Uz egipatske hijeroglife, klinasto pismo spada među najstarija poznata pisma. Prethodilo je još uvijek nepoznatom feničkom, takozvanom “linearnom B” pismu. Egipatske hijeroglife uspio je odgonetnuti Champollion, dok je feničko još uvijek zagonetka. Izronivši iz zaborava, klinasto je pismo u XVII. stoljeću postalo predmetom velikog interesa širom svijeta, tako da se ne može reći kako ga je odgonetnula jedna jedina osoba. Bio je to podvig mnogih ljudi koji se međusobno nisu čak ni poznavali.

Klinasto pismo je pismo Sumerana, prve poznate visoko razvijene kulture čovječanstva, za koju se pretpostavlja da je postojala oko V. i IV. tisućljeća prije Krista. Svoja su dostignuća ostavili zapisana na bezbrojnim glinenim pločicama. Razvili su način pisanja kojim su se nakon nestanka njihove civilizacije služili i drugi narodi s ovoga područja. Asirci i Babilonci prihvatili su sumersko pismo i ono je danas svjedok njihovog vremena. Posljednji u nizu mnogih naroda koji su se koristili sumerskim pismom bili su Perzijanci: oni su ga prihvatili u VI. st.pr.Kr. i prilagodili svom jeziku. Klinastim pismom napisani tekstovi ispunjavali su zidove kraljevskih palača u monumentalnom Perzepolisu, gradu-središtu perzijskog carstva u koji su mogli ući samo pozvani. Od njega su ostale samo ruševine koje svjedoče o nekad moćnom kraljevstvu koje se prostiralo od Indije do Nila. Zapisi na zidovima ruševina, pisani neobičnim pismom na nepoznatom jeziku, mogli su govoriti o njegovoj prošloj slavi, ali ih nitko nije razumio.

U novije se vrijeme tim zapisom prvi pozabavio talijanski putopisac Pietro della Valle u XVII. stoljeću. Njegov prijepis nije bio dovoljno vjeran za početak bilo kakvog istraživačkog rada, ali je pobudio zanimanje mnogih znanstvenika i budućih odgonetača klinastog pisma. Nakon toga je 1711. godine Jean Chardin (kasnije Sir John Chardin), izvanredno obrazovani sin francuskog draguljara i sam glavni draguljar na britanskom dvoru, u svom putopisu iz Perzije pažljivo i precizno kopirao jedan mali zapis koji je pronašao u ruševinama Perzepolisa.

Budući da su dijelovi ovog teksta bili različitog stupnja složenosti, jasno se moglo zaključiti da natpis sadrži tekstove pisane na različitim jezicima, ali istim klinastim pismom. Ustanovilo se da su ta tri jezika staroperzijski, elamski i babilonski, ali do odgonetanja pisma predstojao je dug put. Naime, gotovo je nemoguće odgonetnuti neki tekst ako ne poznajemo ni jezik ni pismo kojim je pisan, kao što je bilo u ovom slučaju. Staroperzijski, a još prije elamski i babilonski, bili su odavno zaboravljeni jezici, dok je klinasto pismo bilo prava zagonetka. Da bi odgonetanje pisma moglo započeti, bilo je potrebno kopirati i izdati sav raspoloživi materijal. Čast je pripala njemačkom geodetu Carstenu Niebuhru, članu znanstvene ekspedicije koju je danski kralj Frederik V., veliki zaštitnik kulture i znanosti, poslao na Bliski istok. Tako se 1761. godine Carsten uputio na ekspediciju koja je trajala gotovo sedam godina i koja je proputovala Bliski istok, Egipat, Arabiju i Siriju, mjereći, prikupljajući podatke i crtajući. Već je bilo prikupljeno mnoštvo podataka kada je malarija u godinu dana pokosila jednog po jednog Carstenovog sudruga. I sam Carsten teško se razbolio, ali se uspio oporaviti i u ožujku 1765. godine posjetiti Persepolis. U tri i pol tjedna prepisao je cijeli tekst sa zidova palače i to tako dobro da je na njemu otada pa do danas bilo vrlo malo ispravki.

Po povratku u Dansku, Niebuhr se prihvatio pažljivog proučavanja napisa. Uočio je da se radi o tri različita zapisa i da su se oni na svim pronađenim zapisima uvijek jasno razlikovali. Podijelio je tekstove u tri skupine prema načinu pisanja, nazvavši ih skupinom I., II. i III. Zatim je posložio zajedno sve ono što je pripadalo skupini I. i pažljivim je uspoređivanjem došao do toga da se radi o 42 znaka nekog alfabeta. Niebuhr nije mogao proniknuti dalje od toga. Kad je 1777. godine objavio svoj rad, druga su dva istraživača neovisno jedan od drugome započeli raditi na tom problemu. Bili su to Olav Tychsen iz Rostocka u Njemačkoj i Friedrich Münter iz Kopenhagena. Tychsen je uočio da se znak u obliku dijagonalno postavljenog klina u tekstu učestalo ponavlja i pretpostavio da je to znak za odvajanje riječi. Münter je samostalno došao do istog zaključka. Ovo je otkriće bilo vrlo značajno jer je predstavljalo korak dalje u slaganju mozaika nepoznatog pisma. Tychsen je ispravno uspio pročitati znakove za A, D, U i I, a Münter znak za B. Tychsenov napor da protumači cijeli tekst nije uspio, velikim dijelom zbog pogrešne povijesne poveznice: nastanak teksta smjestio je u vrijeme dinastije Parsa (246.-227.g.pr.Kr.) umjesto u vrijeme dinastije Ahemenida (538.-465.g.pr.Kr.), kako je to učinio Münter. Oni se, međutim, nisu puno više približili željenom cilju, tj. odgonetanju bilo kojeg dijela zapisa. Došlo je do ozbiljnog zastoja na cijelom slučaju. Bile su potrebne nove metode, svjež istraživač, strpljiv, ustrajan, sa sposobnošću kombinatorike, povezivanja, s osjećajem za povijest i arheologiju.

Godine 1802. godine knjižničar Sveučilišta u Gottingenu nagovorio je Georga Friedricha Grotefenda da se prihvati tog zadatka. Ovaj njemački učitelj bio je nadaren lingvist i izuzetno spretan u rješavanju jezičnih zagonetki. Već je bio objavljivao radove o dva drevna italska dijalekta (toscanskom i umbrijskom), ali nije poznavao orijentalne jezike. Pošao je od pretpostavke da se radi o tri jezika i da je prvi od njih staroperzijski, jezik iz doba Ahemenida, koji su podigli spomenute palače i dali urezati navedene  zapise. Za početak je odabrao dva od tih staroperzijskih napisa i stavio ih jedan uz drugi. Često ponavljanje istog znaka u njima ukazivalo je da se radi o sličnom sadržaju. Koristio se vrlo jednostavnom, ali pouzdanom metodom, i budući je napredovao korak po korak, mogućnost pogreške bila je vrlo mala. Münter je u svim perzijskim tekstovima uočio riječ koja se pojavljivala u dva oblika: dugom i kratkom. Ta se ista riječ pojavljivala u dva Grotefendova teksta u dugom i kratkom obliku. Münter je sugerirao da ta riječ znači “kralj” u kratkom i “kraljevi” u dugom obliku, a kada se ta dva oblika riječi pojavljuju zajedno, tada znače “kralj kraljeva”. Nadalje, Grotefend je otkrio frazu za koju je pretpostavio da znači “veliki kralj, kralj kraljeva.” Naime, u sasanidskim zapisima prva je riječ uvijek bila kraljevo ime, iza čega je slijedilo “veliki kralj, kralj kraljeva”. Kod Herodota je pronašao popis perzijskih kraljeva i iz tog je popisa odabrao trojicu vladara koji su se uklapali u postojeće okvire: Histasp, Darije i Kserks. Prema njegovoj hipotezi, ime na početku napisa br. 1 bilo je Darije. On je preveo neke dijelove teksta kao što slijedi:

“Darije, veliki kralj, kralj svih kraljeva... sin Histaspov...”

“Kserks, veliki kralj, kralj svih kraljeva... sin kralja Darija...”

Darheush, oblik koji je proizvoljno odabrao za Darija, (ispravno je Daryavush) omogućio mu je razotkriti slova D, A, R, SH. Bilo je to izvanredno otkriće jer je tu ležao ključ odgonetanja triju drevnih jezika. Tek je mali broj ljudi uspio doći do otkrića značajnih i za povijest i za filologiju. Ipak, nije mu bilo suđeno prevesti cijeli tekst niti doći do značenja riječi o kojima je samo nagađao.

Rasmus Christian Rask, danski profesor orijentalistike, jezičar koji je usavršio 25 jezika i dijalekata, a približno toliko ih je proučavao, nastavio je njegov rad i otkrio nastavke za množinu u perzijskom jeziku.

Eugène Burnouf, francuski orijentalist i profesor sanskrtskog jezika koji je Europu upoznao s religijom i starim iranskim jezikom Aveste, značajno je doprinio slaganju mozaika. Zahvaljujući njegovim istraživanjima liturgijskog teksta Yasna iz Aveste, i proučavajući popis perzijskih geografskih naziva pronađen u Naksh-i-Rustamu, gotovo u jedan mah razotkrio je sve znakove perzijskog alfabeta.

U isto vrijeme kad i Burnouf, eminentni norveški stručnjak za sanskrt Christian Lassen otkrio je da bi strogim pridržavanjem Grotefendovog sistema neke riječi bile gotovo potpuno bez samoglasnika pa bi ih bilo nemoguće izgovoriti. Ovo je Lassena dovelo do otkrića da staroperzijski znakovi nisu bili u potpunosti alfabetski (npr. "b"), nego da su barem djelomično i slogovni (npr. “bu”).

Tijekom tridesetgodišnjeg razdoblja odgonetanja pisma, od prvog Grotefendovog eseja objavljenog 1802. do objavljivanja Lassenove knjige 1836. godine, bilo je više skeptika nego onih koji su vjerovali u rezultate odgonetanja. Još se jednom počela osjećati potreba za drugim tipom istraživača koji će zaključiti slučaj odgonetanja klinastog pisma, a taj je bio u poslu kad su se pojavili rezultati Lassenovih istraživanja.

Henry Creswicke Rawlinson je kao vrlo mlad otišao u službu Istočnoindijske kompanije u Indiju. Tamo je naučio nekoliko indijskih govornih jezika, a poznavao je i perzijski. Godine 1833. otišao je u Perziju gdje je radio na reorganizaciji perzijske vojske. Tijekom jedne vojne vježbe slučajno se našao u blizini nekih starih perzijskih zapisa u Hamadanu (Ectabana). Privukao ga je neobičan tekst pa ga je počeo prepisivati, a kasnije i odgonetati. Znao je vrlo malo o dugogodišnjem radu na tom predmetu u Europi. Ne zna se točno kad je došao do informacija o Grotefendovom radu, ali je u svakom slučaju nesumnjivo da je neko vrijeme radio posve neovisno. Njegova je metoda nevjerojatno nalikovala Grotefendovoj. Iskopirao je dva trojezična napisa i odmah shvatio da ispred sebe ima tri jezika. Godine 1839. o svojoj je metodi rekao sljedeće:

“Kad sam počeo uspoređivati i ispisivati ova dva teksta (ili bolje rečeno perzijske ulomke, jer, budući da su dijelovi pisani perzijskim jezikom zauzimali glavno mjesto na svim pločicama, a upisani su najjednostavnijim od tri oblika klinastog pisma, prirodno su prvi dospjeli na red za obradu), otkrio sam da se znakovi, osim na nekim mjestima, potpuno podudaraju. Jedini razuman zaključak koji bi objasnio iskakanje i nepodudaranje pojedinih dijelova, jest da oni predstavljaju osobna imena. Dalje navodim da se u prva dva teksta pojavljuju samo tri takve grupe znakova; jer se znakovi koji se pojavljuju na drugom mjestu u jednom tekstu podudaraju sa znakovima koji se nalaze na prvom mjestu u drugom tekstu. To navodi na misao da oni donose ime oca kralja koji se ovdje slavi. To služi ne samo povezivanju tih dvaju tekstova, već, ako prihvatimo da su to doista vlastita imena, označavaju genealoški slijed. Zaključak koji prirodno slijedi je da sam, dobivši ta tri imena, dobio imena triju uzastopnih generacija perzijske monarhije; tako se poklopilo da su tri imena Histasp, Darije i Kserks, koje sam po redoslijedu nasumce prve pokušao dodijeliti tim trima grupama znakova, potpuno odgovarala, i zaista bila točan odabir.” (Rawlinson, Memoari)

Rawlinsonov sljedeći angažman bilo je kopiranje velikog napisa na stijeni pokraj Behistuna, nedaleko današnjeg iračkog grada Hamadana. Behistunsku stijenu prvi je put vidio 1835. godine, ali kako je sam napis bio nekih 100 metara iznad zemlje i gotovo nepristupačan, proučavao ga je pomoću dalekozora. Središnje mjesto na behistunskoj stijeni zauzima reljef koji prikazuje kralja u nadmoći nad svojim zarobljenicima. Uokolo reljefa uklesan je trojezični tekst visok 15, a širok 25 metara.

Privučen zapisom na stijeni usredotočio se na otkrivanje njegovog značenja, bez obzira na teškoće i opasnosti vezane uz uspon. "... Premda je Francusko povjerenstvo za starine u Perziji izjavilo prije par godina da je nemoguće kopirati behistunski napis, ne bih rekao da je uspon do mjesta gdje se pojavljuje napis velika stvar. Kad sam živio u Kermanshahu prije petnaest godina i bio aktivniji nego danas, često sam se penjao na stijenu tri-četiri puta dnevno bez pomoći konopca ili ljestava, bez ikakve pomoći, bez ičega. Tijekom mojih kasnijih posjeta ipak sam za uspinjanje i spuštanje počeo koristiti konopce." (Rawlinson, Archaeologia, 1853.)

Behistunska stijena koja nosi zapis o perzijskoj povijesti, kao što se kasnije spoznalo, za klinasto je pismo poput Ploče iz Rozete za hijeroglife jer je njeno odgonetanje bio značajan ključ za razotkrivanje klinastog pisma.

Rawlinson je 1838. godine Kraljevskom azijskom društvu u Londonu poslao prijevod prva dva paragrafa perzijskog teksta, navodeći Darijevo ime, titulu i rodoslovlje. Ovo je bio prilično mučan posao jer je do toga došao bez poznavanja starih jezika koji su prethodnim europskim istraživačima bili poznati. Prijevod je u Londonu izazvao pravu senzaciju. Sada kad je postao poznat, mnogi su mu požurili poslati kopije svega što je na tu temu izdano u Europi. U ruke su mu tako došli radovi Burnoufa, Niebuhra i drugih. Zahvaljujući toj pomoći uslijedio je brzi napredak, pa je u zimu 1838. - 1839. godine njegov alfabet staroperzijskog jezika bio gotovo kompletan. Godine 1839. bio je u Bagdadu, njegov rad je bio napisan i spreman za objavljivanje, ali on je čekao i nadao se rasvjetljavanju nejasnoća, revidirajući znak po znak s beskrajnom strpljivošću. Planirao je objaviti svoj rad u proljeće 1840. godine, ali je iznenadnim poslom političkog agenta premješten u Afghanistan. Istraživanju se vratio 1843. godine po povratku u Bagdad. Tamo je dobio Westergaardove korekcije prijevoda perzepoliskog napisa, da bi se potom uputio u Behistun kako bi popravio svoje vlastite kopije teksta. Napokon je, nakon mnogih odlaganja i obeshrabrenja, 1846. godine objavio svoj rad o staroperzijskim napisima, u kojem je po prvi puta dao gotovo kompletan prijevod perzijskog teksta s behistunske stijene. Time je iz tame izronio dugo vremena zagonetni tekst i donio nam komadićak povijesti:

“Ja sam veliki kralj Darije, kralj kraljeva, kralj u Perziji, kralj zemalja, sin Histaspov, unuk Arsamov, Ahemenid.

Govori kralj Darije: Moj je otac Histasp; Histaspov je otac Arsam; Arsamov je otac Ariaramnes; Ariaramensov otac je Teisp; Teispov je otac Ahemenid.

Govori kralj Darije: Zbog toga se zovemo Ahemenidi. Od davnih smo vremena ugledni. Od davnih je vremena naša obitelj kraljevska.....”

...

"Govori kralj Darije: Ovo su zemlje koje su mi pripale; milošću Ahuramazde ja sam postao njihov kralj: Perzija, Suza, Babilon, Asirija, Arabija, Egipat, (zemlje) na moru, Sparda, Jonija, [Medija], Armenija, Kapadokija, Partija, Drangijana, Arija, Korazmija, Baktrija, Sogdijana, Ga(n)dara, Skitija, Satagidija, Arachosia, Maka; sveukupno 23 zemlje."

Tako govori Darije i opisuje povijest svoje vladavine, navodi sve pobune koje je ugasio u godinu dana i razlog postavljanja ovog natpisa: svjedočanstvo i opomena. Naime, u drevna vremena ovaj se behistunski zapis nalazio na karavanskoj cesti koja je vodila iz Ecbatana, glavnog grada drevne Medije, za Babilon.

Rawlinson koji je u svojoj tridesetoj godini odgonetnuo tekst s behistunske stijene postigao je neprolaznu slavu u orijentalnim istraživanjima. Činjenica da su Grotefend i Rawlinson, dva istraživača sasvim različitog tipa i naobrazbe, došli do istih rezultata, potvrdila je u očima javnosti istinitost odgonetanja ovog pisma.

Rad na odgonetanju staroperzijskog teksta praktički je bio završen. Međutim se 1846. godine na Kraljevskoj akademiji Irske pojavio rad velečasnog Edwarda Hincksa čija se oštroumna kritika Lassenova rada i njegov originalni doprinos definitivnom određivanju slogovnih vrijednosti može smatrati zatvaranjem slučaja odgonetanja perzijskog klinastog pisma.

Ostala dva teksta bila su prijevod prvog. Na tekstu zapisanom elamitskim jezikom, jezikom grada Suze, radili su Niels Louis Weestergaard i Edwin Norris. Uspoređivanjem tekstova došli su do zaključka da je i taj jezik djelomično fonetski, a djelomično slogovan. Sastoji se od 96 slogovnih znakova, 16 alfabetskih znakova i 5 determinativa, a sam tekst pisan njime dosta je čitak, iako su neki dijelovi još uvijek nejasni.

Treća je verzija pisana babilonskim jezikom. Njenom odgonetanju pridonio je Isadore Löwenstern, otkrivši znakove za riječi 'veliki kralj' i nastavak za množinu imenica. Babilonski jezik konačno je odgonetnut zajedničkim naporom orijentalista Julesa Opperta i Edwarda Hincksa, arheologa Loisa Frédéricka de Saulcyja i Rawlinsona. Olakšanje je u ovom slučaju bila sličnost babilonskog jezika s mnogim dobro poznatim semitskim jezicima.

Zahvaljujući nesebičnom radu mnogih ljudi na raznim stranama svijeta odgonetnuto je klinasto pismo, a time su otvorena vrata koja su, stoljećima čvrsto zatvorena, skrivala dio naše povijesti. Otvaranjem tih vrata omogućeno nam je novo učenje, ali i još važnije, ovaj je poduhvat samo jedan od mnogih primjera koji pokazuju da pobjeda nije rezervirana samo za stručnjake, već da nadilaženju granica znanja i nadilaženju problema može pridonijeti svaki um i svako srce usmjereno prema naprijed.

Vedrana Markežić

Iz: časopisa NOVA AKROPOLA, broj 33

http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120332418