UVOD

Srednji vijek u Europi i na Mediteranu bio je vrijeme susreta kršćanske i muslimanske civilizacije. Nakon crkvenog raskola 1054. godine, zapadna crkva teži ka širenju kršćanstva na istok, a zapadni svijet, rascjepkan i opterećen stalnim sukobima plemićkih obitelji i borbama za priznavanje crkvenih počasti (investitura), nije mogao zadovoljiti tu težnju.

I na drugoj je strani, u muslimanskom svijetu, politička situacija bila vrlo slična sa stalnim sukobima među lokalnim vladarima. Sredinom II. stoljeća Turci Seldžuci počinju napadati granice Bizantskog carstva. Bizant, u to vrijeme staro i onemoćalo carstvo ispunjeno neprekidnim previranjima i borbama za vlast, nije moglo zaštititi svoje granice te poziva u pomoć rimskog papu. Prvi takav poziv bio je upućen još za pape Grgura VII. (1073. – 1086.), ali tek se 1095. godine Urban II. odazvao pozivu Aleksija I. Iste godine, na crkvenom saboru u Clermontu, Urban poziva prisutno plemstvo i svećenstvo na sveti rat za oslobođenje Kristova groba. Proslavljen pobjedom nad njemačkim carom Henrikom IV., papa je dočekan kao božji izaslanik na zemlji. Dijeleći platnene križeve, koje su prisutni stavljali na rame i po tome dobili ime križari, papa je morao iskidati i svoju crvenu halju, a da opet nije bilo dovoljno križeva za sve. Oduševljenje pozivom na sveti rat zahvatilo je sve slojeve naroda i vrlo brzo se proširila euforija oslobađanja Svete zemlje.

NARODNI KRIŽARSKI RAT

Motivacije ljudi koji su se odazvali pohodu bile su od religioznih do materijalnih, a sve je križarske ratove, bez obzira na visok entuzijazam naroda i vojske, karakterizirala vrlo loša organizacija. Većina plemića i vladara tog doba pokušavala je iz ovih pohoda izvući najveću korist, što je dovelo do raskola među križarima.

Prvi je pohod bio tzv. Narodni križarski rat koji je u osnovi bio samo prvi val vojske koja se uputila u boj na poziv Petra Pustinjaka (Amienskog) i drugih putujućih propovjednika. Te neorganizirane skupine ljudi krenule su uglavnom iz Njemačke i Francuske. Nakon prijelaza u Malu Aziju, potukli su ih zbog neorganiziranosti i nesložnosti u bitci kod Niceje Turci Seldžuci do nogu.

PRVI KRIŽARSKI RAT

U međuvremenu su se u Francuskoj vršile opsežne pripreme za novi pohod. Tri križarske vojske krenule su različitim putovima uz dogovor da se sastanu u Carigradu i odtuda započnu svoje ratne operacije. Sjeverni Francuzi, Nijemci i Flamanci udružili su se pod vojvodom Gottfriedom Bouillonskim. Veću vojsku činili su Francuzi s juga pod vojvodom Raimundom Toulouskim, a njima se pridružio i papin legat. Treću vojsku koja je uglavnom bila sastavljena od Normana iz južne Italije vodili su Bohemund od Tarenta i njegov nećak Tankred. Raštrkane i slabo organizirane vojske skupile su se u Carigradu tek u kasno proljeće 1097. godine. Prva uspješna bitka bila je kod Niceje gdje su godinu prije bili potučeni narodni križari. Nedugo zatim križari osvajaju Dorileju i time otvaraju put sve do Sirije. Prilikom prolaska kroz frigijsku pustinju u jednom je danu, od gladi i žeđi, umrlo petstotinjak ljudi, i tu se po prvi puta vidjela nespremnost križara. Ipak, nakon više od tri mjeseca puta, došli su pred Antiohiju.

Antiohija je u ono vrijeme bila grad velike ljepote i sa svojih 450 tornjeva praktički neosvojiva. U tom se bogatom kraju križari predaju dokolici i zaboravljaju na borbu. Ipak, grad je nakon šest mjeseci osvojen zahvaljujući izdaji branitelja. Nedugo zatim sultan Kerboga opsjeda grad s tristo tisuća vojnika. Iako brojčano slabiji i iscrpljeni od opsade, križari se odlučuju za boj, izlaze iz grada i rastjeruju Kerboginu vojsku. Zbog straha od križara koji se tada raširio Sirijom, mogli su ušetati u Jeruzalem bez kapi krvi da su tada krenuli na osvajanje. Umjesto toga, oni se ponovno predaju dokolici i tek nakon šest mjeseci, s vojskom od oko 50000 ljudi, kreću prema Svetom gradu. Pred Jeruzalem su stigli 7. lipnja 1099. g., tri godine nakon odlaska iz domovine. Vladajuća egipatska dinastija Fatimovića ponudi križarima da mogu, ako žele, slobodno ući u Jeruzalem, ali bez oružja. Kižari s prezirom odbijaju ponudu i odlučuju se za opsadu. Imali su samo 20000 pješaka i 1500 konjanika, dok je visoke zidine Jeruzalema branilo 40000 Egipćana. K tome je glad i žeđ zavladala vojskom i samo je sreća spasila križare kada su dvije đenovljanske lađe dopremile  hranu i građevinski materijal za opsadu grada. Nakon šest tjedana opsade, 14. srpnja, Gottfried i Tankred prodiru s opsadnih tornjeva na zidine Jeruzalema i već slijedećeg dana Gottfried je na njima stajao kao pobjednik. Gottfried je proglašen jeruzalemskim kraljem, a križari su na osvojenim područjima osim Jeruzalemskog kraljevstva osnovali i kneževinu Antiohiju i grofovije Edessu i Tripoli.

Nakon uspjeha prvog križarskog pohoda kršćanska se Europa počela pomalo hladiti od prijašnje euforije. Nikada više ni u jednom križarskom ratu neće biti toliko oduševljenja i poleta kao u prvom. Položaj Jeruzalemskog kraljevstva, koje je bilo kao kap vode u oceanu islama, iz dana u dan sve je više slabio. Nedugo nakon Gottfriedove smrti njegovi su nasljednici izgubili želju za osvajanjem i prepustili  se trgovini i ugodnom suživotu s muslimanskim svijetom. S druge je strane islamski svijet sve više jačao i u to je vrijeme izniklo nekoliko velikih vladara koji su postepeno počeli okretati situaciju u svoju korist.

DRUGI KRIŽARSKI RAT

Poticaj za drugi križarski rat bio je pad Edesse u muslimanske ruke 1144. godine. Iako pad Edesse nije previše uzbudio križare, u Europi je ova vijest izazvala pravu uzbunu, tako da je papa Urban II. pozvao na sveti rat. Rat su vodila dva kralja, Luj VII. francuski i Konrad III. njemački.

U proljeće 1147. godine njemačka je vojska krenula preko Dunava na istok. Unatoč nedaćama došli su do Antiohije i odlučili zauzeti biser islama – Damask. Nadomak pobjedi vojskovođe su se polakomili i stali prepirati oko prevlasti nad još neosvojenim gradom. Kada je opkoljenom gradu počela stizati pomoć, križari su se iz straha rasuli i tako je propala druga križarska vojna. Neuspjeh križara u ovom ratu bio je tragičan jer je samo Francuza poginulo više od sto tisuća.

Dolaskom Saladina na egipatsko prijestolje, koji je zbog svoje učenosti, hrabrosti i mudrosti na bojnom polju te blagosti prema pobijeđenima i siromasima bio ideal muslimanskog viteštva, križari su pretrpjeli žestok poraz. Bitkom kod Hitina 1187. godine okončano je 88 godina njihove vladavine nad Jeruzalemom. Saladin je dopustio kršćanima da i ubuduće pohode Sveti grob uz naknadu od samo jednog dukata.

TREĆI KRIŽARSKI RAT

Na vijest o gubitku Jeruzalema uzbudila se cijela Europa. Prvo je papa Urban III. pozvao na sveti rat, a nakon njegove smrti papa Grgur VIII. izdaje bulu. Pozivu su se odazvali 1189. godine njemački car Fridrik I. Barbarossa, engleski kralj Rikard Lavljeg Srca i francuski kralj Filip II. Prelazeći preko neke rječice u Maloj Aziji, Fridrik je pao u nju i poginuo. Većina se Nijemaca nakon toga vratila kućama, a ostatak se pridružio Francuzima i Englezima i zajedno s njima započeo opsadu Saladinovog grada Akre. Nakon 18 mjeseci opsade i sto dvadeset tisuća žrtava, križari osvajaju Akru što im je otvorilo put do Jeruzalema. Nakon prvotnog uspjeha među križarima opet zavlada nesloga te se Filip, uvrijeđen slavom koju je stekao Rikard, vrati kući. Rikard nastavlja sam prema Jeruzalemu, no Saladinova vojska i sam Jeruzalem bili su za njega prevelik zalogaj. Pojava bolesti među križarima, težnja Ivana Bez Zemlje da preotme prijestolje bratu Rikardu s jedne, i složena situacija na Saladinovom dvoru s druge strane, prisilile su zaraćene strane da 1192. godine sklope mirovni sporazum po kojem su križari dobili pravo posjeta Jeruzalemu bez danka.

ČETVRTI KRIŽARSKI RAT

Nakon neuspjeha trećeg križarskog rata Europa se još više udaljila od Svetog groba i činilo se da je s križarskim pohodima zauvijek gotovo. Novu inicijativu za četvrti križarski rat dao je papa Inocent III. Za razliku od prijašnjih križarskih pohoda ovaj je pohod bio daleko više motiviran materijalnim dobrima nego duhovnim pozivom za oslobođenje Kristova groba. Tako je u ovom ratu pod naletom križara pao Carigrad i završio se još jedan boj koji nije imao veze ni sa Svetom zemljom ni s Jeruzalemom.

OSTALI KRIŽARSKI RATOVI

Usprkos svemu, težnja Europe za osvajanjem Svete zemlje još je bila prisutna. Mnogi velikaši u svetom ratu vidjeli priliku da steknu ugled i moć u vlastitoj zemlji. Ideja o "Dječjem križarskom pohodu " nastala je 1212. godine. Nekoliko tisuća dječaka i djevojčica uglavnom iz Njemačke i Francuske, naoružani samo štapom, krenuli su u pohod na Svetu zemlju. U to se vrijeme vjerovalo da će nevina djeca možda učiniti ono što njihovi grješni očevi nisu mogli. Ishod pohoda bio je katastrofalan. Od onih koji su preživjeli prijelaz preko Alpa i došli do brodova dio je prodan u roblje na Istoku, neki su ostali kao sluge po Italiji, mnoge djevojčice završile su po javnim kućama, a samo mali broj uspio se vratiti kućama.

Peti križarski rat bio je pokušaj ugarskog kralja Andrije III., potaknut nagovorom pape Honorija III., da krene u sveti rat. Križari su se prebacili do Akre iz koje su krenuli južno do egipatskog grada Damiete. Taj gradić u delti Nila osvojili su nakon dugotrajne opsade. Ohrabreni prvim uspjehom nisu htjeli prihvatiti sultanov mirovni sporazum, a pretjerano samopuzdanje skupo ih je stajalo dvije godine kasnije kada je sultan potopio nisko zemljište u dolini Nila i na taj način prisilio neprijatelja da se povuče iz Egipta.

Od svih križarski ratova šesti je bio najneobičniji, a po mišljenju mnogih i najkorisniji. Godine 1220. Fridrik II., sin Barbarosse, bio je okrunjen za cara Svetog Rimskog Carstva. Prilikom krunidbe bio je prisiljen obećati da će povesti sveti rat. Tako je 1228. godine, s malom vojskom i zamislima drugačijim od onih koje su imali njegovi prethodnici, pristao u Akri. Započeo je s potkupljivanjem i stvaranjem veza, i kao nijedan europski vladar do tada, uspijeva dvorske probleme egipatskog sultana i najezdu Mongola okrenuti u svoju korist. Nakon dugih pregovora egipatski je sultan predao Fridriku 1229. godine Jeruzalem, Jafu, Betlehem i Nazaret.

Pred najezdom Mongola Turci su pobjegli u Egipat i u službi egipatskog sultana osvojili 1244. godine Jeruzalem i  uništili Jeruzalemsko kraljevstvo, ubijajući ili odvodeći kršćane u roblje. Na to je papa Inocent IV 1243. g. pozvao na oružje, a pozivu se odazvao Luj IX. Sveti. Scenarij rata bio je sličan onom petog križarskog rata. Križari su ponovno napali Damietu i zauzeli je 1249. godine. Ohrabreni pobjedom krenuli su prema Kairu što ih je zbog Nila koštalo čitavog pohoda. Sultan im je dao dopuštenje za povlačenje nakon što su vratili Damietu i platili visoku otkupninu.

U ovo se vrijeme politička situacija u Europi zakomplicirala. Crkva je željela stati na kraj njemačkoj moći i konačno riješiti pitanje priznanja crkvenih počasti. Na drugoj strani moć Egipta sve je više rasla dolaskom dinastije Mameluka. Sultan Bajbars je 1266. godine osvojio Jeruzalem i odlučio jednom zasvagda riješiti pitanje križara. Do 1268. godine zauzeo je gotovo sve gradove, a njihovo stanovništvo pobio ili dao u roblje. Ovaj niz događaja potaknuo je Luja IX. da 1270. godine ponovno krene u rat. Ovog puta izabrao je put preko Tunisa odakle je namjeravao napasti Egipat. Prilikom opsjedanja grada Tunisa u vojsci se pojavila bolest od koje je umro i sam kralj. Smrću Luja IX. umrla je ideja o križarskim ratovima.

POSLJEDICE KRIŽARSKIH RATOVA

Križarski su ratovi, gledani s vojne strane, bili skupo plaćeni promašaj. Ukupan broj poginulih u ovim ratovima približava se broju stanovnika jedne veće države, osvojeni teritorij bio je u rukama križara jedva dvjesto godina, a materijalna korist izvučena iz pohoda ni približno dovoljna da bi zasjenila neuspjeh.

Ipak, ovi su ratovi Europi donijeli drugu, nematerijalnu korist. Naime, arapski je svijet u ono vrijeme bio kulturno nadmoćan i zahvaljujući njima u Europu se vratila zaboravljena antička kultura. Matematika, aritmetika, pjesništvo, alkemija i brojne druge znanosti ponovno su postale popularne, što je bilo popraćeno i bržim gospodarskim promjenama. Venecija je osigurala svoje posjede i učvrstila svoj dominantni položaj na Sredozemlju. U to su se vrijeme počele izrađivati preciznije karte, razvijalo se pomorstvo, što će dva stoljeća kasnije rezultirati oplovljavanjem Afrike i osvajanjem Amerike. Feudalni sustav doživio je znatne promjene, mnogi seljaci otkupljivali su posjede od svojih vladara, a gradovi su kupovali samostalnost. Pojavljuju se prvi znakovi organizacije pravosuđa, formirane su nove države i pomalo se oblikovala slika Europe onakvom kakvu je danas poznajemo. Ukratko rečeno, uspavana Europa počela se buditi iz srednjovjekovnog sna i stvarati temelje za pokret koji će se kasnije pojaviti pod imenom renesanse i vratiti zapadnom svijetu izgubljeno dostojanstvo i zaboravljeni sjaj.

Marko Perutović

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA,  broj 34

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120343738