PROČITANO

831

PUTA

OD 14.01.2018.

Kako se obraniti od nasrtaja neokolonijalizma

U povodu početka “lustracije” u našoj Katoličkoj Crkvi, dobro je podsjetiti na neke gotovo proročanske riječi pok. nadbiskupa Alojzija Stepinca: “U tom smislu, što ćemo se svojim vremenitim dobrima služiti prema sudu zdrava razuma...”, te: “I onda recimo što nam glas savjesti zapovijeda” (v. Glas Srca Marijina i Isusova, od listopada 1963., str.10). Iz tih pastirskih poruka uzoritog Kristova sljedbenika vidi se da je, živeći životom usporedivim sa sudbinom apostola Pavla, svojim vjernicima i iz dubine robijaške izolacije slao poruke slične sadržaju Pavlove I. poslanice Korinćanima, posebno slične onoj lijepoj Pavlovoj misli, retoričkom pitanju: “Zašto bi savjest nekoga drugog određivala moju slobodu?” (Kor. I. X. 29).
Ni kao biskup ni kao nadbiskup, a još manje kao kardinal Crkve Sveopće, Alojzije Stepinac nikada nije pozvao ni svoje sunarodnjake ni svoje vjernike da “u jednu ruku uzmu križ, a u drugu pušku” i ne samo zato što su pojmovi “križ” i “puška” antinomije. Jer zar ne reče Krist - “tko mačem siječe od mača i gine”. Domovinsku dužnost, naime, mora obavljati svaki građanin svoje zemlje, bio on katolik ili pripadnik neke druge vjere ili ateist - u tom smislu, puška je obvezno obrambeno sredstvo svog Roda u svom Domu.
No, izjava kardinala Stepinca da katolici ne žele uništenje svojih neprijatelja, negoli njihovu preobrazbu, postaje i ovih dana, na Bliskom istoku, gdje ponovno zavlada govor mržnje i grom oružja, misao vodilja za izlazak iz tih najnovijih “strahota zabluda”. A izjava ruskoga predsjednika Putina da nakon optužbe “osvajanja svijeta militarističkog komunizma”, zavlada i logika “osvajanja svijeta militarističkog kapitalizma”, zavrjeđuje svu našu pozornost iz više razloga. Tko je mogao i pomisliti da će se dvije vodeće komunističke zemlje, Rusija i Kina, svojim djelovanjem ovih dana, pozivati na međunarodno pravo i to u međunarodnim institucijama, i tako postati predvodnice u osudi porobljavanja i antimilitarizma? Je li tu riječ o inverziji odnosa sile i logike prava i o preobrazbi komunističkoga militarizma u ponašanju egzorciranih vođa u teškoj ljudskoj zbilji koju zamagliše opsjednuti lažima i mržnjom? Ili je tu riječ o vukovima u ovčjim mješinama...
Sloboda u jednoj pravnoj državi očituje se u slobodi savjesti i jamstvo prava na istinu u tisku pravne države i elektronskim medijima ne može biti nikakva koncesija koja se jednima može dati, a drugima oduzeti. Ako se već govori o demokraciji, ona je besmislena bez istine.
U zemlji u kojoj ne djeluje vladavina prava, onima koji su privrženi istini ne omogućuje se pravo da putem elektronskih medija pokažu svoje lice i iznesu svoje svjedočanstvo o onome što su proživjeli u komunističkom paklu kad su - ovi isti tipovi - bili u onoj vlasti. U neslobodnoj zemlji se građanima nude kule u oblacima i lažna obećanja kojima im se nudi sloboda tamo gdje im je ona štetna (ubijanje zametaka u utrobi majke) a oduzima im se sloboda tamo gdje bi im ona pomogla da točno shvate tko stoji iza lažnih izjava, a kome se ne dopušta da ih javno kritizira, što bi omogućilo stabilnost društva i duševno zdravlje ispranim mozgovima. Sloboda koja sterilizira jedno društvo gora je od planova njegovih neprijatelja. A što reći o onim zemljama koje ozakonjuju ubijanje djece i sankcioniraju svako iznošenje sumnje u laičke dogme? Moralno ubijanje ljudi u tišini izolacije anonimnih još je gora i od komunističkih i od fašističkih zločina.
U cirkusima se ne jačaju ni nada u boljitak ni vjera u spasonosnost istine, tamo se raznim marifetlucima zavaravaju ljudi svraćanjem pozornosti na zavodljive mjehure sapunice i onda kad sjede na upaljenim bombama. Svijet sve više postaje sličan aleatornoj logici i mafijaškim intrigama Las Vegasa.
Splačine ispranih mozgova, nakon urušenja “naučnoga socijalizma” rasprskivanjem marksističkih mjehura sapunice, sad mogu kurativno poslužiti kao serum za suzbijanje daljnje erozije zdrava razuma i u njima i oko njih. No, gdje naći bivše fanatike koji bi se, poput apostola Pavla ili disidenata, “hvalili svojim slabostima” i tako pomagali drugima da ne idu stranputicama iz kojih su oni jedva izgrljali. Naprotiv, učenici Jožine dijaljektičke škole, vrlo metodično i intenzivno rade na povratku u besmisao iz kojeg smo jedva izgrljali i njih sa sobom izvukli iz živoga pijeska...

Akademik Mirko Vidović

Preuzeto sa:

http://www.fokus-tjednik.hr/vijest.asp?vijest=595