Djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i mijenjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.

 

Sve počinje u najranijem djetinjstvu. Mladi roditelji su bombardirani informacijama poput „prve tri su najvažnije“ ili kako od najranijeg uzrasta treba neprestano stimulirati dijete jer tada će naše čedo izrasti u superinteligentno i pametno biće. Stvara se dojam kako postoji uski vremenski period u ranom djetinjstvu unutar kojeg treba svim snagama djelovati na mozak djeteta, inače smo u problemu jer nam dijete kasnije neće postići dobre akademske rezultate.

Za malene bebe postoji svašta na tržištu, od glazbe koja će ih učiniti pametnima, igračaka za razvoj mozga, sportskih aktivnosti, jezičnih škola…
Dobar primjer je ludilo oko Mozartovog efekta, ukratko, već u trbuhu djetetu puštajte Mozarta i dijete će vam biti inteligentnije.
Istina je takva da ovaj efekt nema znanstvenog temelja. Izvorni članak na kojem se temelji čitava priča objavljen je u časopisu Nature 1993, a autorica (Frances Rauscher) je istraživanje provela na 36 studenata, a ne beba (https://www.scientificamerican.com/article/fact-or-fiction-babies-ex/).

Međutim, bez obzira na to što se radi o mitu, industrija je nanjušila dobru priliku, pa se danas masovno prodaju CD-i s glazbom za bebe.
 

I tako se priča nastavlja kako djeca odrastaju. Roditelje je lako pridobiti pričom kako će određena aktivnost ili uređaj poboljšati njihovo dijete. S vremenom sve počinje nalikovati na trku. Vozimo djecu na engleski, njemački, francuski, na sviranje, pjevanje, plesanje… U školi su i ujutro i popodne jer treba stići na sve izborne predmete i vannastavne aktivnosti. Automobil im postaje drugi dom, tamo jedu, uče i spavaju jer treba se vozikati na sve aktivnosti.
 

Gdje je u međuvremenu nestala dječja igra na otvorenome?
Gotovo je iščeznula!

Količina slobodnog vremena djece smanjila se za 7 sati tjedno od 1981.-1997. (Sandberg & Hofferth, 2001.), kao i za još dva sata tjedno od 1997.-2003. (Hofferth, 2009.). Nestrukturirane aktivnosti na otvorenom smanjile su se za 50% (Sandberg & Hofferth, 2001.; Lester & Russell, 2008.). Djeci je oduzeta mogućnost da budu djeca, da se igraju i samostalno istražuju i to je donijelo brojne posljedice.

Zanimljiva je činjenica koju spominje Louv (2015.), kako se epidemija gojaznosti djece poklapa s najvećim porastom organiziranog dječjeg sporta!
Sportski programi očigledno nisu dovoljni. U zadnjih 30 godina pojava gojaznosti kod djece se gotovo utrostručila (CDC). Jako je puno tjelesnih i mentalnih posljedica koje su manje ili više povezane s akademskim pritiscima na djecu od najranijeg uzrasta, denaturiranjem djetinjstva -odnosno oduzimanjem mogućnosti igre i istraživanja u prirodnom okruženju, pretjeranom upotrebom tehnologije i sjedilačkim životom.
 

Christine Gross-Loh u svojoj knjizi „Roditeljstvo bez granica“ odlično opisuje važnost nestrukturirane igre. Ona navodi kako je slobodna igra u prirodi (na otvorenom) nezamjenjivi facilitator kognitivnog razvoja. Djeca izmišljanjem vlastitih igara i pravila kao i međusobnom interakcijom naročito utječu na samokontrolu - jedno od ključnih obilježja akademskog uspjeha. 
Današnje američko petogodišnje dijete ima samokontrolu kao trogodišnje dijete iz 1940. godine (Principe, 2011.).

Slobodna igra može izgledati kao da dijete ne radi ništa značajno, ne postiže ništa što je mjerljivo ili što rezultira određenim ishodom, ali u tom procesu događaju se vrlo kompleksne radnje jer priroda sadrži elemente (igračke) nedefiniranih dijelova, ima „otvorene“ krajeve koje dijete može koristiti na mnoge načine te kombinirati s drugim nedefiniranim dijelovima pomoću mašte i kreativnosti. Tipični primjeri takvih elemenata su voda, drveće, cvijeće, trava, blato (Louv, 2015.). Mogao bi se napisati esej o svemu što će dijete naučiti iz igre s blatom; od mogućih tekstura korištenjem dodataka iz prirode, fizikalnih obilježja u odnosu na teksturu, korištenje kao mase za modeliranje i gradnju, korištenje kao projektila ispaljenog pomoću šibe, varijacije u daljini izbačaja u odnosu na dužinu štapa s kojeg se baca blato zbog promjene u kutnoj brzini…
 

Neko bi mogao tvrditi da je računalo sa svojim beskonačnim mogućnostima najdublja kutija nedefiniranih dijelova. Ipak, binarni kod načinjen od 0 i 1 ima svojih ograničenja (Louv, 2015.). Doživljavanje prirode pomaže djeci da razumiju stvarnost prirodnih sustava kroz primarno iskustvo. Ona demonstrira prirodna načela poput umreženosti, ciklusa i evolutivnih procesa.  Veliki broj istraživanja potvrđuje kako je izlaganje prirodi bitno za fizičko i emocionalno zdravlje djece, također, ono može smanjiti simptome hiperaktivnosti i ADHD-a, poboljšati kognitivne funkcije i pojačati otpornost na negativni stres i depresiju (Louv, 2015.). U 2.5 milijuna godina ljudske povijesti djeca su se igrala na otvorenom, u prirodi. Za nove generacije, priroda je više apstrakcija nego stvarnost. Nije li logično ako im se uskrati igra u prirodi, kao što je slučaj u zadnjih par desetljeća da će se to negativno odraziti na neki način. Evolucijski ostaci prošlih iskustava duboko su utkani  u neurološki sustav naše vrste.

Danas se skupo plaća sat stručno vođenih sportskih programa za djecu, koji se najčešće provode u zatvorenim prostorima. S druge strane, rijetki roditelji odvode djecu u prirodu i s njima provode vrijeme, što je potpuno besplatno i vjerojatno korisnije od bilo kakvog sportskog programa.
Zapravo, veliki nedostatak i najveća prednost neplanirane zabave u prirodi je da ništa ne košta. Nedostatak zato što nema većih ekonomskih interesa u tome, stoga izostaje i promoviranje i reklamiranje. Ako djeca voze bicikl ili trče, ne troše fosilno gorivo, nisu ničije slušateljstvo, ne stvaraju novac ni za koga (Louv, 2015.).

Zaključno bih podsjetio na jednu uzrečicu kako je ponekad manje zapravo više. Možda je takav slučaj i s današnjom djecom? Razvijeni svijet je izgleda zahvatila epidemija pretjeranog roditeljstva, ili kako  je to 1969. dr. Haim Ginott nazvao, helikopter roditeljima. Kako navodi Gross-Loh (2014.), ne postoji povezanost između aktivnosti iniciranih od roditelja s ciljem pripremanja djeteta za budući akademski uspeh i stvarnih akademskih postignuća, naprotiv, žar s kojim roditelji žele pripremiti svoje dijete za akademsku budućnost može samo imati negativni učinak. Također, određena su istraživanja pokazala kako pohađanje edukativnih centara od najranijeg uzrasta, koji bebama i predškolcima obećavaju akademsku prednost u školi, zapravo stvaraju poteškoće kod djece u smislu tjeskobe pred ispit, snižene kreativnosti i odbojnosti prema akademski usmjerenim sadržajima. Nadalje, spominje se i kako „umjetno stimuliranje“, odnosno rano učenje sadržaja koji su razvojno neusklađeni s djetetovom starošću, može ometati djetetov razvoj. Zanimljiva je studija u kojoj je pokazano da, što su više bebe gledale edukativne video materijale napravljene za njih, to su teže usvajale nove riječi. Sve navedeno upućuje na zaključak kako je besmisleno a potencijalno i štetno pokušavati ubrzati dinamiku razvoja djece, djetinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i mijenjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.

 

Preneseno s Detinjarije.com