Što nas čini

promiskuitetnima?

Zašto se ustvari zaljubljujemo? Kako biramo prijatelje? Zbog čega su neki ljudi društveniji, a neki bježe u osamu? I tako sve do onih težih pitanja o socijalnoj izolaciji oboljelih od teških psihičkih bolesti (poput autizma ili šizofrenije) koje u svom krajnjem ishodu rezultiraju izolacijom od društva, odvajanjem i kidanjem veza. Sva ta pitanja još uvijek traže odgovor.

Ali ukoliko ste držali da je srce glavni organ kojim odabiremo ljubavne partnere i prijatelje, pogriješili ste. Komplicirani biološki procesi zaduženi za naš 'ukus', odnosno odabir ljudi koji nas okružuju, odvijaju se u mozgu i odašiljačima hormona, tvrde znanstvenici iz Emoryja.

Odgovor daju... voluharice?

Međutim, znanstveni tim sveučilišta iz Emoryja, vršeći svoja istraživanja na malim glodavcima - voluharicama, došao je do značajnih otkrića upravo na tom području.

Dr. Tom Insel, direktor Centra za biheviorizam (Center for Behavioral Neuroscience) iz Emoryja i voditelj istraživanja, iznosi kako se kod formiranja dugoročnih emocionalnih povezanosti zapravo radi o povezivanju na neurološkoj osnovi. Stoga je kroz svoje 15-godišnje istraživanje na voluharicama razvio najbolji laboratorijski model s područja socijalnih povezanosti.

Istraživanjima su podvrgnute voluharice različitih podvrsta. Planinske i prerijske voluharice u 99% slučajeva genetički su identične, ali onaj jedan posto rezultira ekstremnim razlikama kada je riječ o njihovu 'socijalnom' ponašanju.

Istražujući njihov život u divljini, biolozi su otkrili da su prerijske voluharice pravi prirodni model obiteljskih vrijednosti. Ove životinje instinktivno izabiru 'obiteljski' model i nakon izbora svog partnera ostaju u dugogodišnjoj vezi, zajedno snoseći brigu o svojim mladuncima. Mužjak prerijske voluharice koji je jednom izabrao svoju ženku vrlo agresivno reagira na druge mužjake.

S druge strane, planinske voluharice su samostalne jedinke sklone promiskuitetu kod kojih ljubav traje koliko i čin parenja, a ženka planinske voluharice vrlo kratko ostaje sa svojim mladuncima.

S voluharica na hormone...

Razlog tako ekstremnim razlikama medu pripadnicima iste vrste je distribucija hormona oksitocina (OT) kod ženki i vasopresina (AVP) kod mužjaka.

Dr Insel i dr Larry Young uspjeli su dokazati da se ne radi o količini hormona, već o receptorima i načinu na koji se hormoni distribuiraju u mozgu. Ta se razlika izravno očituje u raznolikosti ponašanja ovih inače srodnih životinjskih vrsta. Drugim riječima, zbog različitog načina rada hormona jedna vrsta se opredijelila za monogamiju, a druga za promiskuitet (hm, postoji li neki drugačiji izraz za slobodnije ponašanje voluharica?).

Toliko o voluharicama. Ali mogu li se ovi zaključci primijeniti i na ljudsku vrstu? Do sada, uloga spomenutih oksitocina i vasopresina potpuno je neistraženo područje kad se radi o formiranju društvenih veza u ljudi. Znamo tek da kod muškaraca AVP raste proporcionalno s uzbuđenjem, dok OT svoju najvišu točku doseže zajedno s ejakulacijom. Od ovog zaključka nismo više daleko otišli, ističe dr. Insel.

Gen za vjernost

Da bi se identificirao specifični mehanizam koji oblikuje razlike u ponašanju voluharica, tim neurologa usmjerio je svoja istraživanja na DNK. Izolirali su gen vasopresin prerijske voluharice, poznate po svojoj odanosti i socijabilnosti, i usadili ga u običnog miša (jer je taj promiskuitetan poput planinske voluharice, i uopće nimalo socijalan tip).

Drugim riječima promiskuitetni miš postao je novi "transgenski" mišonja. I upravo u skladu s očekivanjem znanstvenika, mali je glodavac promijenio svoj nezgodan karakter i postao vjeran i druželjubiv. Ovim pokusom prvi put je dokazano da jedan jedini gen može promijeniti cjelokupno ponašanje.

Barem kod miševa. Za ljude ćemo još vidjeti.

Dr. Insel u budućnosti svoja istraživanja želi usmjeriti upravo u smjeru utvrđivanja varijacija hormonalnih receptora kod ljudi. Njegov rad smatra se izuzetno važnim pomakom u istraživanjima abnormalnog ponašanja.

Ako ovo nije gen baš za vjernost, onda barem za liječenje sramežljivosti

Implikacije ovih genetskih nalaza zvuče vrlo intrigantno. Stoga dr Insel naglašava kako se ovdje ne radi o lovu na eliksir za vječnu bračnu vjernost (šteta!?), već se istraživanja usmjeravaju na problem od kojeg pate milijuni ljudi koji ne mogu ostvariti normalne socijalne odnose. Također se odnosi i na one koji pate od teških bolesti poput autizma, šizofrenije ili nekih drugih bolesti - jer upravo te bolesti mijenjaju socijalno ponašanje i sposobnost komunikacije kod oboljelih.

Današnja medicina bazira liječenje uglavnom na lijekovima, ali oni vrlo malo mogu učiniti za izlječenje socijalnih poremećaja kod takvih osoba.

Stoga je opravdana nada da ce se ovim otkrićem napraviti pomak i u ovom neispitanom području neurologije i iznimno složenih psihičkih bolesti.

Ova istraživanja samo su početak identificiranja odnosa između DNK, kemije mozga i socijalnog ponašanja kod ljudi i životinja.