Duboki poriv za spoznajom o postanku i početku svih stvari, od postanka svijeta, bogova i ljudi pa sve do postanka najobičnijih bića ili čak predmeta je potka koja prožima sve mitove o stvaranju.

Kroz mitove čovjek, kao onaj koji u malom oponaša Kreatora, očituje svoju težnju za stvaranjem i samu moć kreacije.

Različite civilizacije i kulture, neovisno o prostoru i vremenu u kojem su postojali, u svojim kozmogonijskim mitovima slijede nekoliko osnovnih prepoznatljivih tema:

I. Tema kozmičkog jajeta

Prvobitno, nemanifestirano nešto nosi u sebi kozmičko jaje, ono iz kojeg će diobom na dva dijela nastati Nebo i Zemlja, a onda i cijeli manifestirani Kozmos.

II. Tema prvobitnog bića

Prvobitno biće, koje u sebi nosi sva buduća stvorenja, umire i od njegovih dijelova se stvara konkretni svijet: od kostiju planine, od očiju Sunce i Mjesec itd.

III. Tema borbe protiv prvobitnog kaosa

Svijet ulazi u postojanje kroz borbu božanstva koje simbolizira kozmički poredak (poput babilonskog Marduka) protiv sila kaosa (u babilonskom mitu to je boginja Tiamat), koje žele progutati svijet, tj. odvesti ga natrag u nemanifestirano stanje, stanje nepostojanja.

IV. Tema pokretanja prvobitnog oceana

Pokretanjem praiskonskih voda stvaralačka sila ili božanstvo stvaraju pjenu iz koje nastaje zemlja ili prvobitna planina na koju se onda spuštaju božanska bića nastavljajući kreaciju.

Slijedi nekoliko primjera kozmogonijskih mitova različitih civilizacija kao zorna ilustracija kreativne snage ljudskog duha neovisno o kontinentima i stoljećima.

EGIPAT

 

Stvaranje svijeta prema kozmogonijskom mitu egipatskog grada Heliopolisa:

U početku bijaše Nun, prvotni ocean, nestvoreni, neizrecivi, nepredstavljivi svijet, nosilac nerazlučenih stvarnosti. Iz Nuna se pomalja Atum, Jedinstveni, Samostvoreni:

"Ja sam Atum ...

Ja sam veliki bog koji je došao u život po sebi samom...."

Zatim Atum stvori prvi par, Šu i Tefnut, svoje pratioce. Taj je događaj dat u sljedećem obliku:

"Mnoštva nastadoše od mene

prije nego što se nebo i zemlja pojaviše ...

Razmatrah u dubini svoga srca i odlučih svojom glavom

stvoriti svako obličje dok još bijah sam,

prije nego što ispljunuh Šu i Tefnut

prije nego što zaživje bilo tko drugi tko bi mogao stvarati sa mnom.

U sebi samom odlučih da bi tu bile mirijade obličja,

i obličja njihove djece i ona djece njihove djece....

Ispljunuh daleko Šu i Tefnut

koje podupiraše moj otac, prvotni ocean.

Brojnim vijekovima moje ih Oko slijedi,

i mi bijasmo tri boga umjesto jednog jedinog, mene Jedinstvenog."

Par Šu i Tefnut stvoriti će novi par božanstava, Geb (Zemlja) i Nut (Nebo), i tako se početno jedinstvo, koje se već izrazilo kroz dvojnost, sada izražava kroz četvorstvo:

"Potom Šu i Tefnut stvoriše Geb i Nut,

a ovi u svoje vrijeme stvoriše petoro djece:

Ozirisa, Haroerisa (Horusa starijeg)), Setha, Izidu i Neftis

sve zajedno, jedno za drugim,

a oni pak stvoriše mirijade ljudi koje naseljavaju zemlju."

MEZOPOTAMIJA

Drevni narodi Mezopotamije ostavili su nam mitove o porijeklu svijeta čije su kopije pronađene u ruševinama palače kralja Asurbanipala u Ninivi. Tekst je pisan klinastim pismom na glinenim pločicama. Mit nosi ime Enuma eliš prema prvim riječima teksta:

"Kada nebesa na visini bijahu bezimena

A tvrdoj zemlji u nizini još nije bilo dato ime

Kada najstariji od bića, praotac Apsu,

Mumu, Tiamat, pramajka svemira

Slivahu svoje vode u jednu smjesu.

Kada se nije gradilo niti se tražila močvara.

Kada još nije živio nijedan od bogova,

Niti ijednom ime bijaše dato, niti ičija sudbina bijaše predodređena,

Tada su usred nebesa stvoreni bogovi,

Bog Lakhmu i boginja Lakhamu tako bijahu nazvani, pojaviše se u život!

I dok su oni rasli stasom i u visinu,

Iznikoše Anšar i Kišar, još moćniji od prethodnih.

Množili se dani i broj je godina rastao,

I rodi se bog Anu, sin njihov, očevima svojim ravan.

Na svoju sliku i priliku stvorio je Anšar svog prvijenca Anua.

I bog Anu stvori na svoju sliku i priliku Nudimuda (Ea).

Pravi potomak svojih otaca bijaše bog Nudimud...."

INDIJA

U zakoniku Manua, u prvom poglavlju, govori se o stvaranju svijeta u okviru koncepcije kozmičkog jajeta.

"Prije svih stvari postojalo je ono, načinjeno od tame, neodređeno, bez karakteristika, neodređeno, neprepoznatljivo, i naizgled potpuno uspavano.

Tada se pojavi gospodar Svayamohu (Samostvoritelj), Neevoluirani, koji započe evoluciju sveukupnog onog, počevši od najgrubljih elemenata. On je bio taj koji je razvijajući svoju snagu rastjerao tminu.... On je meditirao želeći stvoriti bića svih vrsta. Na samom početku on stvori samo vode. Potom u njih ubrizga svoje sjeme, a ono postade zlatnim jajetom Hiranyagarba, presvučeno blještavilom sunca s tisuću zraka; i u njemu (jajetu), rodio se iz sebe samoga, Brahma, praotac svih svjetova....

Onaj koji je neevoluiran, koji je trajni uzrok svega, čija je bit istovremeno Biće i Ne Biće, to je stvoritelj koga slavimo u cijelom svijetu pod imenom Brahma.

U ovom jajetu Gospodar je boravio godinu dana a potom je svojom voljom, meditirajući, razdvojio to jaje u dva dijela. Od dviju polusfera on načini nebo i zemlju, a u sredini postavi eter, osam glavnih strana svijeta i vječno boravište voda.

Iz sebe samoga je također izdigao i Manas, koji jest i nije, iz Manasa svijest o jastvu, koja sve po sebi mjeri, Iswaru (Vrhovnog Gospodara); potom i veliko počelo (Mahat), pa Atman, pa sve što ima tri gune, iza toga pet čula koja opažaju predmete.

A zatim je, postavivši čak i te sitne djeliće tih šest osnova neizmjerne snage uz svoje vlastite dijelove, stvorio sva bića...."

TIBET

Prije svih vremena bijaše pustoš, tamna praznina. Iz tog ništavila došao je vjetar. Sa istoka i s juga, zapada i sjevera, ispunjavao je prazninu. Kako je vrijeme prolazilo snaga mu je sve više rasla. Poslije mnogo, mnogo godina vjetar je postao gust i težak, oblikujući Dorje Gyatram, Velikog Dvostrukog Gromovnika u obliku križa. Iz njega, jedan za drugim, počeše se stvarati oblaci, teški i gusti kao i sami vjetar i gromovnik. Tada iz oblaka poče padati velika kiša. Bezbroj godina padala je velika kiša i stvori Gyatro, iskonski ocean.

Kada Gyatro bijaše u miru, a njegova površina glatka i nepokretna, ponovno naiđe vjetar, nježan i tih kao i sam Gyatro, i poče lagano dizati valove na površini oceana. I kao što se bućkanjem na površini mlijeka stvara vrhnje, tako se i zbog kretanja vjetra stvori tanka pjena, koja je postajala sve teža što je vjetar bivao jači, dok nije postala gusta; tako se i Zemlja od Oceana stvori, baš kao što maslac od vrhnja nastaje.

Zemlja se uzdizala kao planina oko čijeg vrha su puhali neumorni vjetrovi prekrivajući ga oblacima. Kiša koja opet pade bijaše slana i tako se stvori ocean za oceanom i čitav naš univerzum.

U centru bijaše velika planina, Rirab Lhumpo, četverostrani stup od dragog kamenja, prebivalište bogova. Oko nje se prostiralo jezero okruženo lancem zlatnih planina. Sedam jezera i sedam prstenova zlatnih planina okružuju Rirab Lhumpo.... Iza posljednjeg prstena planina leži Chi Gyatro, vanjski ocean, u kojem se nalaze četiri svijeta poput četiri otoka.... Tako je izgledao univerzum u kojem tada ne bijaše svjetlosti.

Rirab Lhumpo naseliše bogovi i polubogovi i podijeliše planinu.... Snaga bogova je bila takva da nisu imali potrebe za svjetlom, a tijela im zbog te snage svijetliše baš kao nebeska tijela.... Uskoro su bogovi sa planine počeli radije jesti neku vrstu masti po imenu Sashag koja je dolazila iz same zemlje. Što su je više jeli to se njihova snaga sve više gubila i svjetlo koje su zračili slabilo je, dok naposlijetku, kad je Sashaga nestalo, nisu izgubili svu svoju svjetlost, dugi život i Samten Se (duboku meditaciju). Živjeli su u mraku. Tada su za Dzambu Lyiug stvoreni Sunce, Mjesec i zvijezde, jer je svjetlo našeg svijeta predstavljalo svjetlo bogova, a njihove moći više nije bilo. Samo zbog dobrih djela u njihovim prošlim životima mi imamo Sunce i Mjesec.... Na ovaj način su ljudi od bogova nastali. Bili su ovisni o Suncu, Mjesecu i zvijezdama koji su im davali svjetlost.

KINA

Alegoriju o kraju kaosa možemo naći u djelu Zhuang Zhija (III.st.p.K.) u kome se govori kako su se Hu, car Sjevernog mora, i Shu, car Južnog mora, obično sastajali na pola puta između oblasti kojima su vladali, tj. na području Hunduna, cara Sredine. Hundun je bio jako gostoljubiv, a od drugih se ljudi jako razlikovao po tome što mu je nedostajalo sedam otvora: za gledanje, slušanje, disanje i jedenje. U želji da mu uzvrate ljubaznost, Hu i Shu odluče da u Hundunu izbuše potrebne otvore; to su i učinili, bušeći po jedan otvor dnevno. No sedmoga dana Hundun, čije ime znači 'kaos', umre. U istome trenutku nastao je svijet.

Prema tekstu iz 3.st. kaos je bio poput kokošjeg jajeta. U to vrijeme nisu postojali ni nebo ni zemlja. Iz jajeta je rođen Pangu. Dijelovi jajeta su se razdvojili, od teških je elemenata nastala zemlja, od lakih i čistih nebo. To su bili Yin i Yang. Tijekom deset tisuća godina nebo i zemlja su se udaljavali po tri metra dnevno, a i Pangu je rastao po toliko, pa je svojim tijelom uvijek ispunjavao prostor između neba i zemlje. Usprkos tome, u likovnim prikazima Pangu uvijek biva patuljak odjeven u životinjsku kožu ili odjeću od lišća. Nakon njegove smrti iz raznih su dijelova njegova tijela nastali različiti prirodni elementi (detalji o tim pretvorbama razlikuju se od teksta do teksta i od jednog do drugog povijesnog razdoblja).

JAPAN

Prema starim japanskim mitovima, zemlja i nebo u početku nisu bili odvojeni, a svijet je bio kaotična masa u obliku jajeta, ali bez određenih granica. Čišći i svjetliji dio postade nebom, a teži i grublji dio, kojemu je trebalo duže da se slegne, postade zemljom. Na tom je stupnju zemlja plivala poput ribe koja se praćakala na površini prvotnog mora.

Tada se pojavilo pet uzvišenih bića kao izdvojena nebeska božanstva. U narednom razdoblju pojavilo se daljnjih dvanaest bogova, od kojih su dva posljednja brat i sestra, Izanagi i Izanami. Nebeska božanstva zapovjediše tom paru da dovrše i učvrste stvaranje zemlje, te im dadoše nebesko draguljsko koplje. Njih su dvoje stajali na nebeskom lebdećem mostu (prikazuje ga se kroz dugu, Mliječnu stazu, barku ili splav), zabadali kopljem prema dolje i tako uzburkali ocean. Nakon što su podigli koplje, kapi mora padale su s njegova vrha i zgrušavale se u otok. Izanagi i Izanami siđoše s neba na otok te podigoše nebeski stup i prostranu palaču....

JUŽNA AMERIKA

Na pitanje o početku svijeta odgovara najstariji peruanski mit:

"U početku svega nije bilo ničega do dima i dimnog kovitlaca. Ova para je ispunjavala univerzum, to je bio svijet Hanan Pacha, Nebo. Ovaj dimni vrtlog se zgusnuo i tako je nastala zemlja, Hurin Pacha. U unutrašnjosti ove zemlje stanuju Huari, snage i duhovi prirode koji stvaraju svako živo biće prema nebeskoj slici."

Sve je bilo sadržano u Nebu koje projicira svoju prvu sliku, Zemlju. Od tada počinje proces emanacije vođen od Huara, izuzetnih moći prirode, u kojem će nastati kamen, drvo, životinja i sam čovjek.

Legenda Inka o početku grada Tiahuanaca na obali jezera Titicaca (današnja Bolivija) pristigla nam je preko kroničara Betanzosa (XVI.st.):

"Iz praznina Collasuyo izišao je Kon Tiki Viracocha,

gospodar trostruko moćni

koji stvori Nebo i Zemlju

i ljudska bića,

ostavljajući sve u tami.

Zbog njihove neposlušnosti

ovi ljudi

izazvaše srdžbu Boga

koji ih pretvori u kamenje.

Ovo razdoblje nazvano je Purum Pacha.

Zatim je Kon Tiki Viracocha

izišao po drugi put

iz praznine Titicace

uputivši se blizu jezera

prema mjestu zvanom Tiahuanaco

i tamo on načini Sunce i dan

i odredi Suncu da započne svoj tok

kojeg još slijedi

Zatim on stvori Mjesec i zvijezde

i načini od kamenih ljudi

jednog princa da ih vodi...."

 

Mario Milas

Iz: časopisaNOVA AKROPOLA, broj 4

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120043444