Katolik sam i volim Harryja Pottera
Piše: Matej Vidaković
Već sam se dugo bavio mišlju da napišem ovakav tekst. Dijelom što sam zaista veliki fan Harryja Pottera, dijelom zato što se smatram praktičnim katolikom, a imam i puno prijatelja (također katolika) koji su isto tako ljubitelji tog dječaka s ožiljkom na čelu, kojega je stvorila J. K. Rowling dok je bila samohrana majka na socijalnoj pomoći i koji je barem za nju zaista učinio veliku čaroliju, učinivši je milijunašicom.
No, ako želimo biti iskreni – učinio je Harry čaroliju i za nas. Njegovim su podvizima protkane naše najljepše godine djetinjstva i ranog puberteta, a zajedno s Ronom, Harryjem i Hermionom stasali smo i mi, susrećući su uvijek iznova s Hogwartsom, mjestom koje je za nas zaživjelo već i sa stranica knjige, prije nego što je prvi film uopće i bio snimljen, provlačeći se s Harryjem podzemnim hodnikom prema Hogsmeadeu, učeći s njime prve čarolije, ali i prolazeći prva zaljubljivanja…
Vjerujem da nas je upravo zato, nas “izgubljenu generaciju Y” i one malo mlađe, posebno pogodila hajka koja se od strane Crkve digla protiv Harryja Pottera u svakom njegovu obliku.
Crkva (neke njezine strukture, točnije) je nastupila vrlo oštro. Sjećam se s kakvom smo nevjericom slušali o javnim spaljivanjima knjiga koje su provele neke izrazito konzervativne zajednice u Americi. Temeljna zamjerka bila je ta “da Crkva ne razlikuje između bijele i crne magije, dok se u djeci nastoji pobuditi osjećaj da je magija ispravna i nešto prihvatljivo”. Najpoznatiji vatikanski egzorcist Gabriele Amorth bio je poprilično žestok proglasivši Harryja gotovo pa doslovno “sotoninim proizvodom”, a čak se i cijenjeni kršćanski pisac Michael D. O’Brien oborio na serijal s pričama o “novom poganstvu” i “ratu za duše naše djece”.
Osobno, posjedujem sve knjige o Harryju Potteru. Sve stoje na polici, u mojem regalu, kupovane su točno kada su i izlazile na hrvatskom tržištu. Posjedujem i sve filmove o Harryju Potteru na originalnim dvd-ovima. I dan danas te su mi knjige među najdražima uopće, a ne samo onima koje pamtim iz djetinjstva. Ali što odgovoriti? Što reći onima koji i dalje u “potterovštini” vide nekakvo poganstvo od kakvoga mladi katolici trebaju zazirati?
Prvo, što se tiče napada o “bijeloj i crnoj magiji” on je posve neutemeljen. Magija je u svijetu Harryja Pottera samo temelj na kojemu počiva vječna borba dobra i zla i u takvom se smislu ona može okarakterizirati kao “crna ili bijela”, ali je magija sastavni dio svake bajke ili dječje priče. Znači li to da trebamo djeci braniti i “Pepeljugu” jer se u njoj pojavljuje Dobra Vila (koja, gle čuda, koristi magiju) ili bilo koju od Grimmovih bajki? Znači li to da Tolkienova “Gospodara prstenova” koji je u zadnje vrijeme često apostrofiran radi svoje “kršćanske dimenzije” onda tek moramo pokopati? Znači li to da ljudski um više ne priznaje kako su bajke samo životna metafora, narativi koji šalju dublje poruke od toga jaše li netko na metli ili vitla li mačem ubijajući orke? Istina, postoji opasnost kod mentalno labilnih osoba od nekakvog oblika fanatizma, ali luđak bi se zatvorio u “svoj privatni Hogwarts i počeo miješati vlastite napitke” i da ga nije u tom obliku našao u Harryju Potteru, kao što bi se luđak da nije vidio luk, vjerojatno pretvarao da je repa, da je repu ikada prije vidio. Treba li spominjati i to da se tu zaista radi o manjini?
Isto tako, sve optužbe za nekakvo “novo poganstvo” su čista besmislica. Što ostaje kad se skinu fasade letećih auta, čokoladnih žaba, zmajeva ili čarobnjačkih dvoboja sa bajkovite priče J. K. Rowling? Ostaje predivna priča o žrtvi, o ljubavi, o odrastanju, o prijateljstvu… Harryjeva se majka za njega žrtvuje, spašavajući činom ljubavi svojega sina. Harry se sam, na kraju posljednje knjige, suočavajući se s Voldemortom, pristaje žrtvovati (prihvaćajući svoju smrt, kako bi pripomogao uništenju Gospodara Tame) u čemu čak i ako zanemarimo “kristovsku simboliku” (ako ćemo već “tjerati kera” s Bilbom i Frodom) nalazimo glasno i jasno ono: “Nema veće ljubavi od ove, ako tko život svoj položi za prijatelje.”
Pa i primjerice, u drugom dijelu, “Odaji tajni”, kada Dumbledore u jednom trenu kaže: “Svakome će u Hogwartsu biti dana pomoć, ako je zatraži”, to neodoljivo vuče prema: “Ištite i dat će vam se.” I sam čin Harryjeva izvlačenja mača iz klobuka u borbi s baziliskom predstavlja zapravo čin vjere. Da ne spominjem Harryja Rona i Hermionu kao sliku prijateljstva, u kojemu je uvijek posve oličeno i ono ljudsko – najbolje, ali ponekada i najgore. I dalo bi se tako u beskraj…
Na kraju – ja volim Harryja Pottera. I uvijek sam ga volio i uvijek ću ga voljeti. Bio je moj najbolji prijatelj godinama. Ali iznad svega, ja volim Krista. A nikada nisam naišao na sukob između njih dvojice. Dapače, prije nego što sam se uopće počeo otvarati Kristu odgovarajući mu s: Da!, Harry me naučio mnogim stvarima koje je Krist kasnije produbio. Harry me naučio biti čovjek. Otvarajući korice svake od sedam knjiga, ne samo da sam rastao, nego mi je taj prolaz omogućavao da se nađem u jednom zaista čarobnom svijetu, bajkovitom svijetu, da upoznajem desetke drugih ljudi, da s njima prijateljujem, smijem se Ronovim opaskama, divim se Hermioninoj domišljatosti, pitam se kamo su sakriveni svi horkruksi, u jezi gledam kako Dumbledore pada s Astronomske kule…
Meni osobno nije teško vidjeti da su za napade na Harryja odgovorne one struje koje posve nisu razumjele što to znači odrastati u “high-tech” razdoblju, lišenom čak i popularne kulture na kakvu su generacijama prije nas bili navikli. Oni koji nisu razumjeli da je za magiju kakvom nas je Harry začarao odgovorno nešto posve drukčije od “novog poganstva” ili raznih sotoninih poslova. Oni koji nisu razumjeli da nas je začarala dobra knjiga (jer J. K. Rowling zna pripovijedati, u rangu najboljih romanopisaca današnjice, i po priznanju čak i najuglednijih kritičara), oni koji nisu razumjeli da su nas ponijeli čovječnost i vrline Weasleyjevih koji su siromašni, ali su uvijek raširenih ruku dočekivali svakoga, dijeleći sa svima od svoga siromaštva…, oni koji nisu razumjeli da nas je ponijela Hermionina odvažnost, da ostaje uz Harryja i u najtežim situacijama…, oni koji nisu razumjeli da smo mi zajedno s Harryjem osvajali metlobojske utakmice, upadali u Ministarstvo magije, jahali na hipogrifu…
Dok se ne zatvore stranice knjige. A što onda? Onda je ostajao okus bajke, predivne priče i ono što smo iz nje učili. Ustrajati, boriti se za dobro, žrtvovati se (a nije li žrtva jedan od principa na kojima počiva čitavo kršćanstvo) i vjerovati u magiju. Ne, ne magiju koja izlazi iz čarobnog štapića. Nego onu magiju koja izlazi iz ljudskog srca. A takve magije u Harryju Potteru ima više nego igdje drugdje.
http://www.vjeraidjela.com/katolik-sam-i-volim-harryja-pottera/