Gledao sam neobičnu priču o kravi koja je otelila slijepo, a uz to i gluho tele. Zbog toga što se ponašalo neobično, majka ga je jednostavno odbacila. No, zanimljivo, druga krava s iste farme je odmah prihvatila to tele i othranila ga zajedno uz svoje. Brinula se o njemu i ono je poraslo, ali pomajka je onda uginula. Za divno čudo, njeno tele je prihvatilo slijepca s kojim je odrastalo i nastavilo se brinuti o njemu. Ako slijepac zaluta on samo počne mukati i tako dozove pobratima koji mu priđe i njuškom ga dotakne, jer ovaj i ne čuje, i usmjeri ga kamo treba ići. Još nikada se nije desilo da pomoć nije stigla kada je zatražena. Pobratim se nikada nije udaljio toliko da ne može čuti poziv u pomoć. Slijepo goveče samo ne bi moglo preživjeti, ali ova veza besprijekorno funkcionira i sve teče u najboljem redu. Kad je farma, na kojoj su živjeli ovi neobični prijatelji, propala, pojavila se jedna obitelj koja je „usvojila“ ovo dvoje goveda i pustila ih da slobodno žive na njihovom imanju ne dozvoljavajući da se ovakva priča završi u klaonici, kako joj je bilo namijenjeno.

Zanimljivo je to kako u životu neke stvari znaju biti varljive, kako su neka naša očekivanja pogrešna. Nekada smo uvjereni da bi nam određeni prijatelj pomogao, „ruku u vatru stavio za nas“, a onda se na nekoj banalnoj stvari pokaže da smo bili u velikoj zabludi. Ili u nekoj nevolji od neke osobe ne očekujemo nikakvu pomoć, a ona da sve od sebe da nam pomogne. Jedan mi je drugar, koji je radio u policiji, pričao kako je bio zarobljen u ratu i kako se sledio kad je vidio da je jedan kriminalac, kog je on isljeđivao i nije bio nimalo nježan prema njemu, sada taj koji isljeđuje. Očekivao je osvetu, a ovaj mu je kriomice doturao hranu i cigarete i na kraju ga spasio.

Sjećam se kako sam jednom odveo svoje učenice na gradski stadion, tamo su postojale atletske staze, a trojica mangupa su sa strane provocirala, nepristojno su dobacivali djevojkama, a onda počeli ulaziti među njih i dodirivati ih. Da zlo bude veće, sa strane su stajala još dvojica mladića koji su također ponekad prolazeći pored školskog igrališta dok sam s učenicama bio na njemu, znali drsko dobacivati. Stvar se već počela otimati kontroli. Smatrao sam da bih u ovom slučaju imao opravdanje i fizički se suprotstaviti, ali i ona trojica su mi bila previše, ko zna kako bih s njima prošao, jer ne znam kavi su „borci“. Ali još dvojica, to je ipak previše, nisam ja Brus Li. Gledao sam kako se izvući, kad odjednom ona dvojica uskočiše i – stadoše na moju stranu! Ona tri grubijana su se odmah povukli, u ravnopravnoj borbi nisu imali šanse i to im je bilo jasno. Zahvalio sam se ovoj dvojici i kasnije smo se uvijek lijepo pozdravljali, a oni nikada više nisu ništa dobacivali mojim učenicama kad bi prolazili pored igrališta. Moram priznati da od njih nikako nisam očekivao takvu promjenu.

A ima i suprotnih primjera. Nekim ljudima priteknemo u pomoć kad im je baš gusto, kada su u nekom smislu izgubljeni. Kad se vrate u normalan život, poneki od njih ne samo da to zaborave, nego rade protiv vas. Imao sam i takvih iskustava. Ali tako je to s ljudima, uvijek ima iznenađenja i onaj ko čini uslugu samo zbog toga što očekuje kontrauslugu, može se silno razočarati. Usluge treba činiti iz zadovoljstva, a onda vam neće biti važno kako će va se vratiti.

Dakle, ne očekujmo bezuvjetno da će uz nas uvijek biti čak ni majka, a kamoli neko drugi. Isto tako, nemojmo se iznenaditi ako se iznenada pokaže da nam je beskrajno privržen neko koga jedva poznajemo. Život je sastavljen uglavnom od očekivanih stvari, a opet tako pun iznenađenja.

Autor:  IVO KOBAŠ 

(Logicno.com)