KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Sanaderov pad posljedica je 'sindroma Ceausescu'

Datum objave:
11.12.2010 19:00

Autor: Slavenka Drakulić

Povećaj veličinu slova
Smanji veličinu slova

Pošalji prijatelju
Ispiši stranicu

Bahatost i taština ogoljeni do kraja dovode do pucanja mjehura od sapunice i nositelji ovih osobina ispadaju nespretni, nesigurni i nemoćni. Takav je na dan svog konačnog pada bio Nicolae Ceausescu, takvim se u lošem krimiću vlastitog bijega koji je sam režirao pokazao i Ivo Sanader

Ako do sada niste vidjeli posljedni govor rumunjskog diktarora Nicolaea Ceausescua, svakako ga pogledajte. A ako jeste, pogledajte ga ponovo, isplati se. Toga ledenog jutra prije skoro točno dvadeset i jednu godinu, 21. prosinca 1989., Ceausescu se posljedni put popeo na balkon zgrade Centralnog komiteta partije da održi – mislio je – još jedan rutinski govor. Doduše, radilo se o govoru nakon nereda – šaptalo se, revolucije – u Temišvaru. Trebalo je samo smiriti narod i pokazati da kontrolira situaciju.

Posljednji govor CeausescuaI tako je diktator započeo govor pred nepreglednom masom od oko 100 tisuća ljudi, dok se pod njim prostiralo more zastava i transparenata. U početku se sve događalo kao i obično: Ceausescu je govorio, narod je pljeskao i skandirao parole. Sve dok se u jednom času nije začula neobična buka, vika, prijeteći žamor. Televizijska kamera je zabilježila taj zvuk i diktatora koji, kao u sporenom filmu, izgovara riječi svoga govora sve sporije, mucajući, dok potpuno ne zamukne. Tada diže desnu ruku i tim pokretom pokušava smiriti narod. No buka je sve jača. On se zbunjeno okreće lijevo i desno a njegovo lice poprima izraz neopisivog čuđenja. Nešto se događa van protokola, van kontrole. U tom času shvaća da taj mukli huk svjetine nije više znak podrške – kako je to uvijek, ali baš uvijek do sada bilo – nego je to nešto prijeteće, nešto strašno što se valja prema njemu i upereno je protiv njega. Na licu mu ostaje zaleđen taj izraz zaprepaštenja jer još uvijek ne vjeruje što mu se događa, da se njegov vlastiti narod upravo okreće protiv njega. Posljednje njegove riječi koje će ostati zabilježene su: Alo! Alo! To Ceausescu dovikuje narodu u nadi da se radi o nekoj zabuni i da još uvijek može doprijeti do njega. Ta to je očito neka zabuna, nesporazum koji će on ili vojska brzo raščistiti. Ali već je prekasno. Dok bježi s balkona, Ceausecu ne zna da će za pet dana biti ne samo poltički nego i stvarno, najstvarnije mrtav. Cijela ta historijska scena njegovog sunovrata traje manje od minute.

Bivši premijer Ivo Sanader padao je nešto duže, oko godinu i pol. A ono što je njemu i Ceausecu zajedničko nije dikatatura, nego psihloški fenomen koji bi se mogao nazvati arogancijom vlasti. Nevjerica da se njemu – njemu! Sanaderu! – tako što može dogoditi. Da može ne samo ostati bez vlasti i bez potpore vlasti (svojih ljudi), nego eto i bez slobode. U tome naravno nije jedini. Ljudi na vlasti često vjeruju da ih ljudi kojima su okruženi i s kojima rade stvarno vole i podržavaju. Zato jer su ljubazni s njima, bilo da ih se boje ili im se dive ili pak, a to je najčešće, nešto od njih trebaju. Većina ljudi odnosi se tako prema samoj funkciji, a ne njenom otjelovljenju i prilično im je svejedno je li to ova ili ona osoba ako je to 'naš' čovjek. I dok ima situaciju pod kontrolom.