole i slike, drukčije molitve i obrede. “Lomljene kruha” - fractio panis po latinski, krasis artou po grčki - dobilo je posebno značenje. Sačuvan je u potpunosti običaj i smisao “gostoprimstva”.

Oni koje je Bog napustio jeli su i dalje, kao i u starim psalmima, “kruh suza”, “kruh tuge”, “kruh pepela”. Grešnike je zapao “kruh laži” ili “opačine”. Lijenčine “kruh besposlice”. Prijelom koji je prouzročio Kristov nauk izrazio se u Novom zavjetu.U kršćanskom rječniku i imaginariju našli su se novi pojmovi i predodžbe: rođenje, raspeće i uskrsnuće Božjega sina, bezgrešno začeće i porod majke mu Marije, sveta obitelj i njezin bijeg pred Herodovim pokoljem, čuda umnažanja hljebova i riba te pretvaranje vode u vino, dvanaest apostola koji slijede Sina Božjega uz mnogo drugih slika, primjera, pouka. Kruh je među njima dobio središnje mjesto. Riječi koje je Krist izrekao o njemu zapisali su u Evanđeljima njegovi “učenici”: “Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni sigurno neće ogladnjeti…”

www.jutarnji.hr