»umjetnost« iz dupeta


Krapinske Toplice upravo su »udarna vijest«. Ne po tome što se u njima liječe stradali vojnici, već zbog toga što se »grupa vandala« na zidovima tamošnje osnovne škole »umjetnički« izrazila. Ta je njihova »umjetnost«
jako politička, iako je svakako više iz dupeta nego iz glave. Zapravo, nije to nikakva posebna vijest. Na stotinama mjesta u Hrvatskoj zna U-skrsnuti slična umjetničko-politička »ikonografija«


Krapinske Toplice: ubavo zagrebačko izletište u zagorskoj pitomini, omiljena destinacija školskih ekskurzija, još iz doba pravoga zagorskog cuga koji je vukla parnjača: mjesto sentimentalnih prisjećanja izumrle vrste »purger obični« u čiji su habitat svakako spadale i te nesretne toplice (s naglaskom na predzadnjem slogu, kak se šika); uz Stubake,
najdraži »izvor termalne vode« na svijetu.
Dok ispisujem ove retke, Krapinske Toplice upravo su »udarna vijest«. Ne po tome što se u njima lijeèe stradali vojnici, veæ zbog toga što se »grupa vandala« na zidovima tamošnje osnovne škole »umjetnièki«
izrazila. Ta je njihova »umjetnost« jako politièka, iako je svakako više iz dupeta nego iz glave.
Zapravo, nije to nikakva posebna vijest, osobito ne takva koja bi bila »breaking«, kako hoće engleski jezik, tojest takva koja bi »nešto slomila«. /»Breaking news« bila bi ona vijest koja pomućuje svakidašnji tok tako što ga prekida, i prikuje vas za ekran./ Nema u
stvari u toj vijesti ničeg takvog: Na stotinama mjesta u Hrvatskoj zna U-skrsnuti slična umjetnièko-politička »ikonografija«, na raznim zdanjima, na preostalim spomenicima partizanskog otpora, na grobljima
i grobištima, na stadionima. Štoviše, na stadionima ova se »ikonografija« zna pretvoriti u »živu sliku«, što je u XIX. stoljeću bio omiljeni kazališni žanr kojim se raspaljivalo rodoljublje, doduše, kad mu je bilo vrijeme. Hoću reći, u XIX. stoljeću »živa slika« smatrala se modernom, i tako je bilo dok je nije pobijedila i
istisnula »panorama« – nešto poput preteče kina i televizije. No ispružene ruke (=isukani mačevi), plus ustaški agit-prop, u godini Gospodina MMIX. beznadno je zastarjeli žanr. Vijest o tome kako je jedna krapinska osnovna škola urešena kao uskrsna pisanica (kajkavski:
ona je oslikana), i to simbolima jednog propalog, koljačkog političkog pokreta, zapravo se s nepravom izborila za svoj status udarne vijesti. Mislim da je događaj medijski registriran više po nekoj navici, a
možda i zato što se nije moglo baš stalno trubiti o plinu, u igri »sad me ima, sad me nema«.


Činjenica postala »udarna vijest«

MeĐutim, to da su premijer Sanader, kao i prije koji mjesec Jadranka Kosor, na jasan naèin izrekli stav da su ustaški pozdrav, a onda i cio ustaški »umjetniČko-politiČki« agitprop, danas neprihvatljivi i javnosno
nepodobni, jer se pod tim znamenjem klalo »en masse«, jest »udarna vijest«. To što tomu jest tako, što je tako evidentna , jako bi moglo zaČuditi nekoga tko nema iskustava sa zbivanjima, s revolucijama i involucijama u posljednjim dvama desetljeæima trajanja naše domovine. Recimo da on, poput Saviniena Cyrana de Bergeraca danas padne u toplički bazen pravo s Mjeseca! Njega bi, naime, jako začudio ovako rezolutan stav čovjeka na kormilu zemlje koja je bila značajan čimbenik u antifašističkoj koaliciji u kojoj su velike zapadne demokracije, Sovjeti i Titov pokret koji se mučno trgao od vlastitog »boljševizma«, porazili osovinske sile u svjetskom ratu. Začudilo bi ga, naime, to što Sanader uopće nalazi potrebnim tako nešto prononsirati s ovako autoritanog mjesta, s vrha
države. Hrvatski su partizani naime, po priznanju samoga Tuđmana, koji je, na koncu konaca, pisao povijesne knjige, bili važna sastavnica Titova
pokreta, a sam se Tuðman nikada nije umorio dokazujući da je, statistički gledano, udjel hrvatskih partizana u NOP-u u odnosu na borce iz krila
drugih naroda bivše kraljevine bio najveæi. Naravno, postoje i brojne manje sretne, i potpuno neistinite, Tuđmanove izjave o istome razdoblju. U ozračju devedesetih, na valu Tuđmanove »konzervativne revolucije«, kada je ovaj skupljao »saveznike« u onim krugovima koji su radili na potpunoj reviziji povijesti, na njezinom potpunom izvrtanju, koji su proizvodili
laži »en masse«, kao što su ustaše »proizvodili« mrtvace »en masse«, dogodilo se tako da su stvarni pobjednici u Drugom svjetskom ratu, dakle oni koji su spasili »čast domovine« (uzimam ovaj za mene tako patetičan
pojam radi onih koji ga tako vole), uniženi u status gubitnika, dapaèe, u status izdajica nacionalne stvari. I taj su »veličajni obrat« pokušali izvesti upravo oni koji su po uobièajenim i razumnim kriterijima uistinu,
na najjadniji način, de facto izdali tu »nacionalnu stvar« – ustaše su upravo izdajnici »svega hrvatskoga« (eto, i opet rabim taj patetièni termin koji je, u devedesetim, u ustima neoustaša bio istoznaèan pozivu na
nova klanja).


revizionizam po udžbenicima

Ivo Sanader danas je premijer države čija je novija povijest protekla u znaku tog »prevrednovanja« povijesti koji se i na Zapadu i na Istoku, premda često s drugim primislima, zove revizionizmom. Taj se revizionizam
razlio po udžbenicima, od koje me je neke strah i pogledati; neka sam vidio, i zgrozio se. Iz ljudi, napose mladih, izlazi ono što se u njih stavi, i ništa u tom smislu ne pada s neba, ako se baš ne vjeruje u duha
svetoga. Ustaški agitprop u jednoj krapinskoj osnovnoj školi zakonit je posljedak »vršljanja« po hrvatskoj povijesti koje traje, poduprto besmrtnim akademicima i ostalom »elitom« koja je u takvomu »vršljanju«
otkrila svoj lukrativni izvor (u Toplicama izvori su samo termalni), več cijela dva desetljeća.
Sanader je sad to odjednom prekinuo, i to je »breaking news« (engleski: to break znaèi koliko i prekinuti). Također mu je uspjelo u istome dahu NE spomenuti »komunistièke zloèine« koji, dakako, imaju
drugačiju »ikonografiju«, kakvu, zasad, na krapinskim i drugim školama nismo vidjeli. I to što je nije spomeno, a dosad je bilo skoro obaveza spomenuti je, držim uspjehom. Ne zato što tih »komunističkih zločina«
ne bi bilo. Bilo ih je, 1945. naročito, isto tako »en masse«. Na Balkanu čovjek, u nekim okolnostima za koje se èini da nastupaju nekom zastrašujućom ravnomjernošču (recimo, svakih pola stoljeća – »vječno
vraćanje istoga«), ne ubije drugog čovjeka samo ako baš ne može. Velik je problem – i baš je on tako tragično zakomplicirao »osamostaljenje« ranih devedesetih – što nitko od »zaraćenih strana« u »bratoubilačkom«, dakle »graðanskom ratu«, koji je odigran kao jedna
epizoda svjetske konflagracije 1939.-41., nije bio zainteresiran, ili nije bio dovoljno moralno krepak i jak, da se otvore sve jame, sva grobišta, da se prebroji sve što je moralo uæi u naše tužne statistike, i što onda, na temelju takvog »prebrojavanja« nije učinjen
pokušaj KONSENZUSA u pogledu toga što je tko bio, što je počinio, a što je propustio učiniti na stvari boljega. Ovaj »prigovor savjesti« pogađa i »komuniste«, premda ih samo nominalno možemo priznati kao takve; bolja bi oznaka bila: ljudi Titova režima. Analiza stvarnih
motiva, pa onda i onih nestvarnih, idejnih, ideoloških, koji, međutim, na stvarne naèine pokreæu ljudska srca, nije nikada stvarno poduzeta.


kompromitiranje hrvatske

Ostali su trajno »otvoreni računi«, resentimani, žudnja za osvetom, patnja progonstva (emigracija nikada nije laka), samorazdiranje zbog vlastite krive procjene, i igre »va banque« koja je bila potpuno kriva, kao što je
to bila »igra« ustaška. Za tu totalno krivu procjenu, za činjenicu da su mnogi pošli s »krivim komesarima« do svojega kraja u progonstvu, imali su u devedesetim platiti oni koji u tome, po crti milosti kasnoga rođenja
nisu mogli sudjelovati, ali su na osnovi vlastitog probijanja kroz šumu činjenica, došli do svojih zaključaka. Moćni interesi i poraženih i pobjednika – jer i oni poraženi imali su svoje oslone i svoje krugove
zakletih, uz svoje »zapadne« pomagače koji su ih »držali u rezervi«, baš kao što je »u rezervi« svojedobno jedan Mussolini držao ustaše u talijanskim konfinacijama, priječili su, i do danas priječe, da se otkrije i razvije puna istina o tom »Who is WHO« u hrvatskim i jugoslavenskim građanskim ratovima od kojih, kako ja strahujem, nisu svi završeni. Mene mnogo optužuju za acidnu hiperkritičnost: da vidim sve crno i
samo crno. Ustaše ja uistinu vidim crno, pa da sam i stotinu puta kod njih crno zapisan. Tomu su razlozi mnogo manje u mom »obiteljskom romanu« (logorski staž i slièno), što je i opet protivno onome što mi
stavljaju na nos: da sam ja, tako reći, za stolom indoktriniran mržnjom, ah dakako, »na sve hrvatsko«. To što ustaše vidim kao crnjake hrvatske povijest slijedi uglavnom iz studija povijesnih izvora koje sam, od kasnih sedamdesetih do danas, provodio u svrhu
kontekstualizacije svoje književnosti. Ja ne pišem napamet.
Dakle, protivno tim optužbama o pretjeranoj kritičnosti tamo gdje bi i samoj povijesti valjalo malo »progledati kroz prste«, ja tvrdim da sam upravo na ovom mjestu, u »Novom listu«, pasionantno bilježio svaki tračak nade, svaki pomak prema boljemu, svaku trunku koju bismo, prema civilizacijskim mjerilima zapadnog svijeta kojemu tako gorljivo hoćemo pripasti (bez nekih naročitih iluzija o njemu) imali držati nekim napretkom.
Tako mislim i o ovoj premijerovoj izjavi: da se, naime, uzdignutom desnicom ne iskazuje nikakva posebna spremnost za obranu doma, ili ljubav spram istoga, jer je ovaj pozdrav teško kompromitiran iz povijesnih razloga, premda stoji činjenica da je on sam po sebi znatno stariji od te kompromitacije (u dlaku isto vrijedi i za slavnu svastiku). I što je još i gore, da on kompromitira i dana