Gdje je izlaz?
Izlaz je u "neovisnom istraživanju religijskih izvora" s ciljem traženja i snaženja skrivenih poruka jednakosti (M. Badran). To "ponovno čitanje" i tradicijom neopterećeno tumačenje Kur'ana i islamske predaje, mora se, napuštajući prizemna i pojednostavljena tumačenja tradicionalista, oslanjati na metode i sredstva savremenih humanističkih znanosti: "lingvistike, historije, literarnog kriticizma, sociologije, antropologije", filozofije, psihologije... U tom smislu korpus obrazovnih disciplina (školskih predmeta), otvara se kao polje neslućenih mogućnosti za integriranje principa ravnopravnosti spolova u obrazovni sistem. Feminizam shvaćen kao "borba za ljudska prava" ruši tradicionalnu misao o tome kako je "biti feministkinja" i "biti muslimanka" inkompatibilno i heretično. Jer izvorna jednakost ljudskih bića pred Bogom ("ljudi su božija djeca") ne dozvoljava nikakvu razliku u smislu moguće životne prednosti / nedostatka samo na osnovu spola. Stoga, na dugom putu borbe za ravnopravnost, feministička hermeneutika svoj oslonac mora tražiti u razlici univerzalnih (vanvremenskih, uvijek važećih), i partikularnih (efemernih, slučajnih), principa i vrijednosti. U tom smislu, Margot Badran, u borbi za jednakost, u okviru islamskog feminističkog diskursa, razlikuje tri hermeneutička puta:
1) revidiranje "lažnih priča" na osnovu kur'anskih ajeta kojima se
događaj stvaranja i čin zgrešenja u Raju interpretiraju u smislu
muške superiornosti;
2) citiranje onih ajeta koji sasvim jasno pokazuju jednakost žene
i muškarca;
3) nova analiza ajeta koji govore o razlici između muškarca i
žene, a uobičajeno se interpretiraju u pravcu afirmacije muške
dominacije.
Upravo, na primjeru adekvatnijeg semantičkog pristupa 34. ajetu 4. sure (na čiju doslovnost igraju zagriženi tradicionalisti), Margot Badran pokazuje mogućnost nove i društveno korektnije interpretacije, tradicionalno devijantnog, muško-ženskog odnosa. Mogućnost u smislu promjene tradicionalno negativnog (i za ženu neodrživog), hermeneutičkog predznaka, u afirmativni društveni kōd. Tako, zahvaljujući novom čitanju Teksta, upravo islamski feminizam (radikalnije od sekularnog), tvrdi da žena može biti šef države, predvoditi namaz, biti sudija i muftija. U nekim većinski muslimanskim zemljama žene već rade kao sudije, predsjednice Vlade, a jedna je i šef države[13]. Nužnost takve borbe nameće logika same stvari. Logika prirodnog prava koje ne može ustuknuti pred patrijarhalno kodiranim sljepilom maskuinizirane tradicije.
"Ako se svi ljudi rađaju slobodni kako to da se žene rađaju kao robinje", pita Mary Astell još davne 17oo-te godine. Tj. da li nam je baš "biologija sudbina"?, kako je tvrdio Freud, i kako nam to religijske tradicije uporno pristrasno tumače i praktično pokazuju. Nije, ali Tradicija, takva kakva je, boluje od logičke nedosljednosti i parcijalnih uvida u kompleksnu slojevitost ljudske prirode i psihe. To nam pokazuju savremena filozofska čitanja Teksta.
Kritičko-filozofska čitanja Teksta danas
U tom čitanju, Eva / Hawa, nam se pokazuje kao ne baš sasvim jednostavan i interpretativno jednoznačan lik grešnika. humanističko-kritički nastrojeni tumači Teksta tragom vlastite hermeneutičke analitike dolaze do ključnog feminističkog pitanja:
Koji smisao dati Evi / Hawi?
Ako na unutrašnjem planu ljudskog bića Eva simbolizira ženski element u muškarcu, onda, takvo shvaćanje porađa neke nove mogućnosti tumačenja. Prema Origenu unutrašnji čovjek ima duh i dušu, pri čemu je duh muški (Adam), a duša ženska (Eva). Da je samo duša (kao partikul ljudske ukupnosti), podlegla iskušenju, "posljedice ne bi bile tragične", pozivajući se na Origena, kaže Davy Marie-Madeleine. Drama nastaje pristankom što ga je dao duh, tj. Adam. (...) Čovjek je zgriješio u svojoj cjelokupnosti, jer su i duh i duša pristali na grijeh. Bez Adamovog / Ademovog pristanka nema grijeha kao ljudskog grijeha. Ali, tradicija Crkava bježi od logičkog sagledavanja stvari.
Međutim, ima i crkvenih pisaca koji prihvataju logiku interiornosti koja strukturira zagovaranu cjelinu ljudskog bića. Za sv. Augustina, upravo stvaranje Eve iz Adamova rebra predstavlja znak te cjeline i jedinstva. Na unutrašnjem planu Eva je samo ženski element u muškarcu i obrnuto. (Slično je kod Junga: Animus – Anima).[14] Svaki od ovih elemenata "ispravno upravlja onim dijelom koji mu je podređen" i time, za Augustina, "postaje bračni unutar sebe samog". Odavde, duša ne može žuditi duhu nasuprot "već mu je podređena". U tom smislu grijeh može biti samo zajednički, tj. ljudski: i muški i ženski, a nikako samo ženski.
Sa koliko logičke proizvoljnosti se samo Evi pripisuje prvi grijeh, najbolje pokazuje nekoliko filozofskih opservacija savremenih francuskih autora. Kao simbol "prvog čovjeka", Adam nije nosilac temporalnog prioriteta. On nije vremenski nego kvalitativni primat: tj. Adam je prvi kao "vrhunac zemaljskog stvaranja; kao najviše biće ljudskog roda. On je od ljudi najviše čovjek"; ono najbolje što ljudski rod ima. I u tom, aksiološkom smislu – prvi. Kao takav, razuman, slobodan (i, kao najsvjesniji, odgovoran), Adam / Adem je, htijući se "poistovjetiti s Bogom", prvi pogriješio. S prvenstvom grijeha treba da ide i prvenstvo preuzimanja posljedica koje taj grijeh donosi ljudskom rodu, kažu moderni analitičari. Otkud onda sva krivica na Evi?
Konačno, ako stvar grijeha sagledamo polazeći od tradicionalno važeće muške nadređenosti, tada se za patrijarhaliste i tradicionaliste pojavljuje jedno školski vrlo neprijatno pitanje: Ako je muškarac nadređen ženi, onda je Adam već logikom te nadređenosti automatski odgovoran za i Evin grijeh, jer je kao muškarac bio odgovoran za ponašanje svoje žene.[15] Osim toga, jednostrana odgovornost nije moguća ni sa aspekta spoznaja moderne biologije: ni na planu spolnosti, dakle čisto biološki, muškarac i žena nisu ni potpuno muško, ni potpuno žensko. Svaki muškarac nosi u sebi ženski, a žena muški element i to u individualno različitim omjerima, sve do fenomena hermafroditske dvospolnosti[16].
Uostalom, i u prvoj priči o stvaranju čovjek je dvospolac. Odvajanje nastupa onda kad bog Evu / Hawu načini od desnog rebra Adama / Adema.[17] Dakle, bez primordijalnog ženskog elementa u muškom, Eva ne bi bila moguća. Ili, kako to moderni simbolisti interpretiraju: u jednome Bogu nalazi se i muško i žensko. Krist, kao savršena slika Boga, jedan je u svom muškom i ženskom totalitetu. Time ideološka priča/mit o muškom Bogu pada u vodu. Riječi muško i žensko, po modernim tumačima Teksta samo "simboliziraju dva komplementarna ili savršeno ujedinjena aspekta bića, čovjeka, Boga".[18] Ista komplementarnost treba da važi i u zemaljskim relacijama i svakodnevnim životnim poslovima. Niko ne može imati prednosti samo na osnovu spola. Spada u ključnu zadaću obrazovanja da to objašnjava na sve načine i kroz sve obrazovne sadržaje.
Obrazovanje između reprodukcije i dekonstrukcije društvene neravnopravnosti žene
Pošto je pojam "žena", u smislu društveno važećeg značenja koje ima danas, za Kate Millet samo vještački koncept, to ona zahtijeva njegovu značenjsku reviziju. Kate Millet traži razlikovanje pola (sex), kao biološke kategorije, od "roda" (gender) – vještačkog socijalnog konstrukta koji se pojavljuje kao običajni produkt hiljadugodišnje tradicije, kulture i na njima zasnovanih društvenih odnosa. Takav, socijalno iskrivljeni koncept žene kao inferiornog društvenog bića, reproducira se i generacijski održava prije svega falokratski obojenim sistemom obrazovanja koji tradicionalnu nejednakost žene beskonfliktno funkcionalizira i normira na razini tzv "prirodnosti". Jacques Derrida pojmom falocentrizma signira patrijarhalni sistem vrijednosti, koji favorizira idejni kompleks socijalnih odnosa simbolički predstavljen falusom. Mi živimo život skrojen na kulturnoj matrici dominacije muškog kao prirodnog, i tradicionalno neupitnog poretka. Otuda i dominacija "muškog kanona" u obrazovnoj sferi predstavlja samo kulturni produžetak višestoljetne kumulacije muške vladavine u društvu.
Obrazovani je sistem samo konceptualizirani poredak praktične andokracije. Inercijom logike sistema preuzetih društvenih vrijednosti, obrazovanje samo reproducira postojeće društvene odnose kao odnose dominacije muškarca i potlačenosti žene. Prema tome, bez oblikovanja jedne nove, "gender svijesti", i njenog vrijednosnog inkorporiranja u obrazovni sistem, nema ni promjene društvenih odnosa na planu zagovarane ravnopravnosti. Tek mijenjajući uobičajeni sistem vrijednosti polaznika obrazovanje postepeno transformira tradicionalnu svijest društva, a kroz nju i ukupne društvene odnose. Integriranjem (sada i ozakonjenog) principa ravnopravnosti spolova u obrazovanje, tj. tek uvođenjem gender komponente u obrazovni sistem, otvara se jedan novi kulturni proces. Proces formiranja vrijednosno otvorenijeg tipa ličnosti. Ličnosti sposobne za gradnju društva na novoj osnovi: osnovi ravnopravnosti žene i muškarca.
Za sada gender je još uvijek izvan snažnijeg upliva na ustroj kulturno jednostranog, patrijarhalnog društvenog bića prosječnog čovjeka. Osvještavanje te jednostranosti začetak je denominacije novog društvenog kōda, i radikalne promjene u odnosima spolova, koja je neizvodiva bez frontalnog učešća obrazovnog sistema u restrukturiranju tradicionalne patrijarhalne svijesti. U tom smislu obrazovni sistem postaje dekonstruktivni element muške metanaracije, tj. "velike priče" o prirodnosti i normalnosti društvene subordinacije žene. Pri tome valja imati na umu da dekonstrukcija nije destrukcija. Dekonstrukcija nije rušilački fenomen. Dekonstrukcija je proces pozitivnog prevladavanja važećeg aksiološkog obrasca, osvješćivanjem njegove masculine ideologičnosti i neprirodnosti. Osvješćivanjem njegove nepravednosti sa aspekta tekućih procesa javno zagovarane demokratizacije bosanskohercegovačkog društva u tranziciji.
U svojoj suštini obrazovanje je proces aksiološke re-prezentacije svijeta; način viđenja i način vrijednosnog predstavljanja životne i društvene stvarnosti. Mi nikada ne znamo stvarnost kao stvarnost. Onakvu kakva ona jest. budući da naša znanja utiču na našu percepciju, stvarnost je, za nas, uvijek onakva kakvom su nas učili (i naučili), da je vidimo. Stvarnost je uvijek predstavljena stvarnost. Otuda važnost obrazovanja za jednu ne više dominantno masculinu, nego novu – gender stvarnost. Stvarnost životne i društvene ravnopravnosti spolova. A za tu novu stvarnost, stvarnost oslobođenu obrazovne represije muškog poretka, potrebna je "izmjena slikâ u našim glavama".
Ništa se ne događa u 'stvarnom' svijetu, kaže Gloria Anzaldúa, ukoliko se prije toga ne dogodi u slikama koje imamo u svojim glavama. A u našim glavama je prije svega ono što je naučeno u školi*. Obrazovni sistem samo reproducira sadržaje i odnose aktualne stvarnosti. Pedagogizira postojeće kulturne obrasce, tj. reproducira važeće matrice življenja u svrhu njihovog usvajanja i učvršćivanja.
Sadržajno-jezička analiza školskih udžbenika rekonstruirala bi nam kompletnu predstavu o "ulozi polova koju ti udžbenici promoviraju". Takve analize već su rađene u susjednim zemljama. Metodom kvantitativno-kvalitativne analize sadržaja ilustracija i tekstova, u dobivenom rezultatu provedenih istraživanja[19] prepoznat je "patrijarhalni obrazac muško-ženskih odnosa". Inkorporiran u obrazovni sistem taj obrazac direktno odr(a)žava i servisira tradicionalnu formu "neravnopravnosti odnosa među polovima". Odatle polazeći, ovdje dolazimo do pitanja odnosa vjeronauke i gendera u obrazovnom procesu. Gender zagovara princip ravnopravnost spolova i traži njegovo integriranje u obrazovni proces, dok vjerska tradicija odr(a)žava neravnopravnost i inferiornu društvenu poziciju žene.
Šta činiti?
Koliko je ta tradicionalna obrazovna forma životno porazna najbolje svjedoči tipična medijska izjava miss BiH 2003 godine.[20] Završila je Perzijsko-bosanski koledž. Izborom za miss, kaže sva ozarena, "ostvario se moj životni san". Uobičajena za takve prilike, ova nam se bezazlena izjava ne čini spornom sve dotle dok je, kroz prizmu aktualne borbe za princip ravnopravnosti spolova, ne podvrgnemo kritičkoj analizi. U toj ravni, izjava o osvojenoj tituli miss, kao o "ostvarenom životnom snu" jedne mlade djevojke, poprima kritički ozbiljne semantičke konotacije. Titula miss nije titula pameti; nije titula znanja, stručnosti ili opšteljudske vrijednosti. Titula miss, u svojoj suštini, javni je certifikat poželjnosti žene kao ženke. I to je najčešći san (postati miss), prosječne mlade žene zapadnog civilizacijskog kruga.
Zašto?
Zato što biti izabrana za miss predstavlja najbrži način dolaženja do društvenog priznanja; najkraći put do uspjeha i slave. Sve drugo traži više vremena, energije i napora. Biti miss, siguran je način da ti se dive, da te traže i "uvažavaju"; da te slikaju, da te pitaju, društveno promoviraju...Kad pobijediš kao ženka, opraštaju ti to što si "žena". Postaješ prva i muškarci ti se, konačno, klanjaju. Istovremeno, muškarac ne mora biti mister da bi uspio. Žena mora biti miss. Jer mora biti iznad muškaraca da bi im bila ravna. Otuda žestoka borba za tron ljepote i prestižnu titulu. Pažljiviji pogled na novinski kolor-poster nasmiješene missice koja je "ostvarila svoj životni san", umjesto radosti, otkriva izvještačeni osmijeh na licu mlade žene. Osmijeh koji to nije. Grč, nevješto razvučenih usnica, što uokviruju nisku biserno sjajnih zuba, neuvjerljivi je surogat spontanog osmijeha i bolan dokaz takmičarske žestine koja mu je prethodila. To nije osmijeh zadovoljstva, ni smijeh radosti. To je maskirana bol.
Da bi se vinula u visine patrijarhalnog društva, žena ne mora biti ni pametna ni obrazovana. Mora biti najljepša. Za razliku od raznoraznih missica, žene laureati, dobitnice stručnih priznanja i svjetskih znanstvenih nagrada, ne smiješe nam se sa novinskih naslovnica. Te stranice su rezervirane za missice, pjevačice, filmske starletice, top modele... Za ženke, a ne za žene. Na djelu je fenomen grube objektizacije žene. Postvarenja i otuđenja žene. Njenog svođenja na puku tjelesnu stvar. Na objekt najviše erotske žudnje i poželjnosti. Missice su aksiološke žrtve društvenog stereotipa da žena vrijedi samo onoliko koliko vrijedi kao ženka.
Za takvo stanje stvari kriv je i obrazovni sistem koji mladu ženu ostavlja bez neophodne doze kritičke svijesti koja može da se odupre imperativu pragmatsko-medijskog stereotipa – biti miss. Titula miss kratko traje, samo jednu sezonu. Nova miss bira se svake godine. Missica kao missica, živi samo godinu dana. Kao žena, međutim, živi ona čitav svoj ljudski vijek. Zato epizoda "biti miss", može imati nespornu prolaznu vrijednost, vrijednost trenutka, i ne bi smjela biti "životni san" mlade žene. Obrazovanjem, žena bi morala da spozna širu vrijednost svoje privlačnosti: privlačnosti kao kompleksnog ljudskog bića. Miss, kao javno eksponirana privlačnost ženke, treba da bude samo dio (ukupne) ženske privlačnosti. Obrazovanje mora njegovati takvu kulturu življenja i obrazovati za tu vrstu kritičke svijesti. Tada ni titula miss neće biti nikakav "životni", nego samo san izbornog trenutka. Vrijednost žene "kao žene" i vrijednost žene "kao ženke" (miss), nisu iste vrijednosti i treba ih razlikovati. Najprije ona sama, a onda i mi zajedno s njom moramo shvatiti ono što još ne shvatamo:
Žena je Čovjek!
bglavac
irida
edin.kecanovic
