Piše: Adriana Piteša
Foto: Igor Sambolec/CROPIX 

 
Sjedim u sobici u kojoj je čitav jedan zid obložen knjigama. Prvi put imam to zadovoljstvo da radim uz pomoć nečega kao što je zbirka knjiga. Vjerojatno ih nema više od pet stotina, ali sam ih uglavnom sve izabrao. Prvi put otkako se bavim pisanjem, okružen sam priličnim brojem knjiga koje sam oduvijek želio posjedovati”. Tako je nekako pisao Henry Miller u “Knjigama mog života”, djelu posvećenom čitanju, knjigama koje su na njega najviše utjecale i onima od kojih je najviše naučio. Daleko od toga da je Miller bio jedini pisac koji je pisao ljubavna pisma knjigama koje je volio, djelima koje automatski upisujete u neki svoj imaginarni, intimni kanon.

Djelima za koje pamtite čak i gdje ste bili kad ste ih čitali, za koje vam u onom prvotnom oduševljenju nedostaje riječi, a o kojima naknadno možete satima raspravljati.

Knjigama za koje biste voljeli da imate dovoljno pameti i talenta da ih same napišete ili, pak, koja su odredila vaše interese. 

U potrazi za takvim tipom preporuke zamolili smo pisce i one koji pišu o književnosti da naprave svoj izbor njima samima važnih djela, knjiga koja su najviše utjecale na njih. Svaki od naših ispitanika, kao uostalom svi koji čitaju, mogao bi napraviti daleko širi izbor, iz različitih životnih razdoblja, ali tražili smo od njih da ga suze na tri naslova.

 Uz ljetne preporuke novih naslova nije loše da, ako ih dosad niste pročitali, posegnute upravo za nekim od ovih naslova.

Viktor Žmegač Thomas Mann: Doktor Faustus - Roman o razvoju glazbe i moderne kulture, a u isti mah rafinirano, intelektualno djelo o njemačkoj povijesti. Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza - Jedan od najboljih europskih romana 1. polovice 20. stoljeća. Djelo koje vrlo dojmljivo združuje emocionalnu napetost i kulturno-kritički diskurs. Erich Auerbach: Mimeza - Iako je objavljeno prije više od šezdeset godina, to je jedina moderno zasnovana problemska povijest europske književnosti, knjiga koja združuje mikroskopiju i makroskopiju, to jest stilističku analizu i oglede na ukupnost europske kulture od Homera do xx. stoljeća.

Vladimir Arsenijević Henry Winterfeld: Timpetill, grad bez roditelja - Apsolutni hit mog djetinjstva, iz kolekcije dječjih knjiga moje majke, govori o ima-ginarnom gradiću Timpetilu kojim vladaju djeca nakon što se svi roditelji izgube u šumi. Alfred Döblin: Berlin Alexanderplatz - Pročitao prvi put u 16. Turobna ali hiperdinamična Döblinova povijest o nesretnom Franzu Biberkopfu čitanje pretvara u brzu vožnju kroz hiper-ekspresionistički kolaž tvrde i mračne strane Berlina između dva rata. Richard Ellmann: Oscar Wilde - U vrijeme kad je izašao “Wilde”, kao 22-godišnjak sam živio u Londonu. U mom posvema-šnjem londonskom siromaštvu, ta ogromna knjiga zelenih korica bila je najdragocjenija stvar koju sam posjedovao. S ponosom je čuvam.

Filip David Edgar Allan Poe: Priče tajanstva i mašte - Pisac od kojeg sam naučio da se o najstrašnijim, najtajanstvenijim stvarima može pisati jasno, sažeto, jezgrovito, naizgled jednostavno. Franz Kafka: Proces, Pripovjetke - Kafku sam sasvim slučajno otkrio kao srednjoškolac, dok kod nas još nije bio poznat. On je jedan od malobrojnih koji su učinili ono sto je najteže - promijenio je ugao gledanja, otvorio potpuno nove prostore fantastike, iracionalnog, metafizičkog. Jan Potocki: Rukopis nađen u Saragosi - Čudesan spoj pikarskog i avanturističkog romana, stvarnog i nestvarnog, sna i jave, poigravanja sa mogućim i nevjerojatnim, poigravanja s čitateljem, sve ono što je mnogo godina kasnije Borges doveo do savršenstva.

Nadežda Čačinovič Adorno i Horkheimer: Dijalektika prosvjetiteljstva - Djelo objavljeno ‘47 u kojem se nudi i objašnjenje o tome zašto je čovječanstvo umjesto napretka upalo u takvo barbarstvo. Razlog zbog kojeg sam i postala profesorica filozofije. Robert Musil: Čovjek bez osobina - Beskrajno dojmljivo djelo, inteligentno poigravanje fikcijom kojem se možete svako malo vraćati. Doduše, kad su u pitanju knjige koje su me formirale, tu bi svakako ušle i Kästnerove knjige za djecu. Simone de Beauvoir: Uspomene dobro odgojene djevojke - Važna knjiga moje generacije, autobiografija s kojom smo se u određenoj životnoj fazi mogle identificirati. Mogla bih izdvojiti i “Zlatnu bilježnicu” Doris Lessing, ali recimo da je upravo ova knjiga prijelomna.

Ivica Prtenjača Miguel de Cervantes: Don Quijote - Slavni vitez okupirao je moj pubertet u kojem sam bio mnogo manje sklon pobuni i uzaludnoj borbi. Gutao sam stranice ove knjige čak i između dva rukometna poluvremena, u svlačionici. Milan Kundera: Nepodnošljiva lakoća postojanja - Dugo sam se odupirao ovoj knjizi jer su je svi oko mene stalno hvalili. Tad još nisam znao da je često hvale i oni koji je nisu pročitali, i oni koji malo ili ništa čitaju. No,na stranu sve;  pametna i jako fina knjiga koju treba pročitati svake tri godine ponovno. Danijel Dragojević - Čitati Dragojevića posebna je vrsta užitka, rasta i otkrića. U svojoj lakoći, skladu, ljepoti i istini njegove se pjesme i eseji doimaju neprolaznima. I zato za ovim knjigama treba tragati i čitati ih, prepisivati, slati mejlom dragim ljudima, otkrivati ovu nenametljivu i neuništivu ljepotu.

Rade Jarak Danilo Kiš: Bašta, pepeo - Čarolija u kojoj se miješaju životni scenarij i romaneskna fikcija. Kao pisca naučio me nježnosti u pisanju. James Joyce: Uliks - Opširan poput Biblije. Ironičan, a na trenutke težak kao olovo. Seksualno eksplicitan. Njegov književni realizam utjecao je na neke moje životne odluke. George Orwell: Kataloniji u čast - Iako ima puno boljih knjiga, to mi je svjedočanstvo iz građanskog rata, precizno i vrlo “vidljivo” pisano, otvorilo jedan procjep u tumačenju svijeta, svu laž raznih političkih opcija.

Jagoda Marinić Max Frisch: Stiller - Pokazao mi je kako autobiografija utječe na pisanje i obrnuto. Uveo me u “autobiografsku atmosferu” u kojoj nikad ne znaš što je u knjizi posljedica piščeva života a što ne. Julio Cortázar: Školice - Oslobodio je intelektulnog pisca od toga da bude samo intelektualac. Njegova proza je bekrajna pjesma, zaplet atmosfera, knjige područja fanatazije i slobode. Te mi je darove Cortázar ostavio u naslijeđe i kao spisateljici i kao čitatelju. Alejandra Pizarnik - Predivna argentinska pjesnikinja koja mi je pokazala kako slaviti ljubav i život, smrti usprkos.

Andrej Nikolaidis Voltaire: Candide - Nevjerovatna knjiga, tako odmjerena u svom pretjerivanju. Bez te knjige nikada ne bih napisao “Mimesis”. Bez “Candidea”, teško da bi bilo Celinea i Houellebecqa - svakako ne ovakvih kakve znamo. Thomas Pynchon: Smrt i milost u Beču - Ova knjiga Pynchonovih priča, osobito naslovna i "Entopija", pomogle su mi da, manje-više normalan, preživim devedesete. Naslovna priča i, prije svih, "Entropija" - kakvo krasno mjesto za bijeg i skrivanje. L. N. Tolstoj: Ana Karenjina - Kako mi sad izgleda, vjerovatno najveći roman.

Boris Perić Ludwig Wittgenstein: Logičko-filozofski traktat - Knjižica za svaku priliku,čiji britki fragmenti vraćaju vjeru u intaktnost svijeta. Rainer Maria Rilke: Devinske elegije - Apsolutan biser svjetske poezije, nakon čije lektire čovjek, ma koliki ignorant bio, ne može ostati ravnodušan prema anđelima. Fjodor Mihajlović Dostojevski: Zločin i kazna - Majstorsko svođenje realnog svijeta na granice svijesti, u kojima se zločin razotkriva kao ubijanje agenta one druge, zle zbilje, koju svojim političkim i životnim maštarijama želimo ukinuti, ali joj redom postajemo žrtvom. Stoga bi na ovom mjestu mogli stajati i Camusov “Stranac” ili Handkeov “Strah golmana pred jedanaestercem”, princip je ionako isti.