Papa Benedikt XVI. pozvao je k sebi umjetnike. Više od 500 ih se odazvalo. Sastat će se 21. studenoga, o 45-godišnjici sličnog susreta umjetnikâ s Pavlom VI. Naravno, to je Vatikan, pa nemojmo očekivati neku žustru i ravnopravnu raspravu, nego jedan Papin govor, napisan unaprijed, i poneki govor pozvanih, odobren unaprijed.

Bez obzira na to tradicionalno amputiranje svake spontanosti i svakog istinskog dijaloga - pozitivno je da u Vatikanu vide da nešto nije u redu.

Velika djela arhitekture, kiparstva, slikarstva i glazbe vezana su uz religije i sadržajem i duhom. To je zasvjedočeno i prije kršćanskih crkava (pogledajmo hram u Abu Simbelu, Partenon itd.) i mimo njih (eno Angkor Vat, Taj Mahal), ali kroz duga stoljeća je umjetnost Zapada živjela i cvala u simbiozi sa svojim crkvama.

Ne samo zahvaljujući kapitalu koji je crkvi kao ustanovi omogućavao da bude trajni mecena, nego i zahvaljujući vjerskom duhu samih stvaralaca, pa i u prilikama gdje niti je crkva bila naručitelj, niti je umjetnik bio zagriženi vjernik (poslušajmo samo Requiem koji je skladao Verdi, ili još prije istoimenu misu masona Mozarta).

Kapital postoji i danas - ako nigdje, a ono u arhitekturi: eno se crkve grade i grade. U svoj toj množini hramova, na primjer katoličkih, kada ste zastali pred nekim takvim novijim zdanjem i rekli sami sebi zadivljeno: lijepa li je ova crkva? Ako me sjećanje ne vara, posljednju katoličku katedralu koja je našla mjesto u kolektivnoj antologiji ljepote projektirao je u Brasiliji komunist Oscar Niemeyer.

Građena je 1958. - 1970. i idealno prikazuje ruke koje streme Nebu. Zapravo, u cijelom rasponu od Gaudíjeve anakrone ali impresivne Sagrade Familije, koja se sveudilj gradi od 1882. pa do danas, na prste se mogu nabrojati crkvena zdanja koja bi se mogla uvrstiti u nesporno lijepa, a kamoli ona koja zapanjuju divotom.

Davno, prije četrdesetak godina, sjedio sam na zagrebačkome Muzičkom biennaleu, slušao neku skladbu u kojoj nisam bio kadar razabrati ama baš ništa ni smislenoga ni lijepoga. Uvjeren da je problem u meni, u nedostatku obrazovanja, pokušavao sam mentalno te zvuke pretvoriti u partituru da bih eventualno iz nje nešto razabrao, ako ne baš shvatio. Trgnuo me šapat Dragutina Gostuškoga koji mi je na uho rekao: “Šta neko mora da ima u duši da ovako komponuje!” (u prijevodu: “Što li je u duši onoga koji tako sklada!”). Osvijetlio mi je problem s druge, bitne strane.

Lako je shvatiti ideju Boga (odnosno Gospe) koju ima Niemeyer, premda ateist: čvrstog a prozračnog stremljenja uvis, rasta ka boljemu, skladnoga već u intenciji. Ali što je u duši onih koji grade ružne crkve, bezdušne tvorničke hale s križem koji se doima slučajnim, suvišnim u toj mrzloj bezidejnoj pustoši, ili monumentalni kič kao trajan znamen ispraznosti?

Kakvom Bogu to grade, kakva Boga imaju u svojoj duši? Mogu pojmiti veličanstvenog Boga kome su kupolu projektirali Isidor iz Mileta i Antemije iz Tralesa, odnosno tisućljeće kasnije Brunelleschi, Bramante, Michelangelo, ili put kojega su uperili svoje crkve Trdat, Suger, pa za njima sva gotika, još lakše mogu pojmiti intimnog Boga stisnutoga kao oca s nevoljnicima u oskudici u Sutrojici (koju sam u nevjerici otkrio kao dječak, tada još urušene kupole, na Skalicama) ili u tek nešto većemu Svetom Mikuli, mom imenjaku, u Velom varošu. Mogu razabrati ritualnog, teatralnog Boga baroknih zdanja koja ne ćutim svojima. Ne mogu shvatiti Boga mnogih modernih misnih prostora, ili se bojim shvatiti tu ideju ako korespondira s birokratskim, otuđenim skladištima bez duše i duha.

Nedavno je oveća skupina katoličkih umjetnika i intelektualaca obznanila na Internetu svoj apel Papi ( Appelloalpapa.blogspot.com) u svrhu “povratka na autentično katoličku svetu umjetnost”. Oni zdvajaju nad sadašnjom crkvenom arhitekturom, ali ne vide da bi bilo bolje ni sa slikarstvom ni sa skulpturom, ni s vitrajima, ni sa crkvenom glazbom. Prigovaraju što naručitelji i izvođači slijede efemerne mode, vide u tome odsjaj “liturgije degenerirane u show” (kako je sam tadašnji kardinal Ratzinger jednom ocijenio). Vide umjetnost koja “ne potiče nježan i oživljavajući susret s jedinim zbiljskim Bogom”, nego ga “stalno priječi i izopačuje”.

Eto, ni katolici iz svijeta duha ne ćute u sadašnjoj crkvenoj umjetnosti - od arhitekture do glazbe - ni duha, kamoli Duha, koji ćuhne kud hoće. Zašto ga nema?

Inoslav Bešker

07.11.2009.

www.jutarnji.hr