Na slici iznad: Otvaranje Olimpijskih igara u Londonu 27. jula 2012 – koje mnogi smatraju velikim satanističkim ritualom

Ovaj članak ispod je poprilično star i vjerujemo da je većina čitaoca upoznata sa njim. Međutim nama nije ni bio cilj da ga predstavimo čitaocima “kao vijest” jer to sigurno nije s obzirom da datira još iz 2006., iako će sigurno biti onih do kojih ovaj tekst nije došao.

Tekst pod nazivom “Krv srebreničkog oltara”, koji je izašao u 17. broju časopisa Preporod 2006., govori o ispovijesti srpskog vojnika, izvjesnog Nikole, koji je svjedočio sigurno najvećem satanističkom ritualu u modernoj historiji čovječanstva što je izveden nad Bošnjacima Srebrenice, u organizaciji Međunarodne zajednice, kojoj naivni Bošnjaci tako željno žele da se pridruže, ne shavatajući da su upravo oni bili organizatori ovog pokolja a da su izvođači bile srpske snage predvođene Ratkom Mladićem. U nastavku vam prenosimo kompletan tekst.

Krv srebreničkog oltara

Žurno sam ušao u zgradu fakulteta, prošlo je 12 sati i kasnio sam već više od pet minuta. Osvrtao sam se, tražeći stepenice koje vode do amfiteatra, u kojem je profesor William Taylor trebao održati svoje predavanje. Popeo sam se na sprat, i ugledao poluotvorena vrata amfiteatra iz kojeg je dopirao profesorov glas. Ušunjao sam se u prostoriju i sjeo na jedino slobodno mjesto, sala je bila puna. Taylor je već bio započeo svoje predavanje.

“Ako pažljivo proučimo historiju ljudske duhovnosti, a ako hoćete i kompletnu ljudsku historiju, vidjet ćemo da je osnovna duhovna snaga, simbol vječne duhovne moći kojem su se ljudi od pamtivijeka klanjali i obraćali, bilo Sunce. Sunce je bilo, i još uvijek je, vrhovno božanstvo magijskog svijeta. Naravno, potpuno uobličena religija obožavanja Sunca ili Baal-a, pojavila se prvi put u Babilonu, današnjem Iraku. Od tada su mnogi narodi počeli obožavati otjelotvorenje boga Sunca. Tako i babilonski Tamuz, i egipatski Oziris, i asirski Herkules, indijski Krišna, i feničanski Bah, i meksički Kvecalkoat, i grčki Donis, predstavljaju inkarnacije boga Sunca“, govorio je profesor Taylor, dok sam se ja borio sa snom koji me je već počeo da ophrvava. Nadirali su, iz tmine noći što je svojom zloslutnošću pritiskala i gušila, dolazili su srpski vojnici.

U predvečerje, 12. jula, 1995. godine, u Srebrenicu su pristizale vojne snage Odreda smrti Zvijezda, kao pojačanje prisutnim srpskim vojnicima, što su već 11. jula zarobili sve muškarce Srebrenice i skupili ih u logor nekadašnjeg bataljona mirovnih snaga Ujedinjenih nacija. Dolazili su sa svih strana, u žurbi i ekstazi nisu se osvrtali na vrisku žena, djece, osakaćenih muškaraca, što su po putu ležali na gomilama. Žurili su nošeni nekom čudnom i misterioznom snagom i željom da udovolje svojim gospodarima i izvrše zadatak, čiju skrivenu svrhu i smisao nisu ni sami razumjeli. Ni danas nekadašnji vojnik Odreda smrti Nikola, sleđen od straha i užasa, ne zna odgonetnuti šta se je tada tačno zbilo i ne može shvatiti šta je to njegove saborce u zločinu, i njega samog, vodilo te noći prema Srebrenici, tom magičnom hramu žrtve i smrti.

“Ama ne znam, evo ni sam ne znam, šta to bi, zašto nam narediše da usred noći, one zaboravljene muslimane vodimo na ono brdo, pokraj Srebrenice i da ih tu sve pobijemo, i onako okrvavljene poslažemo na onaj uzdignuti kameni plato, tamo odmah uz vatru koju su zapalili. Čovječe, jedva smo se popeli na brdo. A gore, imali smo šta da vidimo – građevinska inžinjerija sagradila kameni plato – kamenu terasu na 12 širokih stubova, visokih nekih možda tri metra. Zamisli samo to. I morali smo sva ona tijela, a bilo ih je na hiljade, da podižemo pomoću dizalica na tu kamenu terasu, na taj plato i da ih tu zbacimo na hrpu. Pola nas je bilo na zemlji, a pola gore na platou. A vatra je bljeskala i pržila. Ej, kolika je bila ta hrpa ljudskih tijela, i koliko je krvi natopilo kameni plato. Moj prijatelju, potoci krvi su se slijevali niz kamene stubove što su držali onaj plato na kojem su bila naslagana tijela ubijenih muslimana. A kakva je samo bila ona vatra što su je raspalili, dizala se je do nebesa. Čovječe, pamtiću tu noć, tu prokletu Srebrenicu, to brdo, i brdo, i vatru, i krv, i hrpu, i tijela naslagana na tom platou; pamtiću dok sam živ. Ej, ni sad ne znam što nam je to sve trebalo“.

Sa strahom i očajem vidljivim u očima Nikola je pričao svoju ispovijest. I vjerovao sam mu. I vjerujem da ne zna zašto se sve to baš tako desilo, znam da ne zna, ali ima ih što znaju. Imaju, oni koji znaju. Eto, tako mi je u povjerenju govorio Nikola, šapućući i okrećući se, čas desno, čas lijevo, da provjeri ima li nekog nepoželjnog, ko bi ne daj Bože, mogao da sve ovo čuje. Nikola se plašio što mi ovo kazuje. A i mene je bilo strah da to slušam, strah me je bilo da saznam, strah me je bilo znati, jer ljepše je živjeti u neznanju i biti bezbrižan poput neznalica kome je svako jutro lijepo i svaka noć mirna. Čudno je to da visokih oficira i generala srpskih odreda smrti nije bilo na terenu te noći. Oni su, sa sigurne udaljenosti, iz svojih štabova smrti upućivali vojnicima naređenja što su ih dobili od svojih gospodara.

Na tom brdu kraj Srebrenice trebalo je tog  12. na 13. jula, usred noći, poubijati zarobljene muslimane; i baš na onom platou, uzdignutom pomoću 12 širokih stubova, uz svjetlost raspaljene vatre i mjesečine, poslagati tijela ubijenih. Vođeni nekim unutrašnjim porivom i rukom zla, prosljeđivali su vojnicima naređenja. Svi su željeli da se to jednom završi – da padne krv i sve natopi. Nikolinih boraca iz Odreda smrti Zvijezda, što su skupa sa njim te julske noći poubijali hiljade zarobljenih srebreničkih muškaraca i položili ih na kamenu građevinu na brdu nadomak grada, više nema. I oni su umrli te noći, ili nešto kasnije. Umirali su, što od metka, što od neke tajanstvene bolesti – nekog čudnog ludila usljed kojeg su se vješali, trovali ili rezali vlastite vratove i vene. Jedino je Nikola, nekim proviđenjem sudbine, ostao živ, da ispriča priču što je tako čudna i misteriozna, i tako jezovita da mi se evo sad ledi krv u žilama.

“Nema više nikog živog, ama nikog, da ispriča šta se desilo te noći. Joj moj Bože, ne znam bil’ti treb’o ovo pričat’, ali ne mogu više da šutim; hoću crknut’ od muke, od ludila, sve me ovo guši i steže. Bojim se i za sebe i za moju djecu“, grcao je Nikola, prestravljen ovim čudni jezovitim događajem, u kojem je učestvovao, ni sam ne zna zašto i zbog koga.

“Kad smo došli do Srebrenice i UN-ovog logora, u kojem su bili zatvoreni muškarci, već se bilo smrklo. Nas je bilo hiljadu; svi naoružani mitraljezima; u pratnji tenkova. Muslimana je bilo nekoliko hiljada i bili su svezani i goli. Sve smo ih odvezali, na ono brdo nadomak Srebrenice. Kad smo došli gore počeli smo da pucamo iz mitraljeza, PAM-ova, PAT-ova, iz svega što smo imali. A oni su padali na zemlju, k’o muhe. Čovječe, k’o muhe. Onda smo ih podizali dizalicama na onaj kameni plato. Satima je trajalo. A krv je šikljala po platou i lila se niz one kamene stubove. I sve je bilo gotovo do dva, il’ možda tri sata ujutro 13. jula. A onda se desilo nešto strašno. Nešto još gore, nešto za ne povjerovat’. Joj, moj prijatelju, došli su helikopteri puni ljudi. I počeo je đavolski pir, k’o bal vampira. Jeste Boga mi, časti mi“.

Nikola je buncao i govorio priču u koju tada nisam niti mogao a ni želio povjerovati, jer je bila tako nevjerovatna i bolesna da u nju ne bi mogao povjerovati ni jedan normalan čovjek, koji poput mene životari na ovom svijetu, bez znanja i upućenosti u ono skriveno, magično, ono moćno što iz prikrajka vlada, zavodi i očarava.

Čini se da je srpski Odred smrti Zvijezda, cijelog sutrašnjeg dana, 13. jula, ‘95. godine uklanjao naslagane leševe srebreničkih muškaraca i kamionima ih spuštao sa brda. Zatim su dinamitom srušili onaj krvavi kameni plato. I svo su okrvavljeno kamenje i stubove odvezli kamionima. Pobacali su ih u obližnje bezdane i u rijeku Drinu, ne bi li se krv sprala i nestala u vodenim brzacima, zauvijek. Leševe su razbacali po poljanama, šumama, po dvorištima. Odred smrti Zvijezda napustio je Srebrenicu za sva vremena, a njegovi članovi ubrzo su počeli da umiru i nestaju kao svjedoci tih čudnih julskih događaja. Ne kaže se bez razloga da jedino mrtva usta ne govore. Kada se ujutro 14. jula u Srebrenicu pristigle ostale srpske snage, dobile su naređenje da sve ove razbacane leševe pokupe, natovare na kamione i prenesu do iskopanih jama i tamo pobacaju tijela. Sve ostalo što se desilo nakon toga već znamo o ponavljamo kao školsku lekciju koju ne trebamo i ne smijemo zaboraviti.

“Iz desetak helikoptera koji su sletili u podnožje brda, te noći 12. na 13. jula, počeli su izlaziti ljudi; bilo ih je, da ti pravo kažem, raznih rasa i naroda, ama, vjeruj mi čovječe, nikad nisam vidio toliko raznih stranaca ovdje u nas – bilo ih je Evropljana, crnaca, plavih i smeđih muškaraca, i onih žutih, ja  Japanaca, ja Kineza, a možda i jednih i drugih. Bilo je i naših. Djece mi, to sam sve dobro vidio jer je vatra jako osvijetlila čitavo brdo. Posebno sam dobro vidio kameni plato sa leševima. Tu, odmah ispod platoa, okupila se ova, kako bih rekao, bratija u odijelima i kravatama, vjerovatno skupocjenim. Čuvali su ih jaki momci sa posebnim puškama, sigurno neki komandosi, sa crnim psima. I svi su se poredali u 12 redova po trojica, mislim.

Donijeli su im crne ogrtače, okićene, mislim perjem. Na ovim ogrtačima je pozada, na leđima, ako sam dobro vidio, bila nacrtana, ili možda izvezena, bijela zvijezda petokraka. A onda je ispred njih stajao jedan djed. Tako da je sada bilo 13 redova. Joj, užasa, on je imao oko vrata imao ovijenu zmiju, mislim živu, jer se je uvijala i migoljila. Mislim da je ovaj stari čovjek bio vođa te grupe jer im je govorio nešto, vikao je, i onda se okrenuo prema onom kameno platou sa naslaganim leševima, dodirivao je rukama okrvavljene stubove, gledao je malo u nebo, pa u vatru, čitao je naglas iz knjige koju je izvadio iz džepa, govorio je ne nekom čudnom, meni nepoznatom jeziku, a oni drugi su ponavljali za njim. Ne znam koliko je sve ovo trajalo, čovječe, al’znam da me je bilo strah; a onda su oni naglo prekinuli taj svoj, da kažem skup, i brzo uz pratnju komandosa, sa psima, sišli sa brda i ušli u helikoptere. I helikopteri su otišli, a mi smo i dalje stajali ko’ prikovani za zemlju“.

Sve mi je ispričao Nikola, jecajući od straha i bola, nevjerice i očaja. Volio bih da nikada nisam čuo njegovu priču i da sam poput ostalih živio život neznalice. Volio bih da nikad nisam vidio i upoznao Nikolu, srpskog vojnika, što je tih julskih dana i noći, skupa sa nepoznatim demonima, harao Srebrenicom i sijao smrt.

“Ljudi su recimo, veliki faraoni, koji su sebe smatrali inkarnacijama Boga Sunca, baš u čast Suncu, gradili veleljepne piramide. Hiljade ljudi umrlih tokom rada na izgradnji ovih hramova, smatrani su svetim žrtvama koje su prinesene bogu Sunca, ne bi li se ovo vrhovno božanstvo odobrovoljilo i navelo da smrtnim i slabim ljudima podari nešto od svoje besmrtnosti i neobjašnjive snage. Znate li da su drevni Asteci, u Meksiku, ubijali svakog dana na desetine a nekada i hiljade ljudi i njihove leševe, tokom noći, prinosili na oltar kao žrtvu odnosno poklon bogu Sunca, kojeg su zvali Hvicilopoktli?! Poput ostalih naroda koji upražnjavaju magiju, Asteci su vjerovali da bog Sunca pije ljudsku krv, pa su gotovo sve svoje ratove vodili zbog zarobljavanja ljudi koje će ubiti i žrtvovati Suncu.

Jezidisi, narod koji živi na Kavkazu i sjeveru Iraka, i danas vjeruju da je đavo ili Sotana, u stvari pravi bog kojeg treba odobrovoljiti prinoseći mu ljudske žrtve. “Najednom, dok sam slušao Taylorovo predavanje, oblio me znoj i uhvatila neka tajanstvena jeza, pa sam u trenu pomislio da ću se onesvijestiti. Sjetio sam se Nikole. Sjetio sam se njegove bolesne priče koju sam već odavno potisnuo na periferiju sjećanja, pokušavajući je zaboraviti. Nesvjesni sam otvorio usta u zaprepašćenju i bolno uzviknuo “Srebrenica“. Profesor Taylor me je pogledao i na tren zašutao.

Brzo sam izašao iz prostorije; sjeo sam na klupu u hodniku fakulteta i nepomično gledao u jednu tačku, ošamućen i obezglavljen. U ušima su mi odzvanjale profesorove riječi “poput ostalih naroda koji upražnjavaju magiju, Asteci su vjerovali da bog Sunca pije ljudsku krv, pa su gotovo sve svoje ratove vodili zbog zarobljavanja ljudi koje će ubiti i žrtvovano suncu“.

Ni sam ne znam koliko sam dugo sjedio tu na klupi, dok me iz nekog čudnog bunila i letargije nije konačno dozvao profesor. “ Želite li da prošetamo?  Dan je zaista lijep“, tiho je rekao. Izašli smo iz zgrade fakulteta i zaputili se prema Vilsonovom šetalištu.

William Taylora, profesora mitologije i historije magije i numerologije na čuvenom univerzitetu Harvard u Americi, upoznao sam u Sarajevu, u ljeto ‘99. godine, dok je ovdje u Bosni istraživao balkanske mitove i magijsko-mističnu tradiciju, za svoju slijedeću knjigu. Čiji naslov je trebao da glasi “Magijski rituali žrtvovanja“. Često je dolazio u Bosnu i putovao po cijeloj zemlji, a najčešće je išao u Srebrenicu, i obilazio okolna pitoma bosanska brda i dolinu rijeke Drine. Moram priznati da mi je, u to vrijeme, bilo posve neshvatljivo to što je baš došao kod nas,  u ranjivu Bosnu, da ispituje magijske rituale, kad mi ništa o tome ne znamo, a niti nas to naročito zanima. Kada me je tog majskog dana pozvao da dođem na Filozofski fakultet i saslušam njegovo predavanje iz historije magije i mitologije, nisam mogao ni sanjati da će me upravo svojim predavanjima ponovo vratiti Nikoli i Odredu smrti Zvijezda, Srebrenici, krvi i misterioznim događajima koje su poput nekog vela prekrili prošlost, šutnja i neznanje.

U tišini smo šetali Vilsonovim i na posljetku sjeli na klupu u hladu drvoreda. Ispričao sam profesoru onu jezivu i misterioznu priču o tome šta se je desilo u noći 12. na 13. juli 1995. godine u Srebrenici; priču koju sam čuo od Nikole iz srpskog Odreda smrti Zvijezda. Profesorove oči su zasjale, a onda ih je sklopio i pokrio čelo rukom, uzdahnuvši. Rekao mi je:

“Da, da, bojim se da je to istina. Surova istina. Ja to pretpostavljam već neko vrijeme. I niste vi jedini čuli tu priču. Razgovarao sam sa više ljudi, u Americi, koji su bili svjedoci tih događaja. Nevjerovatno, ispričali su mi identičnu priču. Zato sam i došao u Bosnu da ovdje na terenu provjerim svoja saznanja. Svojim rukama sam otkopavao i vadio iz jama zakopano kamenje onog oltara na kojem su bili poslagani ubijeni Srebreničani. Kamenje je još uvijek bilo premazano sasušenom krvlju. Dao sam tu krv na analizu, tajno, i znate li šta su otkrili? Naravno, bila je to ljudska krv. Neki dijelovi stubova tog oltara još uvijek se nalaze u rijeci Drini. Vidio sam to svojim očima. Čak sam našao i iskopao crne ogrtače okićene paunovim perjem, koje su te noći nosili paganski zavjerenici. Vidite, to je po svemu sudeći bilo magijsko, ritualno ubistvo, žrtvovanje ljudi vjerovatno najvećem magijskom, paganskom božanstvu, bogu Sunca ili Sotoni. A, kao što znamo, temelj magije je žrtvovanje; preko žrtve, koja se prinosi božanstvo, dobiva se snaga, moć“.

Bio sam zaprepašten time da je jedan tako uglađeni i razboriti univerzitetski profesor zaista vjeruje u istinitosti Nikoline priče. “U predavanju sam vam ispričao o Astecima, Jezidiusima i prinošenju žrtvi bogu Sunca ili Sotoni, događaj i u keltsko-druidskim imigijsko-vjerskim obredima. Tokom svojih praznika, oni su uvijek žrtvovali ljude svom božanstvu Suncu. I svi oni koji slijede magiju i danas misle da će pomoći žrtvovanja ljudi bogu Sunca, koji je već rekoh, sam Sotona, postići njegovo zadovoljstvo i dobiti slavu i bezgraničnu moć“.

“A zašto mislite da je ono što se desilo u Srebrenici bio magijski ritual žrtvovanja ljudi?“, upitah kao u bunilu. “Pa, cijeli događaj je pun prefinjene magijsko-okulističke simbolike. Zar nije najbolji dokaz majstorstva ove magije to što nikad niko nije ni pomislio da je masovno ubistvo Srebreničana, čin magijskog žrtvovanja?! Vidite, ovo ritualno žrtvovanje se je odigralo na brdu, na uzdignutoj kamenoj terasi, u noći. Mrak i noć su važni elementi i simboli magije. Da bi jedan magijski obred bio djelotvoran i magija mogla da djeluje, taj se obred mora obaviti noću, u mraku. Rituali, u svim tajnim društvima, uvijek se održavaju na visini, bilo na višim spratovima kuća, bilo u kulama ili hramovima koji su smješteni na brdima.

Znate, razni paganski bogovi, kao i sam Sotona ili lucifer, oduvijek su prizivani na svetim  mjestima sagrađenim na brdima i uzdignutim iznad zemlje. Ona kamena terasa, uzdignuta pomoću 12 stubova, služila je sigurno kao paganski oltar. Nije ni slučajno to da je ovaj oltar imao 12 stubova; da su se zavjerenici poredali u 12 redova, u svakom redu po tri čovjeka, sve dok glavni nije izašao i formirao 13. red; nije slučajno ni to da se je sve ovo zbilo 7. mjeseca u godini, u noći 12. na 13. juli. Kao što i sami znate, astrologija je temelj magije i mnogih današnjih tajnih društava, a prema astrološkoj religiji, odnosno magiji ustanovljenoj još u Babilonu, broj sedam simbolizira nebesku zmiju koja ima sedam glava koje predstavljaju sedam zvijezda, odnosno sedam bogova koji upravljaju čovjekovim životom. Pa i Velika godina, jedan od najvažnijih pojmova u astrologiji podijeljena je na sedam razdoblja. A broj 12 je izuzetno važan broj u astrologiji jer označava Zodijak. Zodijački prsten je podijeljen na 12 kuća odnosno znakova, zar ne?! Magija i astrologija nas uče da Zemlja mora da prođe kroz svih 12 kuća Zodijaka“.

A šta sa brojevima 3 i 13?“, pitao sam, ni sam ne znajući zašto Profesor se zamislio nakratko i reče: “Vidite, broj tri u magiji predstavlja sveto trojstvo odnosno, tri forme jednog boga Sunca. Tako su drevni Hindusi vjerovali da se bog Sunca javlja u tri oblika i ishodno tome su mu dali tri imena: Brahma je ime za jutarnjeg boga Sunca, u podne se bog Sunca zove Šiva, a na zalasku ime mu je Višnu. Ovo božansko trojstvo se je u Babilonu, pak odnosilo na tri vrhovna božanstva: Sunce, Mjesec i zvijezdu Zornjača; odnosno Baal, Ištar i Tamuz. Nije uopšte slučajno to što su drevne piramide građene ne osnovici koja ima tri ugla i tri strane.

Broj 13 je jedan od najvažnijih u magiji jer ga stvaraju dva moćna magična broja 1 i 3. Već sam vam rekao nešto o broju tri, a što se tiče broja jedan mogu vam reći da je ovaj broj oduvijek bio simbol jednog vrhovnog boga – boga Sunca. U paganskim društvima prvi dan sedmice, što je nedjelja, bio je posvećen Suncu i tada se odmaralo, slavilo i niko nije radio; pa i danas je nedjelja sveta i neradni dan, hahaha“, nasmijao se profesor Taylor i ubrzano nastavio govoriti: Isto tako, prvi dan u mjesecu, prvi dan u godini, prvi plodovi žetve i prva mladunčad domaćih životinja bili su posvećeni bogu Sunca, oduvijek.

Nije slučajno, ni to što je cijela vojna operacija oko Srebrenice započela 11. jula; pa broj 11 sačinjavaju dvije jedinice, dakle imamo opet magični broj 1. Ne znam da li ste se mladiću, upitali zašto se ovaj užasni pokolj i ritual žrtvovanja u Srebrenici baš odigrao u noći kad je; Mjesec bio pun?! Pa, paganska društva vjeruju da uz boga Sunca, i boginja Mjeseca upravlja svijetom i donosi plodnost, iako se od davnina, u magijskim krugovima, posebni rituali obavljaju u noćima kad je Mjesec pun. Samo uzmite neki astronomski kalendar za 1995. godinu i vidjet ćete da je baš te noći 12. na 13. juli mjesec bio pun. Zmija je bila i još uvijek ostala simbol boga Sunca a i samog đavola, zato nije čudo što je vrhovni sveštenik one družina nosio baš zmiju oko vrata.

Pogledajte, stajali su ispod oltara, u blizini veličanstvene vatre, i nosili ogrtače ukrašene paunovim perjem, na kojima je bila izvezena zvijezda sa pet krakova, zvijezda Zornjača ili Danica. Ne znam da li znate ali paun je posebna životinja i bio je svet za stare Indijce, Babilonce, Grke. U Indoneziji ga smatraju simbolom đavola. Znate, paun se u magiji smatra otjelotvorenjem vatrene ptice Feniksa. A Feniks je u Egiptu bio simbol skrivenog boga Sunca Ozirisa; ujedno je simbolizirao i petokraku zvijezdu zvanu Zornjača. Interesantno, petokraku zvijezdu Zornjaču ili Danicu, arapski narodi od pamtivijeka povezuju sa samim đavolom stvorenim od vatre, i nazivaju je Athar, što znači, Lucifer- onaj koji sija.

Nisu li moćni komunisti izabrali za svoj simbol baš petokraku, zvijezdu koji kao što sam već rekao otvoreno obožavaju đavola kao boga, nalazi se sedam statua pau, za koje tvrde da predstavljaju sedam planeta koje se zovu jednim imenom Šejtan, što je, zanimljivo, arapska riječ za Titana-boga Sunca, odnosno Sotonu“, držao je svoj monolog profesor Taylor i razotkrivao veliku i jezivu misteriju svijeta; razobličavao sile i demone, što jedne julske noći pogubiše srebreničke muškarce, i njihovu drevnu i čistu krv, pokloniše je oltaru, svom bogu Sunca, Luciferu. Začepio sam uši da ne čujem, i pokrio oči da ne vidim, tražeći azil i smiraj u neznanju, što mi se učini tako lijepim i dragim, tako željenim.

Autor: N. Hasanagić

Izvor(i): Agencije | Vijesti ummeta |

 Članak otvoren: 5683 puta